Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4938/19 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4938/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4938/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 003036 19 Rev od 20. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003036 18 Pž 2 od 25. veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003036 04 Ps od 25. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Mehmed Mrkaljević odvjetnik iz Tuzle, podnio je 25. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 003036 19 Rev od 20. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003036 18 Pž 2 od 25. veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003036 04 Ps od 25. svibnja 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja („Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla) te obvezan apelant da tužitelju na ime naknade materijalne štete, nastale na objektu (nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke), isplati iznos od 494.908,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koja počinje da teče od 11. kolovoza 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je bez pravnoga uporišta prigovor revizije da je pred drugostupanjskim sudom učinjena povreda odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer izreka drugostupanjske presude ispunjava standarde iz navedene odredbe, i jasno je određena na način da je zahtjev usvojen samo u odnosu na apelanta kao prvotuženika (a ne i u odnosu na drugotuženika Grad Tuzla). Vrhovni je sud naveo da su prigovori revizije ponovljeni iz priziva apelanta, i da su isti usmjereni na povrede odredbi čl. 155. st. 2. i st. 3. ZPP. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud cijenio i u svojoj odluci naveo razloge zbog kojih je odbio ove prigovore kao neutemeljene, koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud (drugostupanjski je sud, između ostaloga, naveo da i po ocjeni tog suda, vještaci koji su određeni da vještače u toj pravnoj stvari su iznijeli jasne, potpune i neproturječne nalaze u kojima nije našao nelogičnosti i nedosljednosti (čl. 155. st. 2. ZPP), te da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelanta da se odredi vještačenje po Rudarsko geološkom fakultetu u Beogradu, jer za to nisu postojali uvjeti propisani čl. 155. st. 3. ZPP). Vrhovni je sud naveo da iz prigovora apelanta, da se vještaci građevinske struke i rudarske struke u ovomu predmetu nisu izjasnili, a u drugim predmetima su se izjašnjavali o procentualnom sudjelovanju drugih uzroka u nastanku materijalne štete i utvrđivali propuste tužitelja u prouzročenju štete, slijedi da su navedeni revizijski razlozi u suštini prigovori na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti sukladno odredbi čl. 240. st. 2. ZPP. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prigovor apelanta u pogledu pogrešne primjene materijalnoga prava. Vrhovni je sud istakao da je predmet spora, relevantan za revizijsku fazu postupka, zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete na poslovnom objektu tužitelja u Tuzli, kao posljedica eksploatacije slane vode od strane apelanta. Vrhovni je sud istakao da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2., čl. 155., čl. 173., čl. 174., čl. 185. st. 3., čl. 189. st. 2. i čl. 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je odbio priziv apelanta i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je udovoljeno tužbenome zahtjevu tužitelja u odnosu na apelanta. Vrhovni je sud istakao da je apelant i po ocjeni ovoga suda odgovoran po principu objektivne odgovornosti, jer se bavi opasnom djelatnošću, radi čega mora snositi i rizik za nastale posljedice uslijed eksploatacije soli, a osobito imajući u vidu da njegova odgovornost proističe i iz Zakona o rudarstvu i to odredbe čl. 21. navedenoga zakona, koja propisuje da su rudarske i druge organizacije odgovorne za štetu koja nastane izvođenjem rudarskih radova, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala uslijed nepredviđenoga događaja ili krivnjom oštećenoga ili trećega lica. Vrhovni je sud istakao da je apelant kao rudarska organizacija u obvezi pridržavati se i propisa o zaštiti čovjekove sredine i provoditi mjere za sigurnost građana i imovine, temeljem čl. 12. Zakona o rudarstvu. Vrhovni je sud istakao da je kod utvrđenja temeljem nalaza vještaka geološke struke, da je slijeganje terena prouzročeno nekontroliranom eksploatacijom slanice na spornom području osnovni uzrok oštećenja na predmetnim objektima tužitelja, te utvrđenjem vještaka rudarske struke da su slijeganja zemljišta uzrokovana rudarskom djelatnošću, te da apelant nije dokazao da djelatnost koju obavlja nije uzrok štete, niti da je šteta nastala iz drugih uzroka, pravilan je zaključak da postoji odgovornost apelanta za predmetnu štetu i da potiče od djelatnosti apelanta prema čl. 173. ZOO. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen prigovor apelanta u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kod pravilnoga utvrđenja da je pravni prednik tužitelja „Tehnograd-visokogradnja“ d.o.o. Tuzla, dostavio uz program privatizacije dokumentaciju o upisanim pravima prednika tužitelja na navedenim nekretninama, i da je vrijednost navedenih nekretnina bila obuhvaćena početnom bilancom na dan 31. prosinca 1999. godine, kada je izvršen upis promjene osnivača, osnivačkoga kapitala, promjena naziva i drugih podataka, a sve nakon provedenoga postupka privatizacije. Vrhovni je sud naveo da je prigovor apelanta da je potraživanje tužitelja zastarjelo neutemeljen, jer po odredbi čl. 376. st. 1. i st. 2. ZOO, potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine, od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, odnosno za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni je sud istakao da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proističe da proces konsolidacije terena još uvijek traje, s tim da je intenzitet slijeganja sve manji, te da dakle djelovanje uzoraka štete nije prestalo niti nakon podnošenja tužbe. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni prigovori apelanta da je zakonsku zateznu kamatu trebalo dosuditi od dana donošenja prvostupanjske presude (prvostupanjski je sud dosudio kamate od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 25. svibnja 2018. godine, ali je drugostupanjski sud preinačio presudu u dijelu odluke o kamati na način da zakonska zatezna kamata počinje da teče od 11. kolovoza 2015. godine) već od dana izrade nalaza vještaka, kada je tužitelj saznao za visinu predmetne štete, sukladno odredbi čl. 186. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obvezali apelanta da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos. Osim toga, apelant navodi da „nije imao pravičnu raspravu jer mu pred drugostepenim sudom nije dato pravo na javnu raspravu, onako kako to zahtijeva čl. 6. st. 1. Europske konvencije“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnomu slučaju. U pogledu navoda apelanta da drugostupanjski sud prije donošenja svoje odluke nije zakazao javnu raspravu, Ustavni sud podsjeća da je odredbom čl. 217. st. 2. ZPP propisano da će drugostupanjski sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnoga utvrđivanja činjeničnoga stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskomu postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Imajući u vidu navedene odredbe ZPP, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud prilikom razmatranja priziva apelanta nije ocijenio da je u konkretnomu slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1401/05 od 12. rujna 2006. godine, toč. 59. i 60., Odluka o dopustivosti broj AP-2839/16 od 17. srpnja 2018. godine, odluke dostupne na www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4938/19 (Rudnik soli "Tuzla" d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio