Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5723/18 (R. R.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5723/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5723/18, rješavajući apelaciju Radojice Rakanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojice Rakanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 052833 17 Rev od 20. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radojica Rakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 11. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 052833 17 Rev od 20. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i advokata Igora Sjerikova, koji je zastupao „Eco line“ d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 6. do 16. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2020. godine, a advokat tuženog 21. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 052833 15 Rs od 4. avgusta 2016. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog od 2. septembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) kojim je apelantu prestao radni odnos kod tuženog, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao rukovodioca proizvodnje i uspostavi radnopravni status od 2. septembra 2014. godine, kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa i prava na penziono i zdravstveno osiguranje, te da apelantu za period od 1. avgusta 2014. godine do 1. juna 2016. godine na ime neisplaćenih plata isplati iznos od 53.026,51 KM, kao i određeni novčani iznos po osnovu zakonskih zateznih kamata na neisplaćene plate (stav I). Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavi ugovori o radu od 1. januara 2011. godine, 26. jula 2012. godine i 11. jula 2014. godine, kao i da se apelant obaveže da tuženom isplati glavni dug u iznosu od 13.804,00 KM, dospjelu neplaćenu zakonsku zateznu kamatu u određenom novčanom iznosu, te zakonsku zateznu kamatu počev od 13. juna 2016. godine, pa sve do isplate (stav II). Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav III).

6. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza zaključio da je predmetnim rješenjem apelantu otkazan ugovor o radu od 20. jula 2007. godine, kojim je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme na poslovima direktora. Nadalje, navedeno je da je navedeni ugovor o radu izmijenjen zaključenjem novih ugovora o radu. Pri tome Osnovni sud je naveo da je ugovorom od 1. januara 2011. godine, između ostaloga, određeno da će apelant obavljati poslove direktora i rukovodioca proizvodnje, te da je prvobitni ugovor izmijenjen u pogledu visine plate. Također, navedeno je da su i ugovorima od 26. jula 2012. godine i 11. jula 2014. godine vršene izmjene prvobitnog ugovora, ali samo u pogledu visine plate, dok nisu vršene izmjene u pogledu poslova zbog kojih se zaključuje, odnosno da je i dalje bilo ugovoreno da će apelant obavljati poslove direktora i rukovodioca proizvodnje. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je predmetnim rješenjem apelantu otkazan ugovor o radu za poslove direktora kod tuženog, ali da nije otkazan ugovor o radu u pogledu poslova rukovodioca proizvodnje, koji su ugovoreni izmjenama prvobitnog ugovora o radu, odnosno zaključenjem novih ugovora o radu. Osim toga, Osnovni sud je istakao da predmetnim rješenjem nije pravilno utvrđena ni visina otpremnine, uzimajući u obzir da je prema ugovoru na koji se odnosio otkaz ugovorena neto-plata u iznosu od 2.000,00 KM.

7. Osnovni sud je istakao da je u periodu na koji se odnosi tužba na snazi bio Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) i Zakon o radu

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), a da je članom 271. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 01/16) određeno da će se postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeli prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona, a koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ (objavljen 12. januara 2016. godine). Pri tome, imajući u vidu navode iz tužbe i odgovora na tužbu, kao i odredbe člana 1. Zakona o radu – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), kojima je propisano šta reguliše taj zakon, Osnovni sud je istakao da se taj zakon ima smatrati lex specialis za predmetni postupak, te da se ima primijeniti na odnose parničnih stranaka u spornom periodu.

8. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 10. stav 4. ZOR-a kojima je propisano da se ugovorom o radu smatra ugovor na osnovu koga se između radnika i poslodavca, u skladu sa tim zakonom, zasniva radni odnos. Osim toga, Osnovni sud se pozvao i na odredbe člana 141. stav 1. ZOR-a, kao i na odredbe člana 48. Opšteg kolektivnog ugovora (koje se odnose na otpremninu). Također, Osnovni sud se pozvao i na odredbe člana 130. ZOR-a kojima je propisano da će nadležni sud, ako utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku, naložiti poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

9. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je predmetno rješenje nezakonito zbog čega je odlučio kao u izreci. U odnosu na visinu traženih iznosa, Osnovni sud je naveo da ju je odredio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (M. B.) od 1. juna 2016. godine, kao i dopune nalaza od 8. juna 2016. godine. Osnovni sud je istakao da je uvidom i čitanjem ugovora nedvojbeno zaključio da se radi o ugovorima kojima se uspostavlja i uređuje radnopravni status radnika (apelanta) kod tuženog, kao poslodavca, njihova međusobna prava i obaveze, i to na temelju ZOR-a čijim su odredbama čl. 14, 15. i 16. propisani uslovi za zaključenje ugovora, a članom 19. forma ugovora i podaci koje sadrže ugovori o radu. Nadalje, navedeno je da zaključenjem konkretnih ugovora o radu ugovorne strane nisu ugovorile ništa što je izričito zabranjeno ZOR-om, niti su postupale suprotno tom zakonu.

10. Osim toga, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 25, 132. i 152. stav 1. Zakona o privrednim društvima. Pri tome Osnovni sud je istakao da tuženi, iako je bio obavezan, nije proveo adekvatne dokaze kojim bi potvrdio da je osnivačkim aktom, ugovorom ortaka ili članova društva, statutom ili odlukom nadležnog organa utvrđena zabrana direktoru da zaključuje ugovore o radu i da ih potpisuje, kao zakonski zastupnik tuženog. Nadalje, Osnovni sud je istakao da navedeni ugovori o radu zaključeni između apelanta i tuženog nisu apsolutno ništavi, jer je ugovore o radu kao ovlašteni zastupnik tuženog zaključio i potpisao direktor tuženog i s druge strane apelant, kao fizičko lice i istovremeno radnik. Osnovni sud je naveo da apelant ne može biti odgovoran za ostvarenje prihoda na osnovu pravno važećih ugovora, odnosno da za apelanta po predmetnim ugovorima nije ni nastala obaveza, odnosno dug i da nije obavezan isplatiti tuženom određene novčane iznose na ime glavnog duga, te na ime dospjele neisplaćene zakonske zatezne kamate, kao i zakonsku zateznu kamatu počev od 13. juna 2016. godine, pa sve do isplate.

11. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 052833 17 Rsž od 23. maja 2017. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu (st. I i III izreke prvostepene presude), te u odbijajućem dijelu (stav II izreke prvostepene presude).

12. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da se žalbenim razlozima tuženog ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u osporenom dijelu. Nadalje, imajući u vidu da je apelant vrijednost spora u tužbi naznačio na iznos od 10.000,00 KM, da pobijana presuda i nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka, a kako to ima u vidu odredba člana 321. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome Okružni sud je istakao, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, da je mjerodavna vrijednost spora označena u tužbi, te da se suprotni žalbeni prigovori pokazuju neosnovanim.

13. Okružni sud je naveo da je paušalan žalbeni navod tuženog da je apelant samog sebe postavio na radno mjesto rukovodioca proizvodnje, kao i da nema uporišta u izvedenim materijalnim dokazima (ugovorima o radu na neodređeno vrijeme od 1. januara 2011. godine, 26. jula 2012. godine i 11. jula 2014. godine, koje su potpisale ugovorne stranke i koji su ovjereni pečatom tuženog). Okružni sud je, također, naveo da ugovor od 11. jula 2014. godine nije ni otkazan predmetnim rješenjem za radno mjesto rukovodioca proizvodnje. U konačnici, Okružni sud je istakao da se ni drugim žalbenim prigovorima tuženog ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva i troškova postupka, niti u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva. Okružni sud je istakao da žalbeni prigovori nemaju uporišta u materijalnim dokazima, niti u važećem materijalnom pravu kojeg je prvostepeni sud izložio u razlozima obrazloženja pobijane presude. Nadalje, istaknuto je da se tuženi upućuje na činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda kada je u pitanju odluka o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, kao i odluka o troškovima postupka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 052833 17 Rev od 20. jula 2018. godine usvojena je revizija tuženog izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je žalba tuženog odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva apelanta, kao i u odluci o troškovima postupka, te je drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito predmetno rješenje, kao i da se vrati na poslove rukovodioca proizvodnje kod tuženog i da mu se uspostavi radnopravni status od 2. septembra 2014. godine, uspostavom svih prava iz radnog odnosa i iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, kao i zahtjev za isplatu plata za period od 1. avgusta 2014. godine do 1. juna 2016. godine u iznosu od 53.026,51 KM, te zakonskih zateznih kamata na neisplaćene plate u određenom novčanom iznosu. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Osim toga, odbačena je kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog.

15. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osnovana revizija protiv usvajajućeg dijela odluke o tužbenom zahtjevu, a koja je, s obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude, dozvoljena. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda, nakon čega je istakao da su odluke tih sudova u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

16. Vrhovni sud je naveo da je predmetnim rješenjem utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu kod tuženog zasnovan za radno mjesto direktora na osnovu ugovora o radu od 20. jula 2007. godine, a za koji nije sporno da ga je u ime tuženog zaključilo ovlašteno lice. Međutim, Vrhovni sud je istakao da to nije slučaj sa ugovorima koji su zaključeni za radno mjesto direktora i rukovodioca proizvodnje koje je za tuženog potpisao apelant u svojstvu direktora tuženog. Vrhovni sud je naveo da je apelant razriješen sa funkcije direktora tuženog odlukom Skupštine od 14. avgusta 2014. godine (što proizlazi iz sadržaja predmetnog rješenja) u čijoj nadležnosti i jeste razrješenje direktora (član 132. stav 1. tačka b) Zakona o privrednim društvima), te da je predmetno rješenje deklaratornog karaktera. Nadalje, kako je odluka o razrješenju (koja nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom) konačna i pravosnažna, što predstavlja presumpciju njene zakonitosti, Vrhovni sud je zaključio da je apelantu radni odnos zasnovan na ugovoru o radu od 20. jula 2007. godine prestao na zakonit način.

17. U pogledu pravne valjanosti naknadno zaključenih ugovora o radu za poslove direktora i rukovodioca proizvodnje, Vrhovni sud je naveo da je te ugovore u ime tuženog zaključio apelant kao direktor tuženog, a ne organ upravljanja, kako je propisano odredbom člana 39. stav 5. ZOR-a. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da su navedeni ugovori u dijelu koji se odnose na poslove direktora ništavi (čl. 103. i 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 39. stav

5. ZOR-a). Vrhovni sud je istakao da je navedeno ocijenio u vidu prethodnog pitanja pri ocjeni pravne valjanosti ugovora u dijelu koji se odnosi na poslove rukovodioca proizvodnje.

18. Vrhovni sud je naveo da ništavost ugovora o radu za poslove direktora oduzima pravno djejstvo ugovora, odnosno da oni u tom dijelu nisu ni nastali i da ne proizvode pravno djejstvo od samog početka. Posljedično tome, Vrhovni sud je naveo da apelant nije imao zakonsko ovlaštenje iz člana 116. stav 1. ZOR-a da „sam sa sobom“ zaključuje ugovore o radu za poslove rukovodioca proizvodnje, slijedom čega navedeni ugovori ni u tom dijelu nisu pravno valjani. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi u izvedenim dokazima i u relevantnim odredbama materijalnog prava nisu imali pravnog osnova za poništenje predmetnog rješenja, niti za radnopravnu reintegraciju apelanta i isplatu iznosa iz stava I izreke prvostepene presude. Nadalje, navedeno je da je iz navedenih razloga, a na osnovu člana 250. stav 1. ZPP revizija tuženog usvojena i pobijana presuda preinačena u usvajaju ćem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu.

19. Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude po protivtužbenom zahtjevu tuženog ne prelazi iznos od 30.000,00 KM zbog čega, shodno odredbi člana 237. stav 2. ZPP, nije dozvoljena revizija tuženog protiv drugostepene presude kojom je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da ni po zakonskim odredbama člana 237. st. 3. i 4. ZPP nema mjesta za odlučivanje o reviziji izjavljenoj protiv odbijaju ćeg dijela protivtuženog zahtjeva.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud zaključio da su naknadno zaključeni ugovori o radu zaključeni suprotno odredbi člana 39. stav 5. i člana 116. stav 1. ZOR-a. S tim u vezi, apelant smatra da je Vrhovni sud nepravilno primijenio navedene propise, te da nije bio stvarno ni mjesno nadležan da odlučuje o podnesenoj reviziji. Nadalje, apelant ističe da je u presudi Vrhovnog suda naglašeno, između ostaloga, da među strankama nije sporno da je ugovor o radu od 20. jula 2007. godine u ime tuženog zaključilo ovlašteno lice, a što nije slučaj sa ostalim, naknadno zaključenim, ugovorima koje je potpisao apelant. Pri tome apelant ističe da je i ugovor o radu od 20. jula 2007. godine zaključio apelant – i u ime tuženog, a i u svoje ime, kao radnika – direktora, te da nije jasno zašto je taj ugovor važeći, a ostali ugovori nisu. Apelant se pozvao na odredbe člana 133. i člana 132. stav 1. tačka j) Zakona o privrednim društvima, pri čemu je istakao da Skupština tuženog nije utvrdila da postoji sukob interesa u odnosu na ugovor o radu, jer o tome nije ni odlučivala, te da je prešutno prihvatila navedeni ugovor s obzirom na to da nije zaključen na štetu tuženog, jer je apelant za tuženog obavljao dva posla. Apelant ističe da je kod takvog stanja stvari Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalne propise. Osim toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije mogao odlučivati o reviziji, budući da je u presudama prvostepenog i drugostepenog suda naznačena vrijednost spora od 10.000,00 KM, a na šta tuženi nije prigovarao. S tim u vezi, apelant je istakao da je za odlučivanje o reviziji potrebno da vrijednost spora prelazi 30.000,00 KM. Nadalje, navedeno je da je tuženi podnio reviziju naglasivši da to nije tačna vrijednost spora, već ona koja je određena kao vrijednost glavnog duga tužbenog zahtjeva, tj. iznos od 53.026,51 KM. U konačnici, apelant je istakao da se Vrhovni sud o tome nije izjašnjavao, ali da je očito da je prihvatio tvrdnju tuženog. S tim u vezi, navedeno je da se postavlja pitanje šta je vrijednost spora, da li je to vrijednost koju je apelant naglasio u tužbi, ili kako je odredio tuženi u podnesenoj reviziji, ili bi ona bila prema najvišem pojedinačnom zahtjevu za isplatu mjesečne, godišnje ili druge plate.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji ne iznosi niti jednu bitnu činjenicu ni okolnost koja bi bila od značaja za zakonitost pobijane presude. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da pobijana odluka sadrži valjane razloge u pogledu zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta kod tuženog, te da je utemeljena na odredbi člana 39. ZOR-a, kao i da se pokazuje bespotrebnim ponavljanje već datih razloga u osporenoj odluci. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke (u iznosu od 53.026,51 KM) prelazi zakonom propisani imovinski cenzus za dozvoljavanje revizije, te da ne stoje apelantovi navodi da revizija u predmetnoj pravnoj stvari nije dozvoljena. Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom od nižestepenih sudova, a koje se, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, ne može pobijati u revizionom postupku, te da je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da iz navedenih razloga u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka datih u obrazloženju pobijane presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Advokat tuženog smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio da je Ustavni sud odbije. Advokat tuženog je, između ostaloga, naveo da, ako je tačno da se apelant na ugovoru o radu iz 2007. godine različito potpisao u rubrici „Radnik“ i „Poslodavac“, apelant time dokazuje da je i njemu bilo poznato da nije dozvoljeno da on sam sa sobom zaključuje ugovore, te da je na taj način, zapravo, falsifikovao potpis ovlaštenog lica organa upravljanja. Također, advokat tuženog je istakao da, ako je i ništavan ugovor iz 2007. godine, to ne čini ugovore iz 2011, 2012. i 2014. godine zakonitim. U odnosu na apelantove navode da je Skupština tuženog „prešutno“ odobrila ugovor o radu od 11. jula 2014. godine, advokat tuženog ja naveo da je to očigledno netačno, jer apelant nije priložio odluke sa sjednica Skupštine tuženog koje bi dokazale da su ti ugovori zaista odobreni. Osim toga, advokat tuženog je naveo da je prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta tuženog jasno određeno da je za radno mjesto šef proizvodnje potrebna VSS/VŠS, a da apelant ima SSS (geodetski tehničar), zbog čega nije stručan, niti je mogao obavljati djelatnost šefa proizvodnje. U konačnici, advokat tuženog ističe da nisu tačni apelantovi navodi da Vrhovni sud nije mogao odlučivati po reviziji tuženog.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07). Član 39.

Ugovor o radu može se zaključiti radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca radi zasnivanja radnog odnosa, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Ugovor o radu iz stava 1. ovog člana može se zaključiti na neodređeno vrijeme i određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen. Međusobna prava, obaveze i odgovornosti direktora koji nije zasnovao radni odnos i poslodavca uređuju se posebnim ugovorom.

Lice koje obavlja poslove direktora iz stava 3. ovog člana ima pravo na naknadu za rad koja ima karakter plate i druga prava, obaveze i odgovornosti u skladu sa ugovorom.

Ugovor iz stavova 1. i 3. ovog člana sa direktorom zaključuje u ime poslodavca organ upravljanja.

Odredbe ovog člana primjenjuju se i na direktore, predsjednike i rukovodioce udruženja, fondacija i organizacija, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 116. stav (1) O pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.

24. Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13 i 100/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Djelokrug Član 132. stav (1) tačka b) Ako ovim zakonom, osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva nije drugačije uređeno, skupština članova društva s ograničenom odgovornošću odlučuje o:

[...]

b) izboru i razrješenju direktora ili članova upravnog odbora i utvrđivanju njihove naknade, odnosno zarade, [...]

25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

Delimična ništavost Član 105. stav (1) (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 237. stav (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 316. stav (1) Tužilac je dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora.

Član 321. stav (2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 052833 17 Rev od 20. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 27. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

35. Apelant, u suštini, ukazuje na to da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije mogao odlučivati o reviziji, budući da je u presudama prvostepenog i drugostepenog suda naznačena vrijednost spora od 10.000,00 KM, a da je za odlučivanje o reviziji potrebno da vrijednost spora prelazi 30.000,00 KM, čime ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je Vrhovni sud trebalo da odbaci reviziju tuženog kao nedozvoljenu, imajući u vidu vrijednost spora naznačenu u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, Ustavni sud zapaža da je članom 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM. Iz navedenog proizlazi da se dopuštenost revizije ocjenjuje prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude, a ne prema vrijednosti spora, kako to apelant neosnovano ukazuje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud pri odlučivanju o dopuštenosti revizije protiv usvajajućeg dijela odluke o tužbenom zahtjevu ocijenio da je predmetna revizija dozvoljena, a s obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude (53.026,51 KM). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava prilikom odlučivanja o dozvoljenosti revizije.

39. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom presudom Vrhovnog suda, između ostaloga, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito predmetno rješenje, da se vrati na poslove rukovodioca proizvodnje kod tuženog i da mu se uspostavi radnopravni status, uspostavom svih prava iz radnog odnosa i iz penzijskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, kao i zahtjev za isplatu plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na to da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, navedeno je da je Vrhovni sud jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, naglašavajući da je apelant razriješen sa funkcije direktora tuženog odlukom Skupštine, te da je navedena odluka o razrješenju konačna i pravosnažna, što predstavlja presumpciju njene zakonitosti, tako da je apelantu radni odnos zasnovan na ugovoru o radu od 20. jula 2007. godine prestao na zakonit način. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je ugovor o radu od 20. jula 2007. godine u ime tuženog zaključilo ovlašteno lice, ali da to nije slučaj sa naknadno zaključenim ugovorima koje je za tuženog potpisao apelant,u svojstvu direktora tuženog.

40. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 39. stav 5. i člana 116. stav 1. ZOR-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 39. stav 5. propisano da ugovor iz st. 1. i 3. (ugovor o radu radi obavljanja poslova direktora) sa direktorom zaključuje u ime poslodavca organ upravljanja. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 116. stav

1. ZOR-a propisano da o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je naknadno zaključene ugovore o radu za poslove direktora i rukovodioca proizvodnje u ime tuženog zaključio apelant kao direktor tuženog, a ne organ upravljanja, kako je propisano odredbom člana 39. stav 5. ZOR, slijedom čega su navedeni ugovori u dijelu koji se odnosi na poslove direktora ništavi. Nadalje, navedeno je da posljedično tome apelant nije imao zakonsko ovlaštenje iz člana 116. stav 1. ZOR da „sam sa sobom“ zaključuje ugovore o radu za poslove rukovodioca proizvodnje, slijedom čega navedeni ugovori ni u tom dijelu nisu pravno valjani. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant razriješen sa funkcije direktora tuženog konačnom i pravosnažnom odlukom Skupštine tuženog, tako da je apelantu radni odnos zasnovan na ugovoru o radu od 20. jula 2007. godine prestao na zakonit način, odnosno kada nema elemenata da je Vrhovni sud postupio suprotno odredbama člana 39. stav 5. i člana 116. stav 1. ZOR-a, niti elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu procesnog prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5723/18 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio