Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4927/19 (D. B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4927/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4927/19, rješavajući apelaciju Denisa Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Denisa Bešića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 347300 19 Kž 19 od 20. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 347300 19 Kv 4 od 13. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Denis Bešić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokatica iz Tuzle, podnio je 2. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 347300 19 Kž 19 od 20. novembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 347300 19 Kv 4 od 13. novembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 347300 19 Kv 4 od 13. novembra 2019. godine kojim je pritvor optuženim (apelantu kao prvooptuženom, kao i ostalim navedenim osobama) protiv kojih se vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici zbog produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom
55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) produžen nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, a koji može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci, s tim da je sud obavezan svaka dva mjeseca vršiti kontrolu opravdanosti pritvora, tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 13. januara 2020. godine do 08.00 sati ili do nove odluke suda. Pritvor je optuženim produžen zbog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo ranija rješenja o određivanju/produženju pritvora, te da je Tužilaštvo podiglo optužnicu koja je potvrđena 7. novembra 2019. godine, kao i navode iz prijedloga Tužilaštva i navode odbrana, koji su se protivili prijedlogu za produženje pritvora.
6. Na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu, odnosno dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje pritvora, Općinski sud je našao da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ. Takav zaključak Općinski sud je zasnovao na prikupljenim dokazima koji su dostavljeni uz prijedlog, a koje navodi na str. 6–20.
7. Nadalje, na stranici 20. Općinski sud navodi da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen proizlazi iz sažetaka transkripata (sud dalje detaljno navodi) telefonskog broja koji je koristio J. H., navedenog telefonskog broja koji je koristio apelant, te iz telefonske komunikacije između apelanta i J. H. i drugih NN osoba, iz koje se, kako je sud naveo, vidi da je apelant kupovao heroin od njemu poznate/ih osobe/a, a koju je dalje lično prodavao J. H., a sve s ciljem stjecanja određene novčane dobiti, te je iz dostavljene komunikacije preko SMS poruka sud zaključio da se te dvije osobe dogovaraju oko vremena i mjesta gdje da se sastanu kako bi apelant prodao opojnu drogu J. H. Općinski sud je također naveo da je iz razmijenjenih poruka evidentno da J. H. govori apelantu da su mu policijski službenici pronašli drogu heroin koju je prethodno kupio od njega radi daljnje prodaje. U nastavku (stranica 21. rješenja) sud se poziva na komunikacije između J. H. i NN, potvrdu o oduzimanju predmeta (prilikom pretresa J. H.), te komunikaciju apelanta sa E. B. i I. H., komunikaciju sa apelantom i N. I. i dalje kako je sud naveo na str. 21. i 22, što je potvrđeno i drugim dokazima, te su dalje opisane radnje ostalih optuženih, odnosno iz čega proizlazi osnovana sumnja da su kupovali drogu od apelanta radi daljnje prodaje i stjecanja novčane dobiti. Na stranici 43. Općinski sud navodi ranije presude kojima je apelant osuđen za krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZ i presudu kojom je osuđen za krivično djelo iz člana 287. stav 1. KZ.
8. Analizom dostavljenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelant osnovano sumnjiv da je učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što sud opet sumira na stranici 46.
9. Također, na stranici 48. Općinski sud navodi naročite okolnosti koje ukazuju da bi optuženi, dakle i apelant, boravkom na slobodi ponovili krivično djelo, a što je sud vidio „ne u činjenici ranije osuđivanosti optuženih, a koju činjenicu ni ne zanemaruje“, nego u činjenici iskazane upornosti i volje s ciljem izvršenja krivičnog djela, koje je upravo one kvalitete da opravdava primjenu pritvora iz osnova iteracijske opasnosti, te je sud imao u vidu da su optuženi nekoliko mjeseci prodavali drogu, te da je opasnost od recidiva prisutna i dalje, imajući u vidu raniju osuđivanost za isto krivično djelo (a apelant i za djelo protiv imovine), što čini mogućnost ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela konkretnom i predvidivom, ne rukovodeći se (kako je sud naveo) samo ranijim osudama, nego i isključivo činjenicom da izložene okolnosti imaju karakter i značaj onih osobitih okolnosti koje u svojoj logičnoj i međusobnoj povezanosti upućuju na zaključak o postojanju realno predvidive opasnosti da bi optuženi u slučaju puštanja na slobodu ponovili isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastavili sa činjenjem iste ili istovrsne kriminalne aktivnosti jer konkretne okolnosti ukazuju na manifestiranu volju pribavljanja protupravne imovinske koristi. Također, u odnosu na apelanta koji je ranije osuđivan za isto krivično djelo, posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a sud je našao u činjenici da ranija osuda nije utjecala odgojno na apelanta u smislu da se kloni ponašanja koje nije u skladu s društvenim vrijednostima, dakle radi se o osobama koje ne prihvataju društvena pravila ponašanja. Također, sud je rekao da se ekonomski faktor ne može zanemariti jer su svi optuženi, kako su sami naveli, lošeg imovinskog stanja, te da su krivična djela za koja se osnovano sumnja da su ih počinili ustvari počinili radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, odnosno s ciljem stjecanja sredstava za život. Sve navedeno predstavlja naročite okolnosti kako je sud utvrdio (str. 48–49) koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine.
10. Općinski sud je naveo da se, razmatrajući po službenoj dužnosti, a i po prijedlogu optuženih mogućnost izricanja nekih od mjera zabrana kao alternativu određivanju mjere pritvora, nijednom drugom mjerom ne bi mogla postići svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, što je pojasnio na stranici 49. rješenja.
11. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 K 347300 19 Kž 3 od 20. novembra 2019. godine kojim je žalbe branilaca optuženih izjavljene protiv rješenja Općinskog suda odbio kao neosnovane.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant žalbom osporavao prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je naveo da je apelant (njegov branilac) osporavajući pobijano rješenje u žalbi, između ostalog, naveo da prikupljeni dokazi tokom istrage nisu takvog kvaliteta da bi se iz njih mogao izvesti zaključak o postojanju visokog stepena osnovane sumnje, te da sud kod obrazloženja posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a nije dao valjane razloge zašto postoje naročito važni razlozi od apelantovog iteracijskog postupanja. Apelant je pojasnio da je prvostepeni sud primarno cijenio njegovu raniju osuđivanost, te je naveo da nije data ni ocjena navoda odbrane na ročištu za pritvor, kao i da nisu dati valjani razlozi zašto se nekim od mjera zabrane ne može postići svrha pritvora.
13. Kantonalni sud je našao da apelantovi navodi nisu osnovani. Između ostalog, kako je Kantonalni sud naveo, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, pozvao se na brojne konkretne dokaze i izložio njihov kratki sadržaj, te izvršio njihovu analizu, a ti dokazi se apelantovom žalbom ne dovode u pitanje. Kantonalni sud je ukazao da se, prema odredbi člana 146. stav 1. ZKP-a, ne traži kao jedan od uvjeta za produženje pritvora da postoji visok stepen osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo za koje se tereti, što neosnovano prigovara apelant, već postojanje osnovane sumnje, kako je to naveo prvostepeni sud u pobijanom rješenju. Prema nalaženju Kantonalnog suda, pobijano rješenje sadrži razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a na koju se u žalbi poziva.
14. Kantonalni sud je također naveo da prilikom utvrđenja postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor, u ovoj fazi postupka, potrebno je utvrditi postojanje jednog nižeg nivoa dokazanosti određenih činjenica u odnosu na postojanje dokaza koji su nužni pri donošenju presude. Shodno tome, tek će prvostepeni sud, i to po okončanju glavnog pretresa, biti u prilici da se u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza upusti u razmatranje opravdanosti svih navedenih, kao i ostalih žalbenih prigovora, nakon čega će upravo od te ocjene zavisiti i zaključak tog suda o tome da li su optuženi preduzeli krivičnopravne radnje za koje se terete. S obzirom na navedeno, suprotni žalbeni prigovori istaknuti u pogledu osporavanja postojanja osnovane sumnje se ukazuju kao neosnovani. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da se neosnovano žalbom branilaca prigovara da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka
k) ZKP-a, a slijedom toga i da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
15. Kako je naveo Kantonalni sud, žalbama optuženih je osporen i stav iz pobijanog rješenja o egzistiranju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U odnosu na apelantov navod o okolnostima na koje se prvostepeni sud pozvao prilikom izvođenja zaključka o postojanju iteracijske opasnosti ili obilježja predmetnog krivičnog djela, te da je apelant osuđivan za isto djelo, ali prije deset godina (apelant pristojno živi, sin mu je uspješni sportista), istaknuto je da navedene okolnosti nisu opravdavajuće za zaključak da bi mogao ponoviti krivično djelo i da za procjenu o postojanju opasnosti od ponavljanja djela nisu izneseni konkretni razlozi.
16. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u obrazloženju pobijanog rješenja navedeni su u svemu jasni i određeni razlozi za zaključak da je kod optuženih, uključujući i apelanta, i dalje aktuelan posebni pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi u slučaju boravka na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Suprotno tvrdnji iz predmetnih žalbi, postojanje iteracijske opasnosti nije vezano za nespornu činjenicu da su optuženi ranije osuđivani, što je prvostepeni sud naveo, nego da su to naročite okolnosti čije postojanje sud veže kako za ličnosti samih optuženih (u sklopu te ocjene ranija osuđivanost je svakako relevantna činjenica) tako isto i za način i okolnosti (za šta postoji osnovana sumnja) pod kojima su predmetne krivičnopravne radnje preduzete. Ispravno se sud prilikom ocjene da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli počiniti novo krivično djelo pozvao na težinu krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret, a posmatrano kroz zakonom zaprijećenu kaznu, kao i na način izvršenja krivičnih djela i njihove posljedice, te je Kantonalni sud ponovio naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant i ostali boravkom na slobodi ponovili krivično djelo i zaključak suda u vezi s njima. U odnosu na sve optužene, i prema nalaženju Kantonalnog suda postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi oni u slučaju boravka na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a navedena ocjena nije dovedena u pitanje apelantovim žalbenim navodima da je otac djeteta koji je uspješan sportista pa se zbog svega navedenog ukazuju neosnovanim žalbeni prigovori da je prvostepeni sud u donošenju pobijanog rješenja počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, a slijedom toga i da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
17. Pored toga, nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepeni sud bio dužan voditi računa o proteku vremena, odnosno da razmotri da li su razlozi zbog kojih je pritvor određen i dalje primjenjivi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja s obzirom na to da su oni podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju. Kako je naveo Kantonalni sud, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud cijenio okolnosti od značaja za postojanje iteracijske opasnosti u odnosu na protek vremena, te zaključio da one nisu izgubile na značaju pretekom vremena, a apelant osim paušalnom žalbenom tvrdnjom konkretno ne ukazuje na to da su se pojavile neke nove okolnosti ili da su okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu izgubile na značaju.
18. Također, Kantonalni sud je ukazao da je, nasuprot tvrdnji iz žalbi optuženih, prvostepeni sud (što proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja, stranica 49) prilikom donošenja navedenog rješenja o produženju pritvora optuženim ispitao mogućnost izricanja blažih mjera umjesto mjere pritvora kao najteže mjere, pa je u svom rješenju naveo određene i dovoljne razloge zbog kojih smatra da se ista svrha koja se želi postići produženjem pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom neke od blažih mjera, konkretno mjera zabrane. Pri tome je prvostepeni sud cijenio ličnost optuženih, potom prirodu i težinu krivičnih djela za koja se terete, pokazanu upornost u činjenju krivičnopravnih radnji i period u kojem su takve radnje optuženi kontinuirano činili, kao i postojanje razloga zbog kojih im je produžen pritvor. Žalbeni prigovori branilaca optuženih (apelanta i J. H.) da u tom dijelu pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama i da je zbog toga učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, kako je zaključio Kantonalni sud, nisu osnovani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant u apelaciji osporava postojanje osnovane sumnje ukazujući na nepostojanje dokaza, odnosno da dokazi nisu takvog kvaliteta da se iz njih može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, što apelant detaljno obrazlaže ističući da nisu navedeni sadržaji njegovih razgovora, broj s kojim on komunicira u vezi s kupovinom droge (tačka 1. optužnice), da broj telefona koji sud navodi nije njegov, da Tužilaštvo nije na apelantovo traženje pribavilo određene dokaze, te da su dokazi bez konkretizacije. Također, apelant navodi da mu je omogućeno samo formalno, a ne suštinski ulaganje žalbe. Apelant nadalje ukazuje da u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga nisu identificirane okolnosti koje se odnose konkretno na njega, da se njegova ranija osuđivanost odnosi na djelo od prije deset godina, da se izjasnio da je srednjeg imovnog stanja, odnosno da je ugostitelj, te zaključuje da postojanje naročitih okolnosti u odnosu na njega nije konkretizirano. Također, apelant ukazuje na povredu navedenog prava zbog toga što sudovi nisu razmatrali konkretne mjere zabrane. Apelant navodi da sudovi nisu adekvatno obrazložili zašto u odnosu na njega nije moguće primijeniti mjere zabrane.
b)Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da se u apelaciji navodi ono što je apelant iznosio pred redovnim sudovima, o čemu je sud dao svoje razloge (postojanje osnovane sumnje, posebnih pritvorskih razloga i mogućnost izricanja mjera zabrane).
21. Općinski sud u odgovoru veoma detaljno navodi, odnosno ponavlja svoje zaključke iz osporenog rješenja, te zaključuje da apelant nije ponudio razloge za navode da su mu povrijeđena ljudska prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo u odgovoru navodi da apelant pokušava prikazati stvari u svjetlu koje njemu odgovara, da nije bilo proizvoljnog postupanja suda, kao i da nisu povrijeđena apelantova prava. V.Relevantni propisi
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna,
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 20. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
31. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, nakon potvrđivanja optužnice, produžena mjera pritvora. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te da nije adekvatno ispitana mogućnost izricanja blažih mjera apelantu, odnosno da su obrazloženja redovnog suda u tom dijelu proizvoljna i nekonkretizirana.
32. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
33. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001).
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP-a opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Međutim, iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje izveden na osnovu dokaza priloženih uz prijedlog Tužilaštva i dostavljenu optužnicu, koje je prvostepeni sud detaljno naveo u obrazloženju, na osnovu čega je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta. Također, odlučujući o žalbi Kantonalni sud je potvrdio taj stav prvostepenog suda. Pri tome je Kantonalni sud naveo da se u skladu sa članom 146. stav 1. ZKP-a ne traži „visok stepen osnovane sumnje“, već postojanje osnovane sumnje, odnosno jednog nižeg nivoa dokazanosti činjenica u odnosu na postojanje dokaza koji su nužni prilikom donošenja presude. U tom pravcu Ustavni sud upućuje da će apelant „kvalitet“ dokaza, odnosno njihovo postojanje ili nepostojanje (na način kako je ukazivao u apelaciji) moći osporavati u toku postupka, nakon čega će, kako je i Kantonalni sud naveo (stranica 6. rješenja), prvostepeni sud nakon okončanja glavnog pretresa biti u prilici da se u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza upusti u razmatranje apelantovog prigovora (i u ovom dijelu), od čega će zavisiti zaključak suda da li su preduzete krivičnopravne radnje za koje se optuženi terete ili ne.
35. Imajući u vidu jasne razloge navedene u obrazloženjima osporenih rješenja, u ovoj fazi postupka, u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. ZKP-a.
36. Apelacijom se dalje tvrdi da je proizvoljan i nekonkretiziran zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c), te apelant ukazuje na postojanje određenih okolnosti kojim osporava taj zaključak.
37. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001. godine, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
38. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud naveo da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno utvrdio je postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu ličnosti optuženih (pri tome u tom dijelu sud je uzeo u obzir raniju osuđivanost), te se pozvao na način i okolnosti (za šta postoji osnovana sumnja) pod kojima su krivičnopravne radnje preduzete (upornost i volja u vršenju radnji), kao i na težinu krivičnog djela. Apelant pokušava da ospori zaključke redovnih sudova ukazujući da je ranije osuđen prije deset godina, kao i da nije lošeg imovnog stanja i da je otac uspješnog sportiste. Ustavni sud primjećuje da se redovni sud veoma detaljno očitovao na te navode, te je sud naveo da su svi optuženi bili ranije osuđeni za isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno za krivična djela protiv imovine, a na njih ranije osude nisu utjecale, što je doveo u vezu s njihovim izjavama da su lošeg imovnog stanja, odnosno da su djela za koja su osnovano sumnjivi počinili zbog stjecanja protupravne imovinske koristi. Stoga su irelevantni apelantovi navodi da on nije lošeg imovnog stanja, nego srednjeg i da je po profesiji ugostitelj (iako je tačno da se o tome sud nije izjasnio). Također, redovni sud je cijenio kao irelevantan navod da mu je sin sportista. Takav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje.
39. U tom kontekstu je također, nasuprot apelantovim navodima, ispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te su navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da blaže mjere ne mogu eliminirati mogućnost ponavljanja krivičnog djela, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
40. Slijedeći navedeno, proizlazi da pobrojani razlozi, u svojoj ukupnosti, za produženje mjere pritvora apelantu zbog razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
41. Konačno, u odnosu na navod da je apelantova žalba ispitana samo formalno, Ustavni sud nalazi da iz prethodnih tačaka ove odluke proizlazi upravo suprotno, tj. da je prvostepeni sud dao dovoljno obrazloženja koja je u postupku povodom žalbe ispitao Kantonalni sud, pa apelantovo nezadovoljstvo donijetom odlukom samo po sebi ne pokreće pitanje povrede prava iz člana II/3.d) Ustava i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je prvostepeni sud dao jasna i dovoljna obrazloženja u vezi s postojanjem osnovane sumnje, naročitih okolnosti u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, kao i (ne)mogućnosti izricanja blažih mjera, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, a Kantonalni sud je ispitujući apelantovu žalbu potvrdio prvostepeno rješenje.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević