Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-113/20 (I. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-113/20, rješavajući apelaciju Irene Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Irena Marković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 V 061677 17 Gž od 11. decembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 V 061677 16 V od 20. decembra 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Irena Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa ZAK Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 10. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 V 061677 17 Gž od 11. decembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 V 061677 16 V od 20. decembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, izvršena je dioba nekretnina u suvlasništvu isplatom na način da su predlagateljici (B.M.) dodijeljene nekretnine sa dijelom 1/1, bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja, te je obavezana predlagateljica da apelantici (protivpredlagateljici) za suvlasnički dio od 1/24 dijela na ovim nekretninama u ostavljenom roku isplati određeni novčani iznos. Također, naloženo je Zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda Čapljina da po pravosnažnosti prvostepenog rješenja izvrši provođenje istog.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pri odlučivanju o načinu diobe nekretnine (u naravi kuća i zgrada i dvorište) imao u vidu član 166. stav
2. Zakona o vanparničnom postupku cijeneći posebne potrebe predlagateljice i odlučio da se dioba izvrši na način da ova nekretnina pripadne predlagateljici s tim da predlagateljica isplati apelantici novčani iznos srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu prema procijenjenoj vrijednosti od strane vještaka. Kantonalni sud je naveo da je to jedino mogući i pravičan način diobe, imajući u vidu obim prava suvlasništva (predlagateljice od 23/24 dijela, a apelantice od 1/24 dijela), da predlagateljica stanuje u predmetnom objektu i da joj je to jedini dom, te da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da fizička dioba ove nekretnine nije moguća, odnosno da dio od 1/24 ne može biti u funkciji stanovanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da kada bi sud odredio diobu navedene nekretnine njenom prodajom, javna prodaja bi se izvršila u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, što je za stranke nepovoljno, jer prema članu 89. istog zakona nekretnina može biti prodata po cijeni značajno manjoj od utvrđene tržišne vrijednosti, na koji način bi suvlasnici bili značajno oštećeni. Također, Kantonalni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrđeno da nije moguće izvršiti fizičku diobu i nekretnine (u naravi oranica, njiva, šuma) prema navedenim suvlasničkim dijelovima predlagateljice i apelantice, te da je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu određen minimum diobenih površina od 0,2 do 0,5 ha, dok bi podjelom nekretnine, koja je već sada neekonomična, nastale još više neekonomične uske čestice za poljoprivrednu proizvodnju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelantica navodi da „se kod diobe nije vodilo računa o temeljnom značenju i nepovredivosti vlasništva, te ističe da nije nužno propisano da se kod fizičke diobe mora raditi o dijelu zgrade pogodnom za stanovanje…“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević