Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/20 (O. S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Postupak priznavanja strane sudske odluke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-408/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-408/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Osman Spahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Spahić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 V 013382 19 Rev od 21. novembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured - advokat Kadić Mirsad i advokat Kadić Nisveta iz Bihaća, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 V 013382 19 Rev od 21. novembra 2019. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 V 013382 od 13. novembra 2018. godine, po prijedlogu predlagača (R.S.), priznata je Presuda zbog propuštanja Pokrajinskog suda za civilne i pravne poslove Beč broj 14 Cg 153/97s-4 od 20. januara 1998. godine kojom je apelant obavezan da predlagaču plati „ATS 455.249,76 sa 7% kamata iz ATS 507.749,76 od 18. oktobra 1993. godine do 31. decembra 1997. godine i iz ATS 455.249,76 od 1. januara 1998. godine kao i ATS 39.248,60 određene troškove procesa“.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 V 013382 19 Gž od 13. avgusta 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 88. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da će sud odbiti priznanje strane sudske odluke ako povodom prigovora lica protiv koga je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, a naročito će se smatrati da lice protiv koga je donesena strana sudska odluka nije moglo učestvovati u postupku zbog toga što mu poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo lično dostavljeno, odnosno što uopšte nije ni pokušano lično dostavljanje, osim ako se na bilo koji način upustilo u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je prigovor u smislu navedenih zakonskih odredbi apelant po prvi put istakao u žalbi na prvostepenu odluku, te da iz stanja spisa proizilazi da apelant tokom prvostepenog postupka nije prigovarao niti dokazivao da je odluka čije se priznanje traži donesena uz kršenje pravila postupka Pokrajinskog suda za civilne i pravne poslove Beč, a da u žalbi osim paušalnih navoda o povredi navedenog prava apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava na koje se žalba poziva. Vrhovni sud je takođe ukazao da je bez uticaja na drugačije rješavanje prigovor apelanta da se nije moglo na nesumnjiv način utvrditi da je naprijed navedena presuda pravosnažna kada je strana sudska odluka čije se priznanje traži snabdjevena klauzulom pravosnažnosti i kao takva prevedena od strane stalnog sudskog tumača, a iz kojeg prevoda proizilazi da je predmetna presuda pravosnažna dana 3. marta 1998. godine. Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je pobijano rješenje doneseno uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava, te da nisu počinjene ni povrede odredaba parničnog ni vanparničnog postupka, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Vrhovnog suda od 13. avgusta 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 V 013382 19 Rev od 21. novembra 2019. godine odbacio reviziju apelanta kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku priznavanja strane sudske odluke, koji postupak je regulisan Zakonom o vanparničnom postupku. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 26. Zakona o vanparničnom postupku uređen institut revizije u vanparničnom postupku na način da je revizija dozvoljena protiv pravosnažnog rješenja donesenog u drugom stepenu u onim vanparničnim postupcima u kojima se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za eksproprisanu nepokretnost. Vrhovni sud je ukazao da, dakle, revizija ne bi bila dopuštena u drugim vanparničnim stvarima, ali nije isključena mogućnost da se posebnim zakonom za određeni vanparnični postupak revizija predvidi kao vanredno pravno sredstvo protiv pravosnažnih drugostepenih odluka. Budući da to nije slučaj sa postupkom priznavanja strane sudske odluke u kojem postupku nije posebnim propisom predviđena mogućnost ulaganja revizije, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom predmetu radi o slučaju u kojem revizija nije nikako dopuštena.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Iz navedenog je vidljivo da je uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se u predmetnom postupku utvrđivala građanska prava i obaveze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na svoju praksu prema kojoj postupak koji se odnosi na „priznanje strane sudske odluke“, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1965/15 od 10. novembra 2016. godine i AP-4001/17 od 17. januara 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/20 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio