Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-88/20 (S. H., M.P., D.R. i R.P.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-88/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-88/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli S. H. i drugi, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S. H., M.P., D.R. i R.P. protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 P 129918 17 Gž od 13. ožujka 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 P 129918 15 P od 21. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H., M.P., D.R. i R.P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dževad Hrnjić odvjetnik iz Žepča, podnijeli su 7. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 129918 17 Gž od 13. ožujka 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 129918 15 P od 21. rujna 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2693/18 od 6. lipnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv presude Kantonalnoga suda od 13. ožujka 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 43 0 P 129918 18 Rev od 8. listopada 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda od 13. ožujka 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji stana, zaključen 3. studenoga 2003. godine između M.P. (prednik apelanata) i tuženika (Medžlis Islamske Zajednice Zenica), te slijedom toga, da se naloži ZK uredu Općinskoga suda da izvrši brisanje upisa, te vrati prethodni upis i kao vlasnika upiše prednika apelanata, sa dijelom 1/1, te da se naloži tuženiku da navedeni stan preda u posjed apelantima.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da apelanti u suštini u prizivu iznose i ponavljaju navode istaknute tijekom prvostupanjskoga postupka, da punomoć koju je dao prednik apelanata punomoćniku (B.K.), i na temelju koje je zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji stana, ne sadrži zakonom propisanu formu, ne sadrži volju prednika apelanata, a time da nije podobna za zaključenje ugovora čija se ništavnost traži, a za što je prvostupanjski sud donoseći prvostupanjsku presudu dao jasno i valjano obrazloženje i valjano odgovorio. Kantonalni je sud istakao da je u punomoći, na temelju koje je postupao punomoćnik, za ime i u račun prednika apelanata, nabrojano više radnji koje punomoćnik treba da obavi, da uđe u posjed stana kao nositelja stanarskoga prava, da zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojemu je stečeno stanarsko pravo, kao i da može taj stan prodati ili zamijeniti, a koje radnje je punomoćnik i učinio i koje su proizvele pravno dejstvo. Kantonalni je sud istakao da apelanti nisu dokazali u čemu se to ogleda prekoračenje danih ovlasti punomoćniku, kod nesporne činjenice da je navedenu punomoć dao prednik apelanata, a nisu niti dokazali da je u konkretnomu slučaju tuženik bio nesavjestan, te da je obavljeni pravni posao doveo do zasnivanja pravnoga odnosa između davatelja punomoći i tuženika, te da je takav ugovor proizveo pravne posljedice prema davatelju punomoći, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Kantonalni je sud naveo kako je punomoć dana 14. svibnja 2003. godine, ugovor o kupoprodaji stana zaključen 3. studenoga 2003. godine, tuženik uselio u predmetni stan 2004. godine, a prednik apelanata za vrijeme života do 19. kolovoza 2006. godine nije u smislu odredbi čl. 92. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) opozvao svoje radnje. Kantonalni je sud naveo da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavnim predmetni ugovor, iz razloga što su se prednik apelanata i tuženik suglasili o bitnim elementima ugovora, predmetu i cijeni, u smislu odredbi čl. 26. i 28. ZOO. Kantonalni je sud istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužbeni zahtjev apelanata nije utemeljen, te je na činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl.
359. Zakona o stvarnim pravima, odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te odredbe čl. 9. Zakona o prometu nepokretnosti, u svezi s odredbama čl. 26. ZOO, te da pri tome nije povrijedio odredbe parničnoga postupka iz čl. 209. st. 2. točke 2., 3., 8., 9., 12. i 13. Zakona o parničnom postupku, koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbi ZOO, kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji stana, zaključen između prednika apelanata i tuženika. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tome pogledu. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević