Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-38/20 (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-38/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-38/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 033132 19 Gž od 4. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 033132 19 Gž od 4. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 6. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 033132 19 Gž od 4. novembra 2019. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj: S1 3 I 033132 19 I od 6. septembra 2019. godine, određeno je izvršenje po prijedlogu povjerioca J.R. protiv apelantice, radi prinudne naplate duga u određenom novčanom iznosu, koje je doneseno na osnovu izvršnog rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj 02/6/IV-16-8-74-572-3/18 od 19. februara 2019. godine.
3. Osporenim rješenjem Suda BiH od 4. novembra 2019. godine odbijena je žalba apelantice kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje od 6. septembra 2019. godine. U obrazloženju osporenog rješenja, Sud BiH je imao u vidu odredbe Zakona o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti žalbu samo iz razloga navedenih u članu 41. stav 2. tačka 1-11. navedenog zakona ( koje apelantica nije navela u svojoj žalbi), u kom slučaju, ako postoje sporne činjenice koje se odnose na razloge navedene u odredbi člana 41. citiranog Zakona, sud odlučuje o žalbi dužnika primjenom odredaba člana 43. istog Zakona. Međutim, ako dužnik žalbom pobija rješenje o izvršenju iz drugih razloga, tada sud može uvažiti žalbu dužnika, samo ako dužnik u žalbi ili nakon što mu je dostavljen odgovor na žalbu povjerioca, dokaže osnovanost razloga žalbe. Dakle, dužnik može žalbu izjaviti samo protiv rješenja o dozvoli izvršenja i isticati žalbene razloge koji se odnose na rješenje o izvršenju. Sud BiH je naveo i da je neosnovano i proizvoljno pozivanje apelantice na rješenja ovoga Suda, kojim je usvojen prijedlog za odgađanje provođenja rješenja, koja su donesena u izvršnom predmetu, koji se vodi pred ovim Sudom između apelantice kao dužnika i Republike Srpske kao povjerioca, iz razloga što navedenim rješenjima nije rješavano o dozvoli izvršenja, već samo o odgađanju izvršenja iz razloga nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koja bi izvršenjem nastupila za dužnika (a predmetni žalbeni navodi apelantice se ne tiču ove situacije). Sud BiH je naveo da je nejasno na koji bi način potraživani iznos ugrozio poslovanje apelantice imajući u vidu njegovu visinu kao i činjenicu da apelantica posjeduje više računa, pa je samim tim neosnovano i pozivanje apelantice na član 64. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH. Također, neosnovani su navodi apelantice da predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa, kao ni druge stvari za koje je to posebnim zakonom određeno, potraživanja po osnovu poreza i drugih taksi, kao ni objekti, oružje i oprema namijenjeni odbrani, iz razloga što je u konkretnom predmetu izvršenje određeno na depozitnom računu dužnika, pa samim tim i nema mjesta primjeni odredbe člana 4. stav 4) Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te smatra da Sud BiH u obrazloženju osporene odluke nije dao obrazloženje razloga žalbe koji su od odlučnog značaja za odluku u ovoj stvari.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o žalbi apelantice podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelantica na osnovu izvršnog rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 19.februara 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose, u suštini, na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević