Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4443/19 (D. Š.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4443/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4443/19, rješavajući apelaciju Dušana Šobote, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Šobota protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 248147 19 Gž od 6. rujna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 248147 18 P2 od 4. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Šobota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đorđe Latinović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 15. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 248147 19 Gž od 6. rujna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 248147 18 P2 od 4. ožujka 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (N.Š). na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da se prema nalazu sudskog vještaka građevinsko-arhitektonske struke parcele tužitelja i apelanta nalaze u obuhvatu Regulacijskog plana i predstavljaju ,,kompleks sa čestom pojavom klizišta“. Dalje je naveo da je tužiteljeva parcela (na kojoj se nalazi objekt tužitelja) u značajnom nagibu i pada u pravcu susjednih parcela među kojima i apelantovoj, na kojoj je izgrađen stambeni objekt. Prije gradnje objekta (na apelantovoj parceli) teren je isplaniran (poravnan) na način da je otkopana zemlja odvežena s terena koji je bio pod nagibom, a prilikom otkopavanja terena koji je označen kao „kompleks sa čestom pojavom klizišta“ nije izvršeno osiguranja susjednih parcela i objekata u skladu sa Zakonom o uređenju prostora i građenju. Pri tome, je naveo da potporni zid kojeg je izgradio tužitelj prije ravnanja apelantove parcele nije predviđen, niti je trebao izdržati napone klizišta (predmetni potporni zid uslijed kretanja tla devastiran i dislociran iz svog prvobitnog položaja tako da se nalazi na parceli apelanta). S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je čl. 154. st.

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je čl. 158. ZOO, propisano da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetnu radnju prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. S obzirom na to, Okružni sud je istakao da je apelant odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala na potpornom zidu, jer prilikom izgradnje stambenog objekta na svom zemljištu nije poduzeo potrebne mjere radi osiguranja okolnog terena koji je prema Regulacionom planu označen kao labilan – teren sa čestom pojavom klizišta zbog čega je došlo do pokretanja terena i pojave klizišta, te nastanka štete na potpornom zidu tužitelja. Osim toga, naveo je da je apelant izjavom iz 2014. godine, potvrdio odgovornost za štetu pričinjenu tužitelj, a iz sadržaja izjave proističe da će zid koji je pukao uslijed radova na njegovom objektu između njega i tužitelja ukloniti i napraviti novi iste visine, širine, dužine, dubine sa armaturom koja je u njemu, o svom trošku u roku od 2 godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je vještak građevinsko-arhitektonske struke konstatirao oštećenja na objektu tužitelja i procijenio štetu u određenom novčanom iznosu, a na ročištu za glavnu raspravu vještak je argumentirano odgovorio na sva apelantova pitanja, koji je samo paušalno prigovarao i nije tražio dopunu nalaza i mišljenja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud cijenio relevantne dokaze za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, temeljeći pravilno svoju odluku na nalazu vještaka građevinsko arhitektonske struke, a za koju odluku je prvostupanjski sud dao valjane razloge u smislu čl. 191. st. 4. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Između ostalog apelant ističe da je u žalbi prigovarao da je prvostupanjski sud propustio cijeniti apelantove dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, odnosno nije ih analizirao niti obrazložio zašto im ne poklanja vjeru, iz čega proističe da ih nije ni cijenio prilikom donošenja presude. Pri tome, apelant je ukazao da drugostupanjski sud nije odgovorio, odnosno nije ispitao one žalbene razloge koji su relevantni za zakonito i pravilno donošenje sudske odluke, zbog čega presuda ne sadrži dovoljno razloga i objašnjenja zašto je odbijena žalba.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4443/19 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio