Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/20 (N. M.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-557/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-557/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedim Međić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedim Međić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 K 010565 19 Kž od 24. decembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 010565 19 K od 18. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Međić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović advokat iz Zenice, podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 010565 19 Kž od 24. decembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 010565 19 K od 18. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Teška krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (2), a u vezi sa članom 332. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Apelant je takođe obavezan da plati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je, u vezi sa prigovorom apelanta o kontradiktornosti dokaza (kojim je istaknuto da je prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke dozvoljena brzina 80 km/h, a prema izvještaju PS Maglaj da je dozvoljena brzina 70 km/h, što dalje otvara pitanje koliko je apelant prekoračio dozvoljenu brzinu, jer je sud kao dozvoljenu prihvatio brzinu od 70 km/h), u izreci prvostepene presude konstatovano da se apelant kretao brzinom od 98,5 km/h i da je ta brzina bila veća od dozvoljene brzine kretanja za 27,5 km/h, iz čega se može izvesti zaključak da je u pitanju ograničenje od 70 km/h. Vrhovni sud je dalje naveo da je, saglasno takvoj činjeničnoj postavci u izreci prvostepene presude, Kantonalni sud na strani 12 u trećem pasusu (kako to tvrdi apelant u svojoj žalbi) pored ostalog naveo da je dozvoljena brzina 70 km/h, iz čega dalje proizilazi da nema protivrječnosti između izreke i obrazloženja. Vrhovni sud je, u vezi s navedenim primijetio da je apelant u žalbi istakao uopšten prigovor „da je presuda nerazumljiva, protivrječna samoj sebi“, bez konkretizacije da li se takvi nedostaci odnose na izreku ili obrazloženje ili je pak u pitanju njihov međusobni protivrječni odnos, te da navedeni prigovor ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude.

4. Vrhovni sud je dalje naveo da je bez značaja i uticaja na pravilnost prvostepene presude žalbeno ukazivanje apelanta na vremensko određivanje kada se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila (u izreci presude stoji da se nezgoda desila oko 23.45 sati, dok iz sadržaja video zapisa CH 7 proizilazi da se nezgoda desila u 23 sata i 9 minuta) jer se u činjeničnom opisu izreke i ne navodi potpuno i precizno određenje vremena nastanka saobraćajne nezgode, već se navodi vrijeme „oko 23.45 sati“, a svakako da u taj vremenski okvir spada i vrijeme 23.09 sati.

5. Vrhovni sud je naveo da su takođe bez značaja i uticaja na pravilnost prvostepene presude tvrdnje da se kontakt između pretičućeg i preticanog vozila prema izdvojenom snimku video zapisa saobraćajne nezgode desio u lijevoj saobraćajnoj traci, a ne u desnoj, kako je to navedeno u zapisniku o pregledu sadržaja video zapisa. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, činjeničnim opisom izreke presude je konstatovano da je vozilo kojim je upravljao apelant prilikom preticanja otišlo suviše u lijevu stranu pri čemu je lijevim točkovima zahvatilo bankinu sa lijeve strane kolovoza zbog čega je došlo do zanošenja vozila u desnu stranu, te da se predmetno vozilo nastavilo kretati prema desnoj saobraćajnoj traci kojom se u tom trenutku kretalo preticano vozilo, te da je nakon toga došlo do udara prednje desne strane pretičućeg vozila (kojim je upravljao apelant) sa zadnjom lijevom stranom preticanog vozila i to na desnoj saobraćajnoj traci. U vezi s navedenim Vrhovni sud je ukazao da je u opisanoj prostornoj i vremenskoj dinamici saobraćajne nezgode bez posebnog značaja insistiranje na najpreciznijem određivanju mjesta kontakta vozila koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da su osporene presude donesene „prihvatanjem kontradiktornih dokaza jer su ispuštene odlučujuće činjenice kao što su brzina kretanja učesnika u saobraćajnoj nezgodi i mjesto kontakta“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/20 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio