Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/20 (R.A.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-270/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-270/20, rješavajući apelaciju R. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. A. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 166475 19 Rsž 3 od 29. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 166475 15 Rs od 15. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 21. januara 2020 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 166475 19 Rsž 3 od 29. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 166475 15 Rs od 15. jula 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Rs 166475 15 Rs od 15. jula 2019. godine stavljeno je van snage Rješenje o određivanju mjere osiguranja Općinskog suda od 9. novembra 2015. godine (stav I izreke prvostepenog rješenja) i određeno da predmetno rješenje o stavljanju van snage rješenja o određivanju mjere osiguranja proizvodi pravni učinak od dana donošenja Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine (stav II izreke prvostepenog rješenja). Rješenjem od 9. novembra 2015. godine je, po prijedlogu apelanta, određena mjera osiguranja kojom je naloženo tuženom, Ministarstvu unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, da apelantu odmah omogući obavljanje poslova na radnom mjestu inspektora u Policijskoj stanici Mostar, do okončanja postupka koji se vodio kod tuženog, uz prijetnju izricanja novčane kazne. Iz obrazloženja rješenja od 15. jula 2019. godine proizlazi da je Općinski sud tako odlučio imajuću u vidu da je postupak u okviru kojeg je donesena mjera osiguranja pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda, te da stoga ne postoji pravni osnov za daljnje održavanje na pravnoj snazi mjere osiguranja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda 58 0 Rs 166475 19 Rsž 3 od 29. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 15. jula 2019. godine i navedeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, a nakon što je konačnom odlukom Vrhovnog suda od 17. jula 2018. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je apelant tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo pravo na rad, te da mu tuženi omogući da obavlja rad i da mu isplaćuje propisanu platu do okončanja postupka koji se vodi po žalbi apelanta pred Policijskim odborom tuženog, primijenio materijalno pravo kad je ukinuo navedenu mjeru osiguranja. Kantonalni sud je takođe naveo da su neosnovni navodi apelanta da bi mjera osiguranja trebala ostati na snazi do donošenje odluke Ustavnog suda po apelaciji koju je apelant podnio protiv presude od 17. jula 2018. godine s obzirom da podnošenje apelacije nema uticaja na ostvarivanje prava i obaveza utvrđenih pravosnažnom presudom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelant navodi da „nije vidljivo zbog čega je dejstvo svoje odluke Općinski sud vezao za datum donošenja odluke Vrhovnog suda od 17. jula 2018. godine“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/20 (R.A.) | Sudska praksa | Aktio