Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-35/20 (J. S. A.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-35/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-35/20, rješavajući apelacije Jasmine Sarihodžić Aljić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Jasmina Sarihodžić Aljić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 213743 16 Pž od 12. septembra 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-35/20
1. Jasmina Sarihodžić Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sead Sarihodžić advokat iz Tuzle, podnijela je 6. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 213743 16 Pž od 12. septembra 2019. godine.
2. AP-400/20
2. Apelantica, koju zastupa Sead Sarihodžić advokat iz Tuzle, podnijela je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mals 213743 19 Rev od 10. decembra 2019. godine (kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude).
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i na odluke donesene u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-35/20.
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi (Tuzlanski kanton i Federacija BiH) da apelantici na ime duga po osnovu troškova prekršajnog postupka solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz solidarnu naknadu troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica zastupala okrivljeno pravno lice u prekršajnom postupku koji je obustavljen te odlučeno da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je članom 203. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da kad se obustavi krivični postupak ili kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija izreći će se u rješenju odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 199. stav 2. tačka „a” do „f“ ZKP-a, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca padaju na teret budžetskih sredstava, dok je stavom 4. propisano da optuženi i branilac imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku ukoliko zahtjev za naknadu izdataka i nagrade ne bude usvojen, odnosno ukoliko se o njemu ne donese odluka u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Odredbom člana 204. istog zakona propisano je da je nagradu i nužne izdatke branioca dužna platiti zastupana osoba, bez obzira na to ko je po odluci suda dužan podmiriti troškove krivičnog postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret sredstava suda. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je, s obzirom da je apelantica izabrana od strane zastupanog pravnog lica (radi se o izabranom braniocu), zaključio da je okrivljeno pravno lice bilo dužno platiti apelantici nagradu i nužne izdatke u smislu člana 204. ZKP-a u vezi s članom 9. Zakona o prekršajima FBIH, koji bi u konkretnom slučąju i bio pasivno legitimisan, a ne tuženi u smislu čl. 203. i 204. ZKP-a.
Apelacioni navodi
7. U svim navedenim apelacijama apelantica se pozivala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelantica navodi da „se drugostepena presuda zasniva na pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku FBiH, te da je usmjerena na zaštitu novčanih sredstava tuženih“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević