Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5013/19 (E.Ć.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5013/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5013/19, rješavajući apelaciju E. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. Ć.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 105505 17 Rev od 10. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj: 43 0 P 105505 15 Gž od 23. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj: 43 0 P 105505 14 P od 22. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 105505 17 Rev od 10. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 43 0 P 105505 15 Gž od 23. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 43 0 P 105505 14 P od 22. oktobra 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 22. oktobra 2015. godine obavezan je apelant da tužiteljima (Ć.N. i Ć.N.) preda u suposjed nekretninu pobliže označenu izrekom presude, a što u naravi predstavlja sprat kuće sa 1/2 dijela pripadajućeg zemljišta. Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja da se utvrdi da nekretnine bliže označene u izreci presude ne ulaze u zaostavštinu umrle Ć.M. (majka stranaka), a koja je raspravljena pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju iza umrle donesenim pred Općinskim sudom u Zenici broj 43 0 O 020663 09 O od 16. decembra 2010. godine, te da se slijedom navedenog apelant obavezuje da iste preda u nesmetan posjed tužitelju Ć.N., kao i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže da se apelant obaveže na isplatu novčanog iznosa na ime zakupnine za navedeni period za korištenje stambenog objekta, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Utvrđeno je da su nekretnine pobliže izrekom presude zajednička bračna stečevina prednika stranaka Ć.M. i Ć.A. sa po 1/2 dijela. Dosljedno tome utvrđeno je da je u cijelosti ništav Ugovor o poklonu zaključen dana 6. marta 1989. godine, koji je ovjeren od strane Osnovnog suda u Zenici pod Ov. br. 572/89 između Ć.M., kao poklonodavca, i tužitelja Ć.N., kao poklonoprimca. Ć.N. i Ć.N. su dužni trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama i u katastru nekretnina na teret suvlasničkog i suposjedničkog dijela tužitelja Ć.N. izvrši uknjižba prava vlasništva i upis prava posjeda u korist apelanta sa ukupno 1/3 dijela.

3. Presudom Kantonalnog suda od 23. augusta 2016. godine (stav 1. izreke) žalba tužitelja je djelomično uvažena, presuda prvostepenog suda u stavu drugom izreke u dijelu kojim su tužitelji odbijeni sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da nekretnine bliže označene u izreci pobijane presude ne ulaze u zaostavštinu umrle Ć.M. (majka stranaka), a koja je raspravljena pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju iza umrle donesenim pred Općinskim sudom u Zenici broj: 43 0 O 020663 09 O od 16. decembra 2010. godine, te da se slijedom navedenog apelant obavezuje da iste preda u nesmetan posjed tužitelju Ć.N., i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima spora (stav četvrti izreke) ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok se u stavu trećem izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je u cijelosti ništav Ugovor o poklonu zaključen dana 6. marta 1989. godine, koji je ovjeren od strane Osnovnog suda u Zenici pod Ov. br. 572/89 između Ć.M., kao poklonodavca, i tužitelja Ć.N., kao poklonoprimca, da su Ć.N. i Ć.N. dužni trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama i u katastru nekretnina na teret suvlasničkog i suposjedničkog dijela tužitelja Ć.N. izvrši uknjižba prava vlasništva i upis prava posjeda u korist apelanta sa ukupno 1/3 dijela preinačava tako da se taj dio protivtužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan, a u preostalom dijelu žalbe tužitelja i apelanta se odbijaju i presuda prvostepenog suda potvrđuje.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 10. oktobra 2019. godine odbijena je revizija apelanta kao neosnovana. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 359. stav 2. Zakona o stvarnim pravima određeno je da se na sticanje, promjenu, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do dana stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a odredbama člana 1. stav 2. istog Zakona bliže je određena lista stvarnih prava, na način da su stvarna prava: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta. Vrhovni sud je naveo da je u dijelu odluke relevantnom za odlučivanje po reviziji (stav 1. izreke prvostepene presude) obavezan apelant da tužiteljima preda u suposjed nekretninu čije su bliže oznake navedene u stavu 1. izreke, na kojoj u zemljišnim knjigama imaju upisano pravo suvlasništva, te da slijedom navedenog, predmet spora nije neko od stvarnih prava nego (su)posjed. Vrhovni sud je ukazao da, s obzirom da posjed nije stvarno pravo, nego faktička vlast na stvari, proizilazi da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su na konkretan postupak primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima (član 27. stav 1.). Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada je utvrđeno da su tužitelji, zajedno sa apelantom, suvlasnici predmetne nekretnine, a apelant tužiteljima odbija dobrovoljno omogućiti ostvarivanje ovog prava, u smislu člana 27. stav 1. Zakona tužiteljima pripada pravo da istu posjeduju i da se njome koriste, srazmjemo svome idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatan i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada nisu uzeli u obzir činjenicu da tužitelji ne žive u predmetnim nekretninama, a one za apelanta predstavljaju dom, jedini koji ima, te da je intencija tužitelja da, nakon poremećaja njihovog međusobnog odnosa, „deposediraju“ apelanta iz nekretnina u kojima je živio svoj cijeli život Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5013/19 (E.Ć.) | Sudska praksa | Aktio