Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3165/18 („Sberbank“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
- Obligaciono- pravni odnosi
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3165/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3165/18, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sberbank“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 182680 17 Rev od 6. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sberbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banja Luke, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 182680 17 Rev od 6. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od „Inter Gas Inženjering“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Dragana Pandžića (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i Igora Pandžića (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 8. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 14. januara do 25. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 182680 13 P od 12. maja 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te su obavezani drugotuženi i trećetuženi da apelantu solidarno isplate iznos od 500.000,00 KM po mjenici broj RS 419417895 (u daljnjem tekstu: sporna mjenica), dok je apelant s tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog, odbijen kao neosnovan (stav I izreke presude). Presudom su obavezani drugotuženi i trećetuženi da apelantu naknade troškove postupka (stav II izreke presude), dok je apelant obavezan da naknadi troškove postupka prvotuženom (stav III izreke presude). Istom presudom (stavom IV izreke presude) su tuženi odbijeni sa protivtužbenim zahtjevom, kojim su tražili da se utvrdi da je 15. augusta 2006. godine, aktom apelanta raskinut ugovor o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine, da su kao sredstvo obezbjeđenja tog ugovora izdate „bjanko mjenice“ sa serijskim brojevima pobliže navedenim u izreci presude (između ostalih i sporna mjenica) na iznos od 500.000,00 KM. Stavom V izreke presude je odbijen zahtjev drugotuženog i trećetuženog - protivtužilaca za naknadu troškova postupka, kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su 2. jula 2004. godine Zepter Banka a.d. Banja Luka (pravni prednik apelanta) i „Komp - Mat“ d.o.o. Doboj zaključili ugovor o kratkoročnom kreditu na iznos od 500.000,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su 23. februara 2005. godine Zepter Banka a.d. Banja Luka, ,,Komp-Mat“ d.o.o. Doboj i prvotuženi zaključili ugovor o preuzimanju duga, kojim je prvotuženi preuzeo dug „Komp-Mat“ d.o.o. Doboj prema povjeriocu Zepter Banka a.d. Banja Luka po osnovu navedenog ugovora o kreditu. Utvrđeno je da je prvotuženi 23. februara 2005. godine predao Zepter Banci a.d. Banja Luka tri mjenice, između ostalih i spornu mjenicu, te 36 virmana koji će služiti kao sredstvo obezbjeđenja po ugovoru o preuzimanju duga. Osnovni sud je utvrdio da je sporna mjenica bila bjanko mjenica, te da je u istoj naveden datum izdavanja 25. februar 2007. godine, bez datuma dospjelosti, uz naznačenje pravnog prednika apelanta kao remitenta. Nadalje je utvrđeno da je spornu mjenicu potpisao prvotuženi kao trasant, drugotuženi i trećetuženi kao trasati, te drugotuženi i trećetuženi kao akceptanti, da tom prilikom nije data mjenična izjava, niti je sačinjen sporazum između prvotuženog kao trasanta i apelanta kao imaoca mjenice o načinu popunjavanja mjenice. Na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da prvotuženi nije ispunjavao svoje obaveze po ugovoru o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine, te da je stoga apelant svojim aktom od 15. augusta 2006. godine zaključeni ugovor o preuzimanju duga raskinuo.
7. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov pravni prednik 13. februara 2008. godine protestovao spornu mjenicu, nakon čega je pokrenut postupak naplate mjenice, podnošenjem prijedloga za izvršenje na osnovu mjenice 22. februara 2008. godine. Obzirom da je utvrđeno da je sporna mjenica izdata od strane prvotuženog kao trasanta, kao bjanko mjenica, Osnovni sud je ocijenio da je obaveza apelanta bila da mjenicu popuni u skladu sa sporazumom stranaka, kako to predviđa odredba člana 18. stav 2. Zakona o mjenici. Kako je sporazum stranaka u pogledu načina popunjavanja predmetne mjenice izostao, Osnovni sud je ocijenio da je obaveza apelanta bila da mjenicu popuni u skladu sa osnovnim poslom, kako u pogledu iznosa, vremena izdavanja, odnosno dospjelosti mjenične obaveze, a upravo kako bi sud mogao na osnovu takvih elemenata cijeniti istaknute prigovore zastare. U toku postupka je utvrđeno da je kao vrijeme izdavanja mjenice naveden 25. februar 2007. godine bez navođenja datuma njene dospjelosti, pa se, po ocjeni Osnovnog suda, sporna mjenica smatra mjenicom po viđenju. Obzirom da je sporna mjenica data kao sredstvo obezbjeđenja osnovnog posla koji je raskinut, te obzirom da je raskidom ugovora dospjela cjelokupna obaveza prvotuženog na isplatu apelantu, Osnovni sud je ocijenio da je apelant u mjenici kao datum izdavanja morao navesti datum kada je i ugovor raskinuo, a to je 15. august 2006. godine. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da svako drugo postupanje apelanta kao imaoca mjenice, kod popunjavanja same mjenice nije valjano.
8. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Osnovni sud je primjenom odredba člana 24. stav 1, 45. st. 2. i 3. i 80. stav 1. Zakona o mjenici zaključio da je došlo do zastare potraživanja mjenično-pravnog zahtjeva prema prvotuženom kao trasantu, pa je po ocjeni Osnovnog suda istaknuti prigovor zastare u odnosu na prvotuženog osnovan. Pri tome, Osnovni sud je pojasnio da, ako se uzme u obzir da je datum izdavanja mjenice trebao biti datum raskidanja ugovora, onda je obaveza apelanta kao imaoca mjenice bila da mjenicu protestuje u rokovima koji su predviđeni za podnošenje mjenice na akcept, a koji iznosi jednu godinu od dana izdavanja mjenice. Kako je u konkretnom slučaju protest sporne mjenice izvršen nakon proteka navedenog roka, tj. neblagovremeno, Osnovni sud je zaključio da je došlo do zastare potraživanja mjenično-pravnog zahtjeva prema prvotuženom kao trasantu.
9. Međutim, Osnovni sud je naveo da takva obaveza u odnosu na drugotuženog i trećetuženog (kao akceptanata) iz sporne mjenice nije zastarjela, obzirom na rokove iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji propisuje trogodišnji rok zastare, a koji obzirom na vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (22. februara 2008. godine) očigledno nije protekao, te je apelant svojim radnjama takav rok prekinuo. Pri tome, Osnovni sud je naveo da obzirom da su drugotuženi i trećetuženi spornu mjenicu akceptirali, te su kao takvi postali glavni dužnici, apelant shodno odredbama Zakona o mjenici ima pravo na neposrednu tužbu protiv njih kao akceptanata. Osnovni sud je pojasnio da propuštanje apelanta da na vrijeme i u rokovima izvrši protest tužbe, ne dovodi do gubitka prava u odnosu na drugotuženog i trećetuženog kao akceptante, već samo u odnosu na regresne dužnike, tj. u odnosu na prvotuženog. Obzirom na odredbu člana 48. Zakona o mjenici koja propisuje da svi koji su mjenicu trasirali, odnosno akceptirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, a obzirom da je utvrđeno da su drugotuženi i trećetuženi spornu mjenicu akceptirali, Osnovni sud je obavezao drugotuženog i trećetuženog da apelantu po osnovu duga iz sporne mjenice apelantu isplate solidarno iznos od 500.000,00 KM.
10. U vezi sa dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se utvrdi da je apelant 15. augusta 2006. godine svojim aktom raskinuo ugovor o preuzimanju duga, kao i da su tri mjenice (među kojima je i sporna mjenica) izdate kao sredstvo obezbjeđenja zaključenog ugovora o preuzimanju duga, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 54. ZPP-a i člana 124. ZOO, naglasivši da tuženi nemaju pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe za utvrđenje (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama 9 i 10 obrazloženja).
11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 182680 16 Gž od 6. jula 2017. godine kojom su žalbe stranaka djelimično usvojene, prvostepena presuda preinačena tako što su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate iznos od 500.000,00 KM po spornoj mjenici, te da mu naknade troškove parničnog postupka, dok je protivtužba tuženih odbačena. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta i tuženih za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu.
12. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore apelanta (da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog zbog zastarjelosti potraživanja) naveo da je spornoj mjenici nije određen datum dospijeća mjenice, već samo datum izdavanja 25. februar 2007. godine, zbog čega ta mjenica, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o mjenici, ima karakter mjenice po viđenju. Okružni sud je podsjetio da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, a mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, shodno članu 35. stav 1. Zakona o mjenici. U konkretnom slučaju protest sporne mjenice je izvršen 13. februara 2008. godine, odnosno u roku od godine dana od dana izdavanja mjenice (mjenica izdata 25. februara 2007. godine), pa stoga kako je prijedlog za izvršenje podnesen dana 22. februara 2008. godine po osnovu sporne mjenice, to je po ocjeni Okružnog suda, apelant, u smislu člana 388. ZOO, prekinuo, tok zastare. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, shodno članu 80. stav 1, a u vezi sa članom 48. stav 1. Zakona o mjenici, u odnosu na tužene propisan trogodišnji rok zastare potraživanja, iz kojih razloga je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je dan dospjelosti mjenice dan raskidanja osnovnog pravnog posla, jer kao što je već naprijed navedeno mjenica predstavlja apstraktni pravni posao i uopšte ne zavisi od osnovnog pravnog posla zbog čijeg obezbjeđenja potraživanja je mjenica i izdata.
13. Okružni sud je osnovanost žalbenih navoda tuženih kojima ukazuju da je prvostepena odluka nezakonita u dijelu zakonske zatezne kamate detaljno pojasnio na strani 6 obrazloženja presude. Okružni sud je, u smislu člana 67. stav 1. tačka 7, a u vezi sa članom 74. stav 3. ZPP-a, odbacio protivtužbu tuženih zbog nepostojanja pravnog interesa, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio na strani 7 obrazloženja presude.
14. Odlučujući o reviziji tuženih Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 182680 17 Rev od 6. marta 2018. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog, žalba tuženih djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplate 500.000,00 KM po spornoj mjenici, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu iz tužbe, a u preostalom dijelu je pravilna. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o mjenici nema izričitih odredaba o bjanko mjenici, pa se posredno na bjanko mjenicu primjenjuju odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice, koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Za bjanko mjenicu je bitno da ju je potpisao trasant, odnosno izdavalac mjenice. Bjanko mjenica nije mjenica, jer ne sadrži bitne sastojke, tako da bjanko mjenica postaje mjenicom, tek kad ovlašteno lice ispuni mjenični sadržaj. To znači, da kod izdavanja bjanko mjenice, izdavalac, odnosno trasant mora ovlastiti imaoca bjanko mjenice, da ispuni potrebni sadržaj mjenice i tako bjanko mjenicu mijenja u mjenicu kao papir od vrijednosti. Nadalje, Vrhovni sud je u tom pravcu još pojasnio da se bjanko mjenica često upotrebljava u poslovnoj praksi samo zbog toga, što izdavalac ili trasant ne može ispuniti mjenicu zbog nepoznavanja određenih podataka, odnosno činjenica. Imalac bjanko mjenice, na osnovu ovlaštenja koje je donio od trasanta, odnosno izdavaoca mjenice, ispunjava mjenicu, u skladu sa dogovorom o izdavanju mjenice, u onim dijelovima koji nisu ispunjeni. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da se bjanko mjenica koja je samo djelimično ispunjena, a imalac mjenice nema posebnog ovlaštenja da ispuni mjenicu, ne smatra bjanko mjenicom, već nevažećom mjenicom. Osnovni problem koji se pojavljuje kod bjanko mjenice jeste način i pravilan postupak ispunjavanja bjanko mjenice, u skladu sa podacima koji su bili dogovoreni između imaoca mjenice i trasanta. Trasant, odnosno izdavalac mjenice, stoga uvijek ima pravo prigovora, da mjenica nije pravilno ispunjena, odnosno da je ispunjena protivno postojećem sporazumu o izdavanju mjenice i takav prigovor se podnosi protiv imaoca mjenice koji je istovremeno i povjerilac iz osnovnog posla. Izuzetak je, ako je imalac mjenice indosirao mjenicu na novog indosatora i naknadno ispunio mjenicu protivno postojećem sporazumu, u kom slučaju povredi tog sporazuma se ne može prigovoriti novom imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupao velikom nepažnjom. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da kod bjanko mjenice u poslovnoj praksi treba spriječiti prenos mjenice na treće lice, a to se postiže zabranom prenosa i upisivanjem klauzule „ne po naredbi“, čime mjenica postaje rekta mjenica i kao takva neprenosiva. Ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju bjanko mjenice, postignutog između izdavaoca mjenice i imaoca mjenice, imalac mjenice je dužan mjenicu popuniti u skladu sa uslovima i rokovima iz osnovnog posla. Stoga se i prigovori trasanta, odnosno mjeničnog dužnika, da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu sa osnovnim poslom, mogu uspješno istaknuti prema imaocu mjenice, odnosno mjeničnom povjeriocu, koji je ujedno i povjerilac iz osnovnog posla.
16. Kada se ima u vidu, da prvotuženi nije dao mjeničnu izjavu kojom ovlašćuje apelanta, kao imaoca mjenice kako da popuni spornu [bjanko] mjenicu, a niti je između prvotuženog, kao izdavaoca mjenice i apelanta kao imaoca mjenice postignut sporazum o načinu popunjavanja sporne mjenice, Vrhovni sud je ocijenio da je sporna mjenica morala biti popunjena u skladu sa osnovnim poslom, tj. ugovorom o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je ugovor o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine raskinut 15. augusta 2006. godine, čime su nastupile posljedice propisane odredbama člana 132. ZOO, prema kojim odredbama, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Imajući u vidu, da se ugovorom o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine, prvotuženi obavezao da apelantu vrati kreditna sredstva od 500.000,00 KM, koja je apelant isplatio preduzeću „Komp - Mat“ d.o.o. Doboj, Vrhovni sud je ocijenio da je obaveza prvotuženog dospjela 15. augusta 2006. godine, odnosno, 21. augusta 2006. godine, tj. šest dana nakon apelantove izjave o raskidanju, shodno ugovoru o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine, te da je dospjelošću obaveze prvotuženog, dospjelo i potraživanje apelanta po osnovu ugovora o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da su tuženi u toku postupka i u reviziji osnovano prigovarali, da se ne može prihvatiti da je apelant kao imalac sporne mjenice, tu bjanko mjenicu popunio u skladu sa osnovnim poslom, kada je u istoj popunio datum izdavanja, 25. februar 2007. godine, a osnovni pravni posao, koji je bio obezbjeđen tom mjenicom, je prestao raskidom, 15. augusta 2006. godine, odnosno 21. augusta 2006. godine, tj. šest mjeseci prije, nego što je izdata sporna mjenica (25. februara 2007. godine).
17. Pri tome, Vrhovni sud je podsjetio da pravo imaoca mjenice da sam popuni bjanko mjenicu ne znači da isti može popuniti tu bjanko mjenicu isključivo po svojoj volji, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbama Zakona o mjenici koji govore o dospjelosti mjenično-pravne obaveze i zastari mjenično-pravnih zahtjeva. Omogućavanje imaocu mjenice da odredi datum izdavanja koji hoće, izbjegla bi se primjena odredaba člana 80. st. 1. i 2. Zakona o mjenici koja govori o zastarijevanju mjenično-pravnih zahtjeva, jer prema odredbama člana 80. st. 1. i 2. Zakona o mjenici, svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, a mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“, onda od dospjelosti. Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično-pravni zahtjevi, daju pravnu sigurnost mjenično-pravnim dužnicima da se od njih neće moći naplatiti neki mjenično-pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično-pravnog zahtjeva, odnosno blagovremeno podignutog protesta, tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično-pravnog zahtjeva.
18. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju sporna mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim poslom, te da se taj nedostatak tiče datuma izdavanja mjenice kao jednog od osnovnih elemenata trasirane mjenice (kojom je trebala postati bjanko mjenica da je pravilno popunjena) u smislu odredaba člana 3. Zakona o mjenici, koji ne može biti nadomješten u smislu odredaba člana 4. Zakona o mjenici. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da sporna mjenica ne ispunjava uslove trasirane mjenice, odnosno, da se ista ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, na osnovu koje njen imalac može s uspjehom isticati mjenično pravne zahtjeve prema tuženim, kao trasantima, trasatima i akceptantima. Stoga je Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan zahtjev apelanata kojim traži da se tuženi obavežu da mu po osnovu sporne mjenice isplate 500.000,00 KM.
19. Vrhovni sud je istaknuo da na ovakav zaključak ne utiču tvrdnje apelanta, da je sporna mjenica dospjela 25. februara 2007. godine, jer ni u tom slučaju ne bi bila u skladu sa osnovnim poslom, pa samim tim ni podobna, da po osnovu iste, kao vrijednosnog papira, njen imalac s uspjehom ostvaruje potraživanje prema mjeničnim dužnicima. Ovo tim prije, što iz sporne mjenice jasno proizilazi, da je na istoj naznačeno mjesto i datum izdavanja (Banja Luka 25. februar 2007. godine), a da datum dospjelosti nije naznačen, zbog čega ju je njen imalac i podnio na naplatu u roku od godinu dana od dana izdavanja, kao mjenicu po viđenju, (član 4. stav 2. u vezi sa članom 35. Zakona o mjenici).
20. Vrhovni sud je neosnovanost revizijskih prigovora u dijelu kojim je utvrđeno da tuženi nemaju pravnog interesa za zahtjev iz protivtužbe pojasnio na strani 8 obrazloženja presude. Vrhovni sud je primjenom člana 397. u vezi sa članom 386. ZPP-a odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da su parnične stranke, koje su zastupali advokati, uspjeli u sporu sa po 50%, pa je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da Vrhovni sud isuviše usko posmatra pojam mjeničnog ovlaštenja, budući da je prvotuženi kao trasant, odnosno izdavalac sporne mjenice ovlastio apelanta kao mjeničnog povjerioca da istu može popuniti u slučaju neispunjenja obaveza iz navedenog ugovora. Pored navedenog apelant ističe i da je nepravilan zaključak Vrhovnog suda da sporna mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim pravnim poslom. S tim u vezi apelant ističe da datum izdavanja mjenice predstavlja bitni mjenični element ali mjenici oduzima pravno dejstvo i utiče na zakonitost samo onda kada ovaj mjenični element mjenici nedostaje ili utiče na zastaru potraživanja, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj. Također, činjenica je da se nepodudaranje datuma izdavanja mjenice sa datumom zaključenja ugovora ili datumom raskida ugovora ne može tumačiti da mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim pravnim poslom. Naime, usklađenost osnovnog pravnog posla i mjenice se ogleda u subjektivnoj i objektivnoj podudarnosti između učesnika i ugovornih obaveza osnovnog pravnog posla i mjenice, koja podudarnost u konkretnoj pravnoj stvari nikada nije bila sporna niti dovedena u pitanje od strane tuženih.
b)Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelanta ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim, da nisu povrijeđena prava apelanta garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
23. Okružni sud je naveo da apelacijom nije osporena odluka tog suda, nego odluka Vrhovnog suda od 6. marta 2018. godine.
24. Osnovni sud je naveo da ostaje kod svih razloga koje je dao u prvostepenoj presude, te smatra razloge u apelaciji neosnovanim.
25. Tuženi su naveli da u cijelosti osporavaju navode apelacije, pravni stav apelanata i prijedloge vezane za osporenu presudu Vrhovnog suda od 6. marta 2018. godine. Ističu da je sporna mjenica ništava jer je apelant u istu pogrešno upisao datum izdavanja, kao bitan element 25. februar 2007. godine, umjesto 15. august 2006. godine, iako je znao da je ugovor raskinut 15. augusta 2006. godine i da nije posjedovao pismenu mjeničnu izjavu i saglasnost za spornu mjenicu. Navode da se sporna mjenica morala podnijeti na akceptiranje u roku od jedne godine, odnosno do 15. augusta 2007. godine, što nije učinjeno. U istoj nije navedena ni kamatna stopa, pa se kamata ne može računati od dana dospjelosti.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o menici (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - TRASIRANA MENICA IZDAVANjE I OBLIK TRASIRANE MENICE
Član 3.
Trasirana menica sadrži:
1) oznaku da je menica, napisano u samom slogu isprave na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuslovan nalog da se plati određeni iznos novca, 3) ime onoga koji treba da plati (trasat), 4) označenje dospelosti, 5) mesto gde plaćanje treba da se izvrši, 6) ime onoga kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mesta izdavanja menice, 8) potpis onoga koji je izdao menicu (trasant).
Član 4.
Isprava u kojoj nema bilo kojeg od elemenata nabrojanih u prethodnom članu, ne smatra se kao trasirana menica, osim u slučajevima koji su određeni u sledećim stavovima.
Trasirana menica u kojoj nije označena dospelost smatra se kao menica po viđenju.
Ako nije posebno određeno, važi kao mesto plaćanja, a ujedno i kao mesto trasatovog prebivališta ono mesto koje je označeno pored trasatovog imena.
Trasirana menica na kojoj nije označeno mesto izdavanja, smatra se da je izdata u mestu koje je označeno pored trasantovog potpisa.
Član 18. stav (2) Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
Član 24. stav (1) Menica trasirana na određeno vreme po viđenju mora se podneti na akceptiranje u roku od jedne godine od dana izdavanja.
Član 35. stav (1) Menica po viđenju plativa je čim se podnese. Ona se mora podneti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži. Ove rokove indosanti mogu skratiti.
Član 45. st. (2) i (3) Protest zbog neakceptiranja mora se podići u rokovima određenim za podnošenje na akceptiranje. Ako je u slučaju predviđenom u članu 25. stav 1. ovog zakona, menica bila podnesena prvi put poslednjeg dana roka, protest se može podići i sutradan.
Protest zbog neisplate menice plative na određeni dan ili na određeno vreme od dana izdavanja ili od viđenja mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja menice. Ako je u pitanju menica plativa po viđenju, onda se protest mora podići u skladu sa prethodnim stavom o podizanju protesta zbog neakceptiranja.
Član 48.
Svi oni koji su menicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu menice.
Imalac menice ima pravo da postupi protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.
Isto pravo pripada svakom potpisniku koji ju je iskupio.
Postavljanje zahteva protiv jednog od obveznika ne sprečava da se postupi protiv ostalih, iako bi oni dolazili iza onog protiv koga je prvo postupljeno.
XIII - ZASTARELOST
Član 80. st. (1) i (2) Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.
Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.
27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 182680 17 Rev od 6. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant posjeduje „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo radi naplate potraživanja prema tuženim na osnovu mjenične obaveze, te da je takav tužbeni zahtjev, u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen kao neosnovan. Apelant smatra da je nepravilan zaključak Vrhovnog suda da sporna mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim pravnim poslom, te da mu je na taj način prekršeno pravo na imovinu.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom, eksplicitno obrazložio, da su 2. jula 2004. godine pravni prednik apelanta i „Komp - Mat“ d.o.o. Doboj zaključili ugovor o kratkoročnom kreditu, da je 23. februara 2005. godine zaključen ugovor o preuzimanju duga kojim je prvotuženi preuzeo dug „Komp-Mat“ d.o.o. Doboj prema predniku apelanta kao povjeriocu, da je prvotuženi apelantovom predniku predao spornu mjenicu radi obezbjeđenja potraživanja, koju su potpisali tuženi kao trasanti, odnosno akceptanti, da prilikom predaje sporne mjenice nije sačinjen sporazum o načinu popunjavanja mjenice, niti je dana mjenična izjava prvotuženog kojom ovlašćuje apelantovog prednika kao imaoca mjenice kako da popuni mjenicu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je nesporno da je ugovor o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine raskinut 15. augusta 2006. godine, te da je obaveza prvotuženog dospjela 15. augusta 2006. godine, tj. 21. augusta 2006. godine, odnosno šest dana nakon izjave apelanta o raskidanju, shodno ugovoru o preuzimanju duga od 23. februara 2005. godine. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da apelant spornu mjenicu nije popunio u skladu sa osnovnim poslom, kada je na toj mjenici popunio datum izdavanja 25. februar 2007. godine, a osnovni pravni posao, koji je bio obezbjeđen tom mjenicom, je prestao raskidom 15. augusta 2006. godine, odnosno 21. augusta 2006. godine, tj. šest mjeseci prije nego što je izdana sporna mjenica, zbog čega je u konačnici Vrhovni sud usvojio reviziju tuženih, žalbu tuženih djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplate 500.000,00 KM po spornoj mjenici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u situaciji kada je relevantnim odredbama materijalnog prava (član 3. Zakona o mjenici) propisano šta treba da sadrži trasirana mjenica, biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i pored okolnosti da sporna mjenica nije ispunjavala uslove trasirane mjenice (nedostaje datum izdavanja mjenice kao jedan od osnovnih elemenata trasirane mjenice – kojom je trebala postati bjanko mjenicom da je pravilno popunjena) odnosno, da se ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, na osnovu koje njen imalac može s uspjehom isticati mjenično pravne zahtjeve prema tuženim, kao trasantima, trasatima i akceptantima.
39. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP-4844/13 razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4844/13 od 20. juna 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio […] materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari-Zakon o mjenici kada je primjenjujući načelo samostalnosti u mjeničnom pravu, uslijed nedostatka jednog od bitnih elemenata mjenice u konkretnom slučaju, izveo zaključak da se drugotuženom ne može nametnuti obaveza isplate mjeničnog duga. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tom predmetu konstatovao da [u]koliko nema označenog […] mjesta [gdje se plaćanje treba obaviti], s obzirom da je mjenica strogo formalna pismena isprava (uslijed čega se o postojanju obaveznih elemenata ne može zaključivati na temelju podataka iz drugih izvedenih dokaza, već samo ocjenom sadržaja same mjenice), takva mjenica nema pravnog značaja odnosno ista ne vrijedi kao vrijednosni papir, jer joj nedostaje jedan od bitnih elemenata. […] Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda, pravilna primjena materijalnog prava (odredba člana 3. Zakona o mjenici) nalagala da se revizija drugotuženog usvoji i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbije. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u situaciji kada je relevantnim odredbama materijalnog prava (član
3. Zakona o mjenici) propisano šta treba da sadrži trasirana mjenica, biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i pored okolnosti da sporna mjenica nije ispunjavala uslove trasirane mjenice, na osnovu koje njen imalac može s uspjehom isticati mjenično pravne zahtjeve prema tuženim, kao trasantima, trasatima i akceptantima.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.