Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-17/20 (JU Medresa „Džemaludin Čaušević“ Cazin)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-17/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-17/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU Medresa „Džemaludin Čaušević“ Cazin, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Medresa „Džemaludin Čaušević“ Cazin protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 P 019849 19 Gž 4 od 27.
ožujka 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 019849 16 P 2 od 15. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Medresa „Džemaludin Čaušević“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jadranka Lojić odvjetnica iz Cazina, podnijela je 31. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 019849 19 Gž 4 od 27. ožujka 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 019849 16 P 2 od 15. prosinca 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2752/19 od 10. rujna 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv Presude Kantonalnoga suda od 27. ožujka 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 20 0 P 019849 19 Rev 2 od 10. rujna 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda od 27. ožujka 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezana je apelantica da tužitelju (F.Š.) na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da na staroj kući tužitelja postoje brojne pukotine, da su pukotine nastale od vibracija na okolnomu tlu, uslijed prolaska teških mašina i mehanizacija tijekom izgradnje kuće apelantice, jer za prolaz nije bilo drugoga pristupnoga puta, nego je korišten pristupni put pored kuće tužitelja, od kojega je oštećena kuća udaljena 2,5 metra, da pukotine nisu nastale od starosti objekta, da nisu mogle nastati niti od vibracija sa asfaltnoga puta koji je udaljen od kuće 7-8 metara, jer se ne radi o tranzitnome putu. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju apelantica i po ocjeni toga suda dužna naknaditi štetu tužitelju kako je to utemeljeno zaključio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, te utemeljeno obvezao apelanticu na isplatu određenoga iznosa, potrebnoga za sanaciju oštećenja nastalih na kući tužitelja. Kantonalni je sud istakao da je teret dokazivanja da su na predmetnoj kući tužitelja pukotine postojale i prije izgradnje objekta apelantice, te da je nova kuća potpuno izgrađena i da je tužitelj u nju preselio, što apelantica ističe u prizivu, bio na apelantici, a ne na tužitelju, koji je dokazao vlasništvo te da živi u predmetnoj staroj kući, što je prvostupanjski sud utvrdio na licu mjesta. Kantonalni sud je istakao da nije prihvatio prijedlog apelantice istaknut u prizivnom postupku, da se cijeni akt Službe za inspekcijske poslove od 18. siječnja 2019. godine, kao novi dokaz, jer se u smislu odredbe čl. 207. st.1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u prizivu ne mogu predlagati novi dokazi, a apelantica je znala za sve činjenice koje se odnose na gradnju nove kuće i postojanje predmetnoga objekta, pa je za sve navedeno dokaze mogla predložiti do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni je sud istakao da je, u odnosu na istaknuti prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da nisu utemeljeni, bez potrebe da ih ponavlja ovaj sud (prvostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da prigovor zastare smatra neutemeljenim, iz razloga što prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima potraživanje naknade prouzročene štetom zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a naročito imajući u vidu da je apelantica započela pripremne radove u ožujku/travnju 1998. godine, a da je tužitelj tužbu podnio dana 14. veljače 2000. godine; nadalje u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, prvostupanjski sud je naveo, da je tužitelj materijalnim dokazima dokazao da je suposjednik i suvlasnik predmetne kuće zajedno sa svojim ocem).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obvezali apelanticu da mu nadoknadi materijalnu štetu. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek, prava zagarantiranih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i to člankom 2. stavak 3. i člankom 26.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava. Također, apelantica smatra da je došlo do povrede prava zagarantiranih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević