Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3097/18 („Marketing Minja“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Troškovi postupka
- Propisano zakonom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3097/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3097/18, rješavajući apelaciju Marketinga „Minja“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marketinga „Minja“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 024822 18 Gž 2 od 20. aprila 2018.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 024822 17 Ip 2 od 26. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marketing „Minja“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 024822 18 Gž 2 od 20. aprila 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 024822 17 Ip 2 od 26. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i izršenice Republike Srpske - Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izršenica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 13. do 16. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj PS-1101/01 od 22. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj PŽ-423/03 od 10. marta 2006. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je izršenica da apelantu na ime duga (nastalog u razdoblju od 1994. do 2000. godine) isplati ukupan iznos od 494.405,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2003. godine pa do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 KM, sve u roku od osam dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Apelant je 7. juna 2006. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izršenice radi isplate duga na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 22. jula 2003. godine. Rješenjem o izvršenju od 16. juna 2006. godine Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje, a rješenjem od 27. novembra 2006. godine odbijen je prigovor izršenice protiv rješenja o izvršenju. Rješenjem Okružnog suda od 24. avgusta 2007. godine rješenje od 27. novembra 2016. godine je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Drugostepeni sud je zaključio da apelantova potraživanja predstavljaju unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno opšte obaveze, pa je prvostepeni sud kod određivanja predmeta i sredstva izvršenja bio dužan primijeniti odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske.
7. Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), pored ostalih, usvojena je apelantova apelacija (broj AP 3337/06) i utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je odluka dostavljena Vladi Republike Srpske kako bi obezbijedila ustavna prava apelanata u skladu sa tom odlukom. U navedenoj odluci Ustavni je naveo da, iako Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ima legitiman cilj od javnog interesa kada se radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tome cilju, pa je zaključio da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud je zaključio da se primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u opsegu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud smatra da se to čini mjerama koje krše načelo «proporcionalnosti» između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 024822 08 Ip od 28. januara 2014. godine odbijen je prigovor izršenice.
9. Rješenje o izvršenju dostavljeno je Ministarstvu finansija Republike Srpske na sprovođenje 28. januara 2014. godine, a izršenica je 29. septembra 2014. godine izvršila uplatu iznosa od 988.811,60 KM tako što je na ime glavnice uplatila iznos od 494.405,80 KM, a na ime kamate iznos od 494,405,80 KM.
10. Apelant je 3. novembra 2015. godine uputio zahtjev za isplatu preostalog duga, a izršenica je 5. novembra 2015. godine obavijestila apelanta da je izvršila sva plaćanja uvažavajući odredbu člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate (u daljnjem tekstu: ZKS).
Osporene odluke
11. Apelant je u podnesku koji je uputio Osnovnom sudu 18. februara 2016. godine, dopunjenom 22. septembra 2017. godine i 25. septembra 2017. godine, naveo da izršenica uplatom od 29. septembra 2014. godine nije u potpunosti izmirila dug, budući da je dug nastao prije stupanja na snagu člana 4b. ZKS, te da od izršenice na ime glavnog duga i preostalog dijela zakonske zatezne kamate potražuje ukupan iznos od 1.203.399,02 KM.
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 024822 17 Ip 2 od 26. septembra 2017. godine odbijen je apelantov prijedlog radi namirenja potraživanja na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate kao preostalih potraživanja u ukupnom iznosu od 1.203.399,02 KM.
13. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 4b. ZKS propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. Odredbom člana 39 stav 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano je da, ukoliko je rješenjem o oizvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izršenika. U konkretnom slučaju apelantova potraživanja na ime glavnog duga utvrđena su pravosnažnim rješenjem o izvršenju i to u visini od 494.405,80 KM, a tim rješenjem određen je i obim zakonske zatezne kamate na označeni iznos glavnog duga, i to za razdoblje od 15. februara 2003. godine do isplate, kao i to da će se izvršenje sprovesti na novčanim sredstvima na računu Trezora Republike Srpske. Kako je izršenica isplatila apelantu dosuđeni iznos glavnog duga od 494.405,80 KM, kao i iznos od 494.405,80 KM na ime zakonske zatezne kamate, to proizilazi da je glavi dug isplaćen apelantu u visini određenoj pravosnažnim rješenjem o izvršenju, a da su obračun visine i isplata zakonske zatezne kamate na glavni dug izvršeni u skladu sa navedenom odredbom člana 39 stav 2 ZIP-a i člana 4b. ZKS. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je apelantov zahtjev za namirenje preostalih potraživanja na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate preko označenog namirenog iznosa ocijenio neosnovanim, zbog čega je odlučio kao u izreci.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 024822 18 Gž 2 od 20. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
15. Okružni sud je naveo da se zakonska zatezna kamata obračunava u izršnom postupku, pa kod činjenice da se radi o naplati novčanih sredstava izršenika na računima kod banaka, obračun kamata u skladu sa odredbom člana 39 stav 2 ZIP-a ima ovlašćenje da izvrši banka na teret izršenika, pa kako je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju na snazi bila odredba člana 4b. ZKS (,,Službeni glasnik RS“ broj 19/01, izmjene objavljene u „Službenom glasniku RS“ broj 52/06 od 2. juna 2006. godine), to iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. S obzirom na to, ne proizilazi da se radi o povratnom djelovanju zakonskih propisa, jer je izršnom ispravom dosuđena zakonska zatezna kamata, ali se ona obračunava prema zakonu koji važi u vrijeme obračuna, a ne prema zakonu koji je vrijedio u vrijeme kada je donesena izršna isprava, a kako to pogrešno zaključuje apelant. Prema tome, suprotno apelantovoj tvrdnji, prvostepeni sud odluku o zakonskoj zateznoj kamati nije donio na osnovu ZKS koji je donesen 2001. godine, već na osnovu odredbe člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. U vrijeme obračuna kamate važeći zakon je bio ZKS sa izmjenama od 2. juna 2006. godine, a ne zakon iz 2001. godine koji je povoljniji za apelanta. Iz navedenog proizilazi da apelant nije imao zakonsko uporište da osnovano očekuje obračun zakonske zatezne kamate prema zakonu koji je važio u vrijeme donošenja izvršne isprave, slijedom čega nema povrede apelantovog prava na imovinu.
16. Okružni sud je naveo da je bez utemeljenja i apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 313 ZOO jer iz obavještenja izvršenika proizilazi po kojem osnovu su uplaćena sredstva, pa proizvoljni obračun kamate od apelanta, suprotno važećem zakonskom propisu u vrijeme kada je dozvoljeno izvršenje, ne utiče na pravilnost prvostepene odluke. Da je nesporno po kojem osnovu je isplata izvršena, proizilazi i iz nalaza vještaka ekonomske struke D.O. od 2. novembra 2015. godine, a to je da je 29. septembra 2014. godine izvršenik uplatio na ime glavnog duga iznos od 494.405,80 KM i na ime zakonske zatezne kamate iznos od 494.405,80 KM. S obzirom na to da je apelant predložio nastavak postupka radi isplate zakonske zatezne kamate, nije ni bila obaveza suda da ispituje da li su isplaćeni troškovi izršnog i parničnog postupka. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za nastavak postupka radi isplate glavnog duga i kamate.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te član 34 Evropske konvencije.
18. Naime, apelant tvrdi da su osporena rješenja nezakonita, jer su redovni sudovi retroaktivno primijenili Zakon o dopuni ZKS iz 2006. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o dopuni) koji nije bio na snazi u vrijeme kad je presuda od 22. jula 2003. godine postala pravosnažna, a trebali su primijeniti ZKS iz 2001. godine na osnovu kojega je donesena izršna isprava i na osnovu kojega je dosuđena zakonska zatezna kamata, te koji nije propisivao ograničenja ukupnog iznosa zakonske zatezne kamate. Takođe, apelant tvrdi da su redovni sudovi retroaktivnom primjenom odredbe člana 4b. ZKS izmijenili izršnu ispravu, odnosno pravosnažnu presudu i pravosnažno rješenje o izvršenju, te da su primijenili zakon koji je za njega nepovoljniji, čime su neposredno nanijeli štetu njegovoj imovini. U Zakonu o dopuni nije propisano da će se taj zakon i član 4b. primjenjivati na izvršenje pravosnažnih sudskih presuda koje su donesene prije stupanja na snagu Zakona. Isto tako, Narodna skupština nije donijela odluku da je član 4b. ZKS od posebnog interesa za Republiku Srpsku i da će se primjenjivati na odnose nastale prije donošenja Zakona. S obzirom na to, apelant smatra da je djelimična isplata prema rješenju o izvršenju rezultat proizvoljnosti i arbitrarnosti suda koji nije naložio izvršenje odmah i u cijelosti i da je suprotna načelu zakonitosti miješanja u imovinu. Takođe, apelant smatra da, čak i da se radi o zakonitom miješanju u pravo na imovinu, to miješanje je dovelo u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se može postaviti pitanje neizvjesnosti u pogledu roka naplate iznosa glavnog duga i zatezne kamate po pravosnažnoj presudi. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do izmjene pravosnažno okončanog predmeta i umanjenja duga u odnosu na sudski dosuđen iznos koji se odnosio na isplatu duga sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenje do konačne isplate. Naposljetku, apelant je istakao da je rješenjem o izvršenju određeno izvršenje radi naplate i troškova izršnog i parničnog postupka zbog čega je sud bio dužan da se stara da se rješenje izrši i u tom pogledu, te da se Okružni sud o tim žalbenim navodima da je pogrešno primijenjen član 313 ZOO uopšte nije izjasnio, ni dao razloge.
b) Odgovori na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je naveo da je rješenje o izvršenju od 16. juna 2006. godine u cijelosti sprovedeno namirenjem tražioca izvršenja u skladu sa rješenjem o izvršenju, kao i važećim ZKS, zbog čega taj sud smatra da su apelacijski navodi neosnovani.
21. Pravobranilaštvo je navelo da su redovni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Takođe, Pravobranilaštvo je istaklo da se u konkretnom slučaju ne radi o povratnom djelovanju zakonskih propisa, jer je izršnom ispravom dosuđena zakonska zatezna kamata, ali se ona obračunava prema zakonu koji važi u vrijeme obračuna, a ne prema zakonu koji je vrijedio u vrijeme kada je donesena izvršna isprava, kako to pogrešno apelant zaključuje.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 43/17 - OUSBiH, 90/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnove za određivanje izvršenja Član 22.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Izvršnost odluke Član 25. stav (1) (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke izvršeniku, a završava se protokom zadnjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno.
Naplata zateznih kamata Član 28.
(1) Ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja poravnanja izmijenila zatezna kamata, sud će, na prijedlog stranke, rješenjem o izvršenju odrediti naplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi za vrijeme na koje se ta izmjena odnosi.
(2) Ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u izvršnoj ispravi, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate.
Rješenje o izvršenju Član 39. st. (1) i (2) (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.
(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.
23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III - ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.
Uračunavanje kamata i troškova Član 313.
Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.
24. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 17/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulisana drugim zakonom.
Član 3. stav (1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do dana isplate po kamatnoj stopi utvrđenoj ovim zakonom.
25. Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 52/06 od 2. juna 2006. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 19/01) poslije člana 4., dodaju se novi čl. 4a. i 4b., koji glase: […] Član 4b.
Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
Član 2.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 024822 18 Gž 2 od 20. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Okružnog suda doneseno 20. aprila 2018. godine, a da je apelacija podnesena 29. maja 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člaa 14. Evropske konvencije, te član 34 Evropske konvencije.
31. Međutim, imajući u vidu sadržaj apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je cjelishodno prvenstveno da razmotri navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na imovinu
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu;
33. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
34. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi, odlučujući o njegovom prijedlogu, retroaktivno i proizvoljno primijenili odredbu člana 4b. ZKS koja je stupila na snagu 2006. godine, te da primjena navedene odredbe nije bila proporcionalna cilju koji se želio postići.
35. Ustavni sud ukazuje na to da je preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant prijedlog za izvršenje podnio na osnovu pravosnažne presude kojom je izršenica obavezana da mu na ime duga (nastalog u razdoblju od 1994. do 2000. godine) isplati ukupan iznos od 494.405,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2003. godine pa do konačne isplate. S obzirom na to da je pravosnažnom presudom određena isplata zakonskih zateznih kamata, Ustavni sud smatra da njihova isplata u izršnom postupku predstavlja njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je u postupku pred redovnim sudovima došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
37. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čiju praksu Ustavni sud slijedi, smatra da pravo na imovinu jemči pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom i to sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu s drugim pravilom, tako što je primjenom važećih propisa o zakonskoj zateznoj kamati odbijen apelantov zahtjev za obračun zateznih kamata u iznosu koji je apelant očekivao, da je obračun bio izvršen prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja izršne isprave.
38. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanta i opšteg javnog interesa?
39. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za nastavak izvršenja za pozivom na odredbu člana 4b. ZKS i člana 39 stav 2 ZIP-a, koji su nesporno objavljeni u službenom glasniku i koji su apelantu bili poznati. Dalje, Ustavni sud navodi da iz obrazloženja rješenja Okružnog suda, koji se pozvao na odredbu člana 277 stav 1 ZOO, proizilazi da se obračun zakonske zatezne kamate vrši prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme vođenja izršnog postupka iz čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da je taj sud izašao izvan okvira zakonskog ovlašćenja da primjenjuje materijalno pravo prema sopstvenoj ocjeni. Prema mišljenju Ustavnog suda, zaista bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje, odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba u ovom slučaju izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga (vidjeti, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 401/08 od 15. juna 2010. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je primjenom zakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. S obzirom na to da je, dakle, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je to miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema sumnje da ZKS ima legitimni cilj, jer tim zakonom reguliše važno pitanje, sankciju za slučaj kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 4b. ZKS ograničena visina zakonske zatezne kamate na način da je određeno da visina ne može preći iznos glavnog duga iz čega slijedi da se navedenom odredbom nastoje istovremeno zaštititi dužnici od naplate zakonske zatezne kamate koja prelazi visinu glavnog duga.
42. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen ni „pretjeran teret“, odnosno da nije narušeno načelo „proporcionalnosti“, jer apelant primjenom relevantnih propisa o zateznoj kamati koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke nije lišen zatezne kamate. Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije ostvario potraživanje zakonske zatezne kamate koje bi se obračunalo bez ograničenja visine zakonske zatezne kamate ne može pokrenuti pitanje kršenja navedenog načela (op.cit., AP 401/08, stav 55), naročito kada se ima u vidu iznos zakonske zatezne kamate koji je apelantu isplaćen. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je odbijanjem apelantovog prijedloga za nastavak izršnog postupka u odnosu na naplatu zakonske zatezne kamate na apelanta stavljen pretjeran teret, pa je stoga osporenim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Iz apelacijskih navoda proizilazi da apelant u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ističe da je rješenjem o izvršenju određeno izvršenje radi naplate i troškova izršnog i parničnog postupka zbog čega je sud bio dužan da se stara da se rješenje izrši i u tom pogledu, te da se Okružni sud o tim žalbenim navodima uopšte nije izjasnio, ni dao razloge.
47. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovim žalbenim navodima kojima je ukazivao da rješenje o izvršenju nije izvršeno u pogledu troškova izršnog i parničnog postupka jasno naveo da je apelant predložio nastavak postupka radi isplate zakonske zatezne kamate, zbog čega nije ni bila obaveza suda da ispituje da li su isplaćeni troškovi izršnog i parničnog postupka. U vezi sa tim obrazloženjem, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda s obzirom na to da iz stanja u spisu ne postoji bilo šta iz čega bi proizilazilo da su redovni sudovi, uprkos jasnom prijedlogu apelanta u pogledu nastavka postupka, trebali u smislu člana 313 ZOO razmatrati da li su apelantu isplaćeni troškovi parničnog i izršnog postupka.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c) Nediskriminacija
50. U pogledu apelantovog navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije koje, kako proizilazi iz apelacijskih navoda, apelant dovodi u vezu sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani.
d) Ostali navodi
51. U odnosu na član 34 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ta odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, već da se odnosi na postupanje Evropskog suda u odnosu na prijem pojedinačnih predstavki. Stoga, proizilazi da ti apelacijski navodi ne mogu biti predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da u izršnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, jer je izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a i ZKS, kad je služilo zakonitom cilju u opštem interesu, te kada odbijanjem prijedloga za nastavak izršnog postupka na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
53. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, odbijajući apelantovu žalbu, dao jasno i argumentovano obrazloženje njegovog prigovora da izršni postupak nije sproveden u dijelu naplate troškova parničnog i izršnog postupka.
54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizilazi iz odluka koje apelant pobija.
55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević