Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/20 (M.P.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Likvidacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-218/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-218/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. P.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 516826 15 Gži od 6. studenoga 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 516826 15 I od 18. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnijela je 16. siječnja 2020 godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 516826 15 Gži od 6. studenoga 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 516826 15 I od 18. rujna 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, prekinut je ovršni postupak apelantice kao tražiteljice ovrhe, protiv ovršenika („LOK osiguranje“ d.d. Sarajevo), iz razloga što je rješenjem Općinskoga suda broj 65 0 L 318530 13 L od 3. travnja 2013. godine nad ovršenikom otvoren likvidacijski postupak.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud prekinuo ovršni postupak jer je rješenjem Općinskoga suda od 3. travnja 2013. godine nad ovršenikom otvoren likvidacijski postupak, kojim je određeno da se za vrijeme dok traje postupak likvidacije prekidaju ovršni postupci protiv navedenoga društva i njegovih osiguranika do iznosa za koje je društvo odgovorno, da će također biti prekinut bilo kakav postupak u pogledu isplate naknade osiguranja tijekom toga vremena, a da tražitelj ovrhe svoja potraživanja može prijaviti kod likvidacijskoga suda, radi namirenja iz likvidacijske mase. Kantonalni je sud istakao da se na likvidacijski postupak na odgovarajući način primjenjuje odredbe Zakona o stečajnome postupku, te da je odredbom čl. 55. st. 1. ovoga zakona propisano da se otvaranjem stečajnoga postupka prekidaju sudski postupci, ukoliko se odnose na stečajnu masu, te da prekid traje do zaključenja stečajnoga postupka, ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi sukladno odredbama tog članka. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kada je donio rješenje kojim se ovršni postupak prekida, s obzirom da, ukoliko se ovršni postupak otvaranjem likvidacijskoga postupka ne bi prekidao, neki povjeritelji bi se namirili u punome iznosu, dok bi drugi ostali uskraćeni za svoja potraživanja, što bi dovelo do kršenja temeljnoga principa – jednakoga i ravnomjernoga namirenja svih povjeritelja. Kantonalni je sud istakao da čl. 11. Zakona o likvidacijskom postupku je propisano da likvidator namiruje potraživanja povjeritelja razmjerno visini njihovih udjela u potraživanjima, čim budu na raspolaganju dovoljna sredstva za raspodjelu. Kantonalni je sud istakao da proistječe da se povjeritelji shodno tomu ne namiruju u okviru sudskoga ovršnoga postupka, već u okviru sudskoga likvidacijskoga postupka, pa apelantica svoja potraživanja može prijaviti kod likvidacijskoga suda, te da se kao troškovi likvidacijske mase namiruju i troškovi parničnoga postupka povjeritelja, koji se kao potraživanja razvrstavaju u isti isplatni red.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su prekinuli ovršni postupak, u kojemu je apelantica tražila prinudnu naplatu troškova parničnoga postupka, kojega je prethodno vodila pred Općinskim sudom u Mostaru, protiv ovršenika kao tuženika u tom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da u Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/20 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio