Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3290/18 (T. G.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3290/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3290/18, rješavajući apelaciju Tomislava Grabovca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Tomislava Grabovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025799 17 Rev od 15. ožujka 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tomislav Grabovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 11. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 025799 17 Rev od 15. ožujka 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tuženih „Accom Herc“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Agram“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi), „Euroherc Osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Ministarstva unutarnjih poslova HNK (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 13. prosinca 2019. godine i 11. ožujka 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i četvrtotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 17. do 25. prosinca 2019. godine. Prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 25. svibnja 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđenje i naknade štete. U tužbi je, između ostalog, navedeno da je apelant na temelju računa od 30. ožujka 2006. godine od prvotuženog kupio vozilo marke „Toyota“ preciziranih karakteristika (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) za iznos od 62.045,00 KM, da je tom prilikom na računu upisan pogrešan broj šasije motora spornog vozila koji ne odgovara stvarnom broju šasije. Potom se, između ostalog, navodi da je nad spornim vozilom izvršen tehnički pregled kod drugotuženog, da je trećetuženi osigurao sporno vozilo, a da je četvrtotuženi sporno vozilo uredno registrirao, a da nitko prilikom obavljanja navedenih radnji nije provjerio broj šasije motora, tako da je u svim dokumentima upisan pogrešan broj. Problem je nastao 24. rujna 2006. godine na graničnom prijelazu između Mađarske i Ukrajine kada je apelantov poslovni partner iz Londona, koji je upravljao spornim vozilom po osnovi punomoći, pokušao uvesti sporno vozilo u Ukrajinu. Naime, prilikom carinskog nadzora nad spornim vozilom uočena je nepodudarnost između broja šasije navedenog u potvrdi o registraciji i broja šasije navedenog na spornom vozilu. Apelant u tužbi tvrdi da su zbog pogrešno upisanog broja šasije u dokumentaciji ukrajinski nadležni organi oduzeli sporno vozilo, da mu sporno vozilo još nije vraćeno, a da su svi tuženi odgovorni za nastalu štetu.
6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 025799 07 P od 24. listopada 2014. godine, i to stavkom I. izreke utvrđeno je da je raskinut ugovor o kupoprodaji spornog vozila koji je apelant na temelju računa od 20. ožujka 2006. godine kupio od prvotuženog za iznos od 62.045,00 KM s pogrešno upisanim brojem šasije. Stavkom II. iste presude prvotuženi je obvezan apelantu na ime naknade štete isplatiti iznos od 62.045,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom zajedno s troškovima postupka, dok je st. III. i IV. izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene, a apelant je obvezan ostalim tuženim naknaditi troškove parničnog postupka.
7. U odgovoru na tužbu prvotuženi je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu nije osporio činjenicu da je sporno vozilo prodao apelantu, ali je sporno što apelant nije dostavio dokaze u svezi s oduzimanjem spornog vozila od strane ovlaštenih službenika u Ukrajini, potvrdu ili uvjerenje iz kojih bi bili vidljivi stvarni razlozi za oduzimanje spornog vozila. Navedeno posebno jer je prvotuženi posredstvom ovlaštenog predstavnika Toyote u Ukrajini poduzeo sve radnje s ciljem provjeravanja apelantovih navoda, koji su kontaktirali graničnu i redovnu policiju, ali nisu dobili informacije u svezi s izuzimanjem spornog vozila. Ostali tuženi su, između ostalog, istaknuli prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njihovoj strani.
8. Općinski sud je prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istaknuli svi tuženi samo u odnosu na prvotuženog odbio jer je prvotuženi s apelantom bio u ugovornom odnosu, a prema članku 508. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prvotuženi odgovara ako na prodanoj stvari postoji pravo trećeg koje isključuje, umanjuje i ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, pri čemu su sudionici obligacijsko-pravnih odnosa dužni ponašati se skladu sa člankom 18. stavak 1. ZOO. Iz pismene korespondencije koja je vođena između apelanta i prvotuženog nakon oduzimanja spornog vozila 24. rujna 2004. godine na graničnom prijelazu proizlazi da je apelant 22. ožujka 2007. godine obavijestio prvotuženog o tome i raskinuo ugovor. Potom je Općinski sud uvidom u zapisnik o povredi carinskih propisa od 24. rujna 2006. godine utvrdio da je prilikom carinskog nadzora nad spornim vozilom i pregledom registracijskih isprava utvrđena nepodudarnost između identifikacijskog broja šasije u potvrdi o registraciji spornog vozila i broja šasije na spornom vozilu, pri čemu je vozač spornog vozila Harry Marshall prilikom provođenja carinskog nadzora predočio isprave koje sadrže neistinite podatke, odnosno predočio je potvrdu o registraciji izdanu za drugo vozilo, što predstavlja obilježje povrede carinskog propisa. Shodno tome, na temelju ukrajinskog carinskog propisa sporno vozilo je oduzeto, a vozaču je zbog navedenog određen pritvor iz kojeg je pušten nakon četiri dana jer je apelant u međuvremenu dostavio svu potrebnu dokumentaciju carinskim službenicima u Ukrajini.
9. Općinski sud je uvidom u izjašnjenje NCB Interpol Sarajevo od 25. listopada 2011. godine utvrdio da je IP Kijev Ukrajina 2. prosinca 2006. godine dostavio zahtjev da nadležne službe izvrše istragu u svezi s ilegalnim uvozom vozila koje je u Ukrajinu uvezao Harry Marshall 24. rujna 2006. godine i da je tijekom carinskog pregleda uočena nepodudarnost broja šasije u ispravama za sporno vozilo sa stvarnim brojem šasije motora, da su prilikom istrage utvrđene relevantne okolnosti (kada i gdje je sporno vozilo kupljeno, tko je vlasnik, tko je osigurao vozilo, tko je izdao saobraćajnu dozvolu i slično), te da je Interpol Sarajevo u više navrata tražio izjašnjenje od IP Kijev o statusu spornog vozila, ali da ni nakon sedam urgencija nikakvi podaci nisu dostavljeni, tako da se o sudbini spornog vozila ništa ne zna.
10. Na temelju navedenog Općinski sud je utvrdio da prvotuženi nije dokazao da je postupao prema odredbi članka 309. ZOO, da je prvotuženi bio upoznat o nastalom problemu u svezi s pogrešnim upisom broja šasije i da prvotuženi apelantu nije isporučio drugu stvar bez greške, pri čemu je sporno vozilo oduzeto, pa je shodno odredbi članka 510. ZOO ugovor raskinut po sili zakona, pri čemu je učinak raskida takav da svaka strana vrati ono što je primila. Općinski sud je još naveo da shodno članku 132. stavak (2) ZOO apelant kao kupac ima pravo i na naknadu štete, pa prema članku 510. stavak 3. ZOO prvotuženi je obvezan apelantu naknaditi štetu u visini cijene spornog vozila.
11. Općinski sud je tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene u cijelosti odbio jer su tijekom postupka dokazali da nisu pasivno legitimirani u konkretnom slučaju jer apelant s ostalim tuženim nije bio u ugovornom odnosu. Prema ocjeni Općinskog suda, propusti koji su se lančano dešavali zbog pogrešno upisanog broja šasije u računu, te nakon toga i prilikom tehničkog pregleda, registracije i osiguranja spornog vozila, zbog čega je sporno vozilo oduzeto prilikom prelaska granice, četvrtotuženi je otklonio izdavši uvjerenje koje je s ostalom pismenom dokumentacijom dostavljeno nadležnim organima u Ukrajini, na temelju čega je Harry Marshall i pušten iz pritvora.
12. Općinski sud je, između ostalog, naveo da se neće posebno baviti ocjenom i analizom ostalih izvedenih dokaza, pismenom dokumentacijom kao što je elektronička prepiska koja je uslijedila između apelanta i nadležnih organa usmjerena na otklanjanju pogreške i koja je rezultirala puštanjem iz pritvora apelantovog poslovnog partnera iz Londona jer su ti dokazi objektivizirali iskaze apelanta, njegovog brata i supruge na okolnosti poduzimanja svih radnji u svezi s dostavom valjane dokumentacije nadležnoj službi na graničnom prijelazu, pri čemu su dani iskazi suglasni, vjerodostojni i sud im je poklonio vjeru, a što prvotuženi nije osporio. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te je obrazložena na strani 10. obrazloženja presude.
13. Odlučujući o žalbama prvotuženog i apelanta, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 025799 15 Gž od 27. rujna 2017. godine žalbu prvotuženog uvažio, osporenu presudu u st. I. i II. izreke presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražen raskid ugovora i isplata na ime naknade štete, uz obvezivanje na naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijena je apelantova žalba u odnosu na stavak III. izreke presude (odbijajući dio presude), dok je stavak IV. izreke ostao neizmijenjen, a apelant je obvezan prvotuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
14. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nakon što je dobio obavijest o oduzimanju spornog vozila, te bio upoznat da će se pred nadležnim sudom u Ukrajini 2. listopada 2006. godine održati rasprava zbog povrede carinskih propisa, osim pribavljanja informacija preko konzulata Ukrajine u Zagrebu, te kontakta s osobom koja je upravljala spornim vozilom i pribavljanja uvjerenja od četvrtotuženog o učinjenoj grešci prilikom izdavanja saobraćajne dozvole, nije službenim putem poduzeo bilo kakve radnje ili postupak radi povrata oduzetog vozila. Iz provedenih dokaza proizlazi da je potvrda koju je izdao četvrtotuženi o počinjenoj grešci prilikom unošenja broja šasije u dokumente bila dovoljna da se vozač spornog vozila Harry Marshall pusti iz pritvora, a iz apelantovih navoda je proizašlo da je od vozača spornog vozila dobio informaciju da se oduzeto vozilo ne može vratiti jer se radi „o međunarodnom kriminalu“. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je bio u obvezi u postupku dokazati zašto mu sporno vozilo nije vraćeno nakon toliko godina.
15. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je došlo do greške prilikom upisa broja šasije na računu koji je izdao prvotuženi, ali isto tako nije sporno da je potvrda četvrtotuženog o učinjenoj grešci u kucanju bila dovoljna da se vozač pusti iz pritvora, pa se, prema ocjeni tog suda, radilo o otklonjivom nedostatku.
16. Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbe čl. 12. i 18. ZOO koje obvezuju sudionike u obligacijskim odnosima pridržavati se načela savjesnosti i poštenja i s pozornošću dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, a iz provedenih dokaza proizlazi da su ne samo tuženi već i apelant postupali nesavjesno. U tom pravcu je Kantonalni sud naveo da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog vozila, odnosno nije učinio ništa da službenim putem pribavi informacije o tome zašto je vozilo zadržano, pa u svezi s tim nije dokazao uzročnu vezu između oduzimanja vozila i radnje prvotuženog – greške u pisanju broja šasije na računu. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 154. i 155. ZOO, koje je citirao, navodeći da su opće pretpostavke odgovornosti za štetu: subjekti obligacijskog odnosa, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štete koju je pretrpio jer je ostalo neutvrđeno zašto sporno vozilo nije vraćeno apelantu kod činjenice da je potvrda o učinjenoj pogrešci u kucanju broja šasije koju je izdao četvrtotuženi bila dovoljna da se osoba koja je upravljala vozilom pusti iz pritvora.
17. Kako se radilo o otklonjivoj grešci prvostupanjski sud je prilikom odlučenja pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 508. i 510. ZOO. U konkretnom slučaju ne radi se o pravu trećeg koje bi umanjilo apelantova prava na kupljenom vozilu jer je apelant kupio novo vozilo na koje nitko nije polagao svoje pravo, već se radilo o otklonjivoj grešci u pisanju od strane prvotuženog, a učinjena greška je radnjom četvrtotuženog otklonjena. Tijekom postupka je ostalo nejasno zašto je vozilo i dalje zadržano, a iz provedenih dokaza je utvrđeno da razlog za zadržavanje spornog vozila nije greška u pisanju broja šasije. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da je i sam prvostupanjski sud u svom obrazloženju naveo „… da je nakon oduzimanja vozila i izdavanja uvjerenja MUP-a Mostar od 25. 9. 2006. godine o grešci do koje je došlo uslijed zamjene računa od strane prodavca 'Accom Herc' Mostar, a koje uvjerenje je tužitelj dostavio nadležnoj carinskoj službi u Ukrajini, temeljem koje je Harry Marshal pušten iz pritvora, sud je nedvojbeno utvrdio da greška koju je učinio prodavatelj prilikom zamjene računa i upisa pogrešnog broja šasije u računu, zato što je prethodni račun samo fotokopirao, u brzini je dovelo posredno do grešaka koje su učinili tuženici, pa se ti propusti tuženika mogu pripisati nemaru, ali su te pogreške ispravljene izdavanjem uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova, i kako su propusti otklonjeni to su se tuženici oslobodili bilo kakve odgovornosti za naknadu materijalne štete koju tužitelj potražuje“.
18. Prema ocjeni Kantonalnog suda, nakon takvog rezoniranja prvostupanjskog suda logično bi bilo da se zaključi da su se svi tuženi oslobodili odgovornosti, pa je utvrđenje prvostupanjskog suda da je samo prvotuženi odgovoran za štetu nelogično i kontradiktorno.
19. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 025799 17 Rev od 15. ožujka 2018. godine reviziju odbio te je istodobno odbio zahtjev tuženih za naknadu troškova odgovora na reviziju.
20. Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor povrede odredbi parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom, da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode i da presuda nema obrazloženje. Navedeno stoga, kako je naveo Vrhovni sud, jer je drugostupanjska presuda donesena pravilnom primjenom ZPP, pri čemu je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, u skladu sa člankom 231. ZPP, a odluka sadrži sve elemente predviđene odredbom članka 191. stavak 4. ZPP.
21. Potom je Vrhovni sud ponovio činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova te je, imajući ga u vidu, zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio procesno pravo, i to čl. 126. i 123. ZPP, kao i materijalno pravo čl. 12., 18., 154., 155. i 510. ZOO kada je uvažio žalbu prvotuženog, a odbio apelantovu žalbu, odlučujući kao u izreci svoje presude jer je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, otpao razlog za jednostrani raskid ugovora s obzirom na to da je četvrtotuženi na apelantov zahtjev odmah izdao uvjerenje i otklonio nedostatak pogrešno ukucanog broja šasije, a apelant nije dokazao da je zapravo to bio uzrok oduzimanja spornog vozila, a samim tim nije dokazao ni odgovornost tuženih. Apelantov prigovor koji je isticao i tijekom postupka, a i u žalbi, da su tuženi odgovorni za štetu jer mu sporno vozilo nije vraćeno je, i prema ocjeni tog suda, neutemeljen s obzirom na to da apelant nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je sporno vozilo oduzeto samo zbog toga što je u knjižici vozila bio ukucan pogrešan broj šasije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom predmetu došlo je „do eklatantnog kršenja pravila parničnog postupka, kao i pravila postupka vezano za postupak zaštite prava na apelantovu imovinu“. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, te je odluka u svojoj suštini proizvoljna i bez uporišta u zakonu, činjeničnom aspektu predmeta, logičkom zaključivanju, za što sud nije dao na zakonu utemeljene razloge za odlučenje, a isti prigovori se odnose i na nižestupanjske presude. Apelant također kronološki ukazuje na tijek parničnog postupka, te detaljno pojašnjava okolnosti u svezi s kupnjom spornog vozila i nespornom činjenicom da je apelant od prvotuženog kupio sporno vozilo, za što je prvotuženom isplatio novac (62.045,00 KM) i da je na računu koji mu je prvotuženi izdao upisan pogrešan broj šasije, što je lančano dovelo do niza propusta od strane ostalih tuženih tako da je sva izdana dokumentacija za sporno vozilo imala pogrešan broj.
23. Apelant smatra da je tijekom postupka dokazao razloge zbog kojih je sporno vozilo oduzeto, a što ukazuje da je sporna odluka proizvoljna, bez zakonskog i logičkog uporišta. Posebno je problematično stajalište suda da apelant tijekom postupka nije dokazao što je stvarni razlog za oduzimanje spornog vozila, odnosno da stvarni razlog nije pogrešan broj šasije jer se radi o nedostatku koji je potvrdom četvrtotuženog otklonjen. Takav zaključak redovnih sudova ne proizlazi iz provedenih dokaza, posebno iz dopisa NCB Interpol Sarajevo od 25. listopada 2011. godine koji su redovni sudovi cijenili tijekom postupka. Prema apelantovoj ocjeni, nedopušteno je i pravno neutemeljeno odlučivati o imovini i pravima apelanta na način kako to čini revizijski sud svodeći cijeli odnos na tvrdnju „da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je uzrok oduzimanja vozila od partnera tužitelja razlog pogrešan upisan broj šasije, pa time niti odgovornost tuženih za štetu koju je pretrpio oduzimanjem vozila“. Pobijana odluka je proizvoljna i rezultat selektivne ocjene dokaza, pogrešnog tumačenja i primjene materijalnog prava ZOO i odredbi ZPP, ali i drugih propisa kojima se regulira pitanje kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti. Predloženo je da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu da donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju sve apelacijske prigovore odbili kao neutemeljene, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neutemeljena.
25. Zakonski zastupnik četvrtotuženog je u vrlo iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da su apelacijski prigovori neutemeljeni jer su Kantonalni sud i Vrhovni sud svoje odluke utemeljili na provedenim dokazima i važećim zakonskim propisima i da osporenim odlukama nije prekršeno niti jedno apelantovo pravo, uz prijedlog da se apelacija odbaci kao prima facie neutemeljena. V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Pravni nedostaci Član 508.
(1)Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obavešten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.
(2)Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.
Sankcije pravnih nedostataka Član 510.
(1)Ako prodavac ne postupi po zahtevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtevati srazmjerno sniženje cene.
(2)Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.
(3)U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.
(4)Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtevati vraćanje, odnosno sniženje cene.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 7. st. (1) i (2) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 229. točka 4) Drugostupanjski će sud, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...] VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 025799 17 Rev od 15. ožujka 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 13. travnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. lipnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(k) Pravo na imovinu.
34. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
35. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno cijenio dokaze, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjeno pravo, što je za posljedicu dovelo do kršenja njegovog prava na imovinu.
36. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
37. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27.). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A, broj 70, stavak 48.), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi određena osoba ostvarila pravo na naknadu materijalne štete zbog pretrpljene štete. Iz navedenog slijedi da je apelant zbog nespornog oduzimanja spornog vozila od strane nadležnih organa u Ukrajini imao „ostvariv zahtjev“ za priznavanje prava na naknadu, ali je morao dokazati zakonom propisane uvjete za naknadu štete. Dakle, konkretni parnični postupak se nije ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69. i, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. veljače 2008. godine). Ustavni sud zaključuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je utemeljeno na važećem propisu, predstavlja „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovor na to pitanje je potvrdan jer je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete u visini vrijednosti oduzetog spornog vozila u cijelosti odbijen. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to razultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
40. Ustavni sud zapaža da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da apelant primjenom procesnog pravila o teretu dokazivanja nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štete i radnji prvotuženog, niti je dokazao odgovornost ostalih tuženih jer je u odnosu na ostale tužene uvažen istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja primijenio odredbe ZOO (čl. 12., 18., 154. i 155.) te ZPP (čl. 123. i 126.), a Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, nije uočio proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi od strane Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da se radi o propisima koji su javno objavljeni, čije su odredbe jasne i precizne (vidi Relevantne propise). Ustavni sud zapaža da zakon koji je primijenjen ispunjava standarde „zakona“ u smislu Europske konvencije glede jasnoće i transparentnosti, te je miješanje bilo u skladu sa zakonom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da procesni zakon obvezuje stranke u postupku da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pa iz navedenog slijedi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.
41. Konačno, Ustavni sud mora odgovoriti i na pitanje je li miješanje u apelantovu imovinu u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U svezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Europskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Europski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50.). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su sporno vozilo oduzeli nadležni organi u Ukrajini prilikom carinskog nadzora nad spornim vozilom, da je vozaču spornog vozila, apelantovom poslovnom partneru, zbog carinskog prekršaja određen pritvor, da je iz pritvora pušten nakon što je nadležnim organima u Ukrajini dostavljena potvrda četvrtotuženog u kojoj je navedeno da se radi o grešci prilikom upisa broja šasije u relevantnoj dokumentaciji za sporno vozilo. Na temelju takvog utvrđenja Vrhovni i Kantonalni sud su zaključili da se radilo o otklonjivoj grešci čijim je otklanjanjem vozač spornog vozila pušten iz pritvora. Dakle, shodno tome, zaključeno je da apelant nije dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje bi bili vidljivi stvarni razlozi za oduzimanje spornog vozila, pri čemu apelant nije dostavio bilo kakav dokaz o tome je li pred nadležnim organima u Ukrajini vođen postupak povodom carinskog prekršaja i je li vozač spornog vozila sudjelovao u tom postupku i sl. U takvim okolnostima Ustavni sud ne smatra da je na apelanta, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, stavljen pretjeran teret budući da apelant shodno procesnom pravu sudu nije predočio relevantnu dokumentaciju iz koje bi bili vidljivi stvarni razlozi za oduzimanje spornog vozila jer je greška u pisanju broja šasije otklonjena potvrdom četvrtotuženog. U takvim okolnostima Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta nije stavljen pretjeran teret, niti je doveden u gori položaj od bilo koje druge osobe koja se nalazila u istoj pravnoj poziciji kao i apelant.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
44. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
45. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se i na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
46. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
47. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
48. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
49. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi prvotuženog, primjenom članka 229. stavak (1) točka 4. ZPP uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu, te u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je u bitnom zaključio da shodno pravilu o teretu dokazivanja apelant nije dokazao sve uvjete koji kumulativno moraju biti ispunjeni za naknadu štete u odnosu na prvotuženog, dok je u odnosu na ostale tužene uvažen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Ustavni sud također, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne zapaža očitu proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza. Uz to, apelant i ne tvrdi da mu je tijekom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku sudjeluje ravnopravno sa tuženim, pa činjenica da se apelantovo stajalište o utemeljenosti njegovog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stajalištem Vrhovnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne zapaža proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.
52. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud podržao stajalište Kantonalnog suda da apelant na temelju provedenih dokaza nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje tuženih i nastale štete, što je obrazloženo dovoljno jasno na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević