Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-60/20 (D.F.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-60/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-60/20, rješavajući apelaciju D. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. F.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029237 17 U od 4. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emina Begić, advokat iz Bugojna, podnio je 7. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029237 17 U od 4. novembra 2019. godine.

2. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 4.novembra 2019. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj: FZ3/2/2-35-1-8888-4/09 od 13. jula 2017. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, broj FZ12/2/1 -35-1 - 21404-5/17 od 30. marta 2017. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanta za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisano da pripadnici Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSRBiH) kojima je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje tri godine i koji nisu dezertirali iz OSRBiH, izuzetno stiču pravo na starosnu penziju u iznosu najniže penzije isplaćene za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i prije navršenih 65 godina života, pod uvjetom da imaju najmanje 20 godina penzijskog staža i da su najmanje 12 mjeseci prije podnošenja zahtjeva za penzionisanje, prema ovom zakonu, bili na evidenciji Službe za zapošljavanje. Kantonalni sud je ukazao da je iz uvjerenja Službe za zapošljavanje od 25. februara 2014. godine nesporno utvrđeno da apelant nije bio na evidenciji Službe za zapošljavanje najmanje 12 mjeseci neprekidno, to su prvostepeni organ i tuženi, donijeli pravilna i zakonita rješenja, obzirom da apelant ne ispunjava sve kumulativne navedene uslove iz odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, odnosno kada apelantu nije priznato predmetno pravo. Kantonalni sud je ukazao da se iz iznijetih razloga tužbeni navodi da uvjerenje Službe za zapošljavanje nije u mogućnosti dostaviti iz razloga što se njegova radna knjižica nalazi u spisu predmeta kod tuženog, ukazuju neosnovanim, imajući u vidu da je uvjerenje JU “Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo” Biro Centar od 25. februara 2014. godine koje je izdato na osnovu službene evidencije Biroa i ima značaj javne isprave u smislu člana 169. stav 3. Zakona o upravnom postupku, a služi u svrhu regulisanja statusnih pitanja. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanta da mu u postupku pred prvostepenim organom nije bilo omogućeno učestvovanje u postupku, imajući u vidu da je apelant pozivan da upotpuni svoj zahtjev (od 20 septembra 2013. godine), kada je dostavio navedeno uvjerenje Službe za zapošljavanje od 25. februara 2014. godine, kao i uvjerenje o pripadnosti OS RBiH od 2. marta 2017. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je sporim postupanjem upravnih organa i Kantonalnog suda apelant doveden u neravnopravan položaj, te da se cijeli postupak vodio na njegovu štetu, kao što je i zakon primijenjen na njegovu štetu, obzirom da je ostao onemogućen za ostvarivanje njegovih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su upravi organi i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/ odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-60/20 (D.F.) | Sudska praksa | Aktio