Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-169/20 (I. Ć.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-169/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-169/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ismet Ćućurović, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Ćućurović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 P 093099 19 Rev od 20. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 093099 18 Gž od 5. veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 093099 17 P 2 od 30.

svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Ćućurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Mladenka Puljić odvjetnica iz Mostara, podnio je 14. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 093099 19 Rev od 20. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 093099 18 Gž od 5. veljače 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 093099 17 P 2 od 30. svibnja 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, stavkom I izreke obvezan je apelant da tužiteljici (T.Ć.) preda u posjed i slobodno raspolaganje od osoba i stvari stan u Mostaru, nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke. Stavkom II izreke obvezan je apelant da tužiteljici na ime neutemeljenoga korištenja tuđe stvari isplati određeni iznos, za zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova slijedi da je predmetni stan dodijeljen na korištenje predniku parničnih stranaka (N.Ć., otac parničnih stranaka), da su roditelji parničnih stranaka preminuli tijekom 1987. godine, te da su kao nasljednici iza istih ostali tužiteljica i apelant. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da iz ugovora o korištenju stana od 18. veljače 1988. godine proistječe da je isti zaključen između Zajednice stanovanja JNA i tužiteljice, kojim je ona evidentirana kao nositeljica stanarskoga prava, te da iz ugovora o kupoprodaji stana zaključenoga između Federacije BiH i tužiteljice proistječe da je predmet tog ugovora stan na kojemu postoji stanarsko pravo, te da je tužiteljica vlasnica sa dijelom 1/1. Vrhovni sud je istakao da je utvrđeno da je apelant u posjedu predmetnoga stana, te da ima objekt-kuću u mjestu Drežnica, koju je izgradio i u kojemu povremeno stanuje. Vrhovni je sud naveo da je prema nalazu vještaka ekonomske struke utvrđena visina zakupnine, koja se mogla dobiti izdavanjem predmetnoga stana za cijelo sporno razdoblje. Vrhovni je sud istakao da je kao prethodno pitanje utvrđeno da je tužiteljica prema Zakonu o stambenim odnosima imala svojstvo nositeljice stanarskoga prava i da je prema odredbi čl. 7. Zakona o prodaji stanova, na kojima postoji stanarsko pravo, bila ovlaštena zahtijevati kupovinu predmetnoga stana, pri čemu joj nije bila potrebna suglasnost apelanta kao člana obiteljskoga domaćinstva. Vrhovni je sud naveo da je tužiteljica imala pravo shodno odredbi čl. 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 372. Zakona o stvarnim pravima, zahtijevati iseljenje svih lica koja koriste stan. Vrhovni je sud istakao da je pravilno primijenjena i odredba čl. 219. Zakona o obligacionim odnosima, kada je apelant obvezan tužiteljici na ime neutemeljenoga korištena stana u određenome razdoblju, naknaditi određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, u apelacionim navodima ukratko prepričava činjenično stanje i postupak pred Vrhovnim sudom i nižestupanjskim sudovima, pri čemu ne konkretizira na koji način je došlo do povrede prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji, pa stoga slijedi da je općenito nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenjenim materijalnim pravom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose u biti na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-169/20 (I. Ć.) | Sudska praksa | Aktio