Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4402/19 ("Verdi" d.o.o. Bihać i A. A.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Likvidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4402/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4402/19, rješavajući apelaciju "Verdi" d.o.o. Bihać i Aide Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "Verdi" d.o.o. Bihać i Aida Alagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 L 087953 18 Pž od 10. septembra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Verdi" d.o.o. Bihać i Aida Alagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Edžerija Trejić advokat iz Bihaća, podnijeli su 13. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 L 087953 18 Pž od 10. septembra 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 L 087953 17 L od 11. maja 2018. godine zaključen je likvidacioni postupak nad d.o.o. „Džan”.
3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 11. maja 2018. godine, Kantonalni sud je 10. septembra 2019. godine donio rješenje kojim je predmetnu žalbu odbacio kao nedopuštenu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je d.o.o. „Džan” donio odluku o prestanku svog rada i podnio prijedlog za otvaranje likvidacionog postupka, da nije bilo prijava potraživanja povjerilaca u ostavljenom roku, da su prema izvještaju likvidatora sve obaveze izmirene i da je preostao određeni iznos koji je uručen A.K. (osnivač i lice ovlašteno za zastupanje d.o.o. „Džan“). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvoapelant dostavio podnesak kojim je osporavao mogućnost zaključenja likvidacionog postupka nad d.o.o. „Džan” jer su prvoapelant i d.o.o. „Džan” nastali podjelom njihovog pravnog prednika, da postoji parnični postupak A.S. (tužitelja) protiv prvoapelanta, d.o.o. „Džan” i drugoapelantice (koja je osnivač i prokurista prvoapelanta) radi naknade nematerijalne štete. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je likvidator vezano za ovaj podnesak naveo da je osnivač d.o.o. „Džan” dao notarski ovjerenu izjavu da će ispuniti svaku eventualnu obavezu koja bi u parničnom postupku teretila d.o.o. „Džan”, te ostao kod prijedloga da se zaključi likvidacioni postupak. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se navedeni podnesak nije mogao prihvatiti kao prijava potraživanja, jer A.S. nije podnijela prijavu potraživanja u ostavljenom roku, a pogotovo jer je povukla tužbu u odnosu na d.o.o. „Džan”. Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je za odluku o pokretanju i zaključenju likvidacionog postupka nad d.o.o. „Džan” potrebna saglasnost prvoapelanta, pa su neosnovani navodi apelanata da odlukom o podjeli društva prednika nije razriješeno ko će u ime d.o.o. „Džan” otvarati arhivu njihovog pravnog prednika, jer su takve odluke mogle biti donesene samo prilikom donošenja odluke o podjeli društva a ne u likvidacionom postupku. Kantonalni sud je zaključio da apelanti nemaju razloga niti su dokazali postojanje interesa zbog kojih bi prvostepeni sud odbio provođenje likvidacionog postupka, a time i zaključenja istog, te da nisu dokazali postojanje pravnog interesa za podnošenje žalbe na prvostepeno rješenje, te naglasio da u slučaju nastanka eventualne štete za prvoapelanta, prvoapelant ima mogućnost pokretanja parničnog postupka protiv osnivača i lica ovlaštenog za zastupanje kao fizičke osobe.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da „su tek 4. maja 2018. godine saznali za pokretanje predmetnog likvidacionog postupka, da S.A. vodi parnični postupak protiv prvoapelanta i d.o.o. Džan koji su nastali odlukom o podjeli društva pravnog prednika, te ističu da iz ovih navodi proizlazi njihov pravni interes da učestvuju u ovom postupku, te da redovni sudovi obavežu d.o.o. Džan da solidarno s prvoapelantom snosi odgovornost za svu poslovnu dokumentaciju njihovog pravnog prednika“. Također, apelanti navode da prvostepeni sud nije odlučio o njihovom zahtjevu u smislu da donese procesno rješenje o njegovom odbijanju, te da je drugostepeni sud bez meritornog raspravljanja odbacio žalbu apelanata kao nedopuštenu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom, kojom je odbačena njihova žalba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sud i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbačena žalba apelanata u predmetnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević