Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/20 (M. B. i D. B.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-44/20, rješavajući apelaciju Milorada Begovića i Dragana Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milorad Begović i Dragan Begović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 049213 19 Gž od 30. septembra 2019.

godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj: 92 0 P 049213 17 P od 29. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Begović i Dragan Begović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vladan Bobar, advokat iz Zvornika, podnijeli su 3. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 049213 19 Gž od 30. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj: 92 0 P 049213 17 P od 29. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav upis prava svojine izvršen u korist opštine Šekovići, na nepokretnosti pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, sa pravom svojine 1/1; da se utvrdi da su apelanti vlasnici navedene nepokretnosti sa dijelovima od ½; da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Šekovići, da nakon pravosnažnosti ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist apelanata na navedenim nekretninama. Obavezani su apelanti da tuženoj Opštini Šekovići isplate troškove parničnog postupka u određenom iznosu, a preko dosuđenog iznosa troškova postupka do traženog iznosa zahtjev za naknadu troškova postupka odbija se, kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata usmjeren ka tuženoj, da se utvrdi da je ništav upis prava svojine izvršen u korist opštine Šekovići, na nepokretnosti pobliže označenoj u obrazloženju, te da je tužena dužna priznati i trpiti da se apelanti upišu sa pravom vlasništva na navedenoj nekretnini. Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je uvidom u izvod iz regulacionog plana za dio naselja Šekovići utvrdio da predmetna parcela predstavlja ulicu, tako da javna i opšta dobra ne mogu biti u svojini fizičkog lica pojedinačno, pa apelanti nisu mogli zahtijevati sticanje prava svojine na parceli koja predstavlja ulicu, koja je asfaltirana na terenu. Isto tako, predmetna parcela, po novom premjeru, se vodi kao put, pa ista ne može biti predmet prava svojine apelanata i na konkretan slučaj ne mogu se primijeniti odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske, odnosno ne može se vršiti pretvaranje prava korištenja u prava svojine, kako to apelanti traže. Okružni sud je naveo da je i uvidom u nalaz vještaka geodetske struke, utvrđeno da je nekretnina, koja je predmet tužbenog zahtjeva, upisana u list nepokretnosti kao Dobro u opštoj upotrebi - putevi iz Šekovića. Taj upis izvršen je 2007.godine, na osnovu izlaganja geometara, zbog čega apelanti nisu mogli steći pravo svojine, jer se radi o javnom dobru, odnosno stvarima koje su, po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima. Okružni sud je ukazao da je shodno odredbi člana člana 96. stav 2. i stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske nadležni organ uprave za imovinsko pravne odnose, bio dužan da, u posebnom postupku, utvrdi uslove za prestanak državnog vlasništva na građevinskom zemljištu i to rješenjem koje se moglo osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Republike Srpske, a kako u konkretnom slučaju nije postupljeno na opisani način, ne može se prihvatiti stav apelanata da su pravo svojine na spornoj nekretnini stekli primjenom odredbi člana 96. stav 1. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske. Okružni sud je naveo i da iz provedenih dokaza proizlazi da je stupanjem na snagu katastra nepokretnosti na predmetnoj nepokretnosti navedeno da je po načinu korištenja ulica,- Dobro u opštoj upotrebi i upisano pravo svojine u korist opštine Šekovići, a apelanti nisu dokazali da su na toj nekretnini stekli pravo svojine, ni na osnovu zakona, ni na drugi način propisan Zakonom o stvarnim pravima, pa je tužbeni zahtjev, u cijelosti, odbijen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su redovni sudovi nezakonito utvrdili da nekretnina koja je predmet spora predstavlja javno dobro, te su im je pobijanim presudama ne samo oduzeli, nego su apelanti izgubili i pravo na naknadu na koju po zakonu imaju pravo u slučaju izuzimanja neke nekretnine radi formiranja javnog dobra.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/20 (M. B. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio