Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5004/19 (S.Č.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5004/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5004/19, rješavajući apelaciju S. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Č.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 238142 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238142 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238142 16 P od 29.

juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dario Sandić advokat iz Banjaluke, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 238142 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 238142 18 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 238142 16 P od 29. juna 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 29. juna 2018. godine obavezani su prvotuženi (Euroherc. d.d. Mostar) i trećetuženi (D.K.) da solidarno apelantu naknade nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka u određenom iznosu, dok je preko dosuđenih iznosa apelantov zahtjev odbijen. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete u odnosu na drugotuženog (Europa auto d.o.o. Grude), te je apelant obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Presudom Okružnog suda od 13. marta 2019. godine žalbe apelanta, prvotuženog i trećetuženog su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 17. oktobra 2019. godine apelantova revizija je djelomično usvojena i nižestepene presude su preinačene tako što su prvotuženi i trećetuženi obavezani da apelantu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu (koji je veći od iznosa koji je dosuđen nižestepenim odlukama), dok je u preostalom dijelu revizija apelanta odbijena.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepeni sud utvrdio da je predmetnu saobraćajnu nesreću skrivio trećetuženi, koji za štetu prouzrokovanu apelantu odgovara po osnovu krivice, dok je prvotuženi za štetu odgovoran kao osiguravač navedenog vozila. Zatim, da drugotuženi kao imalac opasne stvari nije odgovoran za nastalu štetu jer šteta, koju je prouzrokovao trećetuženi, kao njegov radnik, nije pričinjena na radu ni u vezi s radom, niti je osnovan prigovor tuženih o podijeljenoj odgovornosti štetnika i oštećenog. Iz ovih razloga je prvostepeni sud, primjenom odredbi čl. 154, 155, 170, 192, 200. i 203. Zakona o obligacionim odnosima, donio odluku kao u izreci presude, a drugostepeni sud je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja i pravne zaključke, te je izjavljene žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ukazao da, međutim, odluka drugostepenog suda u pogledu visine dosuđene nematerijalne štete nije u svemu pravilna. Imajući u vidu kvalifikaciju povreda apelanta, intenzitet i dužinu trajanja pojedinih vidova štete, stepen umanjenja životne aktivnosti, životnu dob apelanta, a naročito posljedice povređivanja, o čemu su se izjasnili vještaci, ovaj sud je našao da nižestepeni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili navedene elemente koji se uzimaju u obzir kod odmjeravanja naknade štete za fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Nadalje je Vrhovni sud naveo da se prema odredbi člana 948. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ne radi o kumuliranju naknade i osigurane sume, ako se po ostvarivanju prava po jednom osnovu, traži neisplaćeni dio do pune naknade po drugom osnovu. Stoga je ukupno odmjerenu naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti koju je apelant pretrpio u štetnom događaju, a koju je ovaj sud odmjerio u određenom iznosu, sud umanjio za isplaćeni iznos apelantu po osnovu kolektivnog osiguranja radnika zbog nesrećnog slučaja.

Apelacioni navodi

1. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana nečovječnog postupanja, prava na porodičan život i prava na život), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da pravilno utvrde da je trećetuženi skrivio nesreću prilikom obavljanja radnih poslova i zadataka u okviru radnog vremena, te po tom osnovu utvrditi i odgovornost drugotuženog za štetu koju je apelant pretrpio. Nadalje, apelant smatra da redovni sudovi daju samo paušalna utvrđenja u pogledu visine nematerijalne štete po svim vidovima, a koju je apelant pretrpio, te ne obrazlažu kojim se kriterijima rukovode kada su apelantu dosudili minorne iznose na ime naknade štete, posebno imajući u vidu ekonomsku snagu drugotuženog i štetu koju je apelant pretrpio, te posljedice koje ta šteta odnosno umanjenje zdravlja i životne aktivnosti apelanta imaju na njegov dalji život.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5004/19 (S.Č.) | Sudska praksa | Aktio