Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-896/20 (A. K.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-896/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 896/20, rješavajući apelaciju Avdije Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Avdije Kovačevića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008379 20 Kž 3 od 17.
februara 2020. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008379 20 Kv 20 od 7. februara 2020. godine u dijelovima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Avdije Kovačevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008379 20 Kž 3 od 17. februara 2020.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008379 20 Kv 20 od 7. februara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Avdija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokatica iz Zenice, podnio je 9. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 008379 20 Kž 3 od 17. februara 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 008379 20 Kv 20 od 7. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud FBiH je odgovor dostavio 19. marta, Kantonalni sud 18. marta, a Kantonalno tužilaštvo 25. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalno tužilaštvo je 31. decembra 2019. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice. Na ročištu održanom 21. januara 2020. godine, na koje nije pristupio uredno obaviješteni tužilac, Kantonalni sud je donio rješenje kojim je prijedlog za određivanje pritvora apelantu odbio kao neosnovan, te naložio da se apelant pusti na slobodu.
6. Kantonalni sud je apelantu odredio mjere zabrane. Apelantu je određena zabrana posjećivanja svih službi Općine Vareš, izuzev onih u kojima se ostvaruju prava statusnog karaktera, zatim mjera zabrane sastajanja s optuženim F. K., te zabrana sastajanja sa svjedocima.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi Tužilaštva, rješenjem od 29. januara 2020. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
Osporena rješenja
8. Kantonalni sud je u ponovnom postupku Rješenjem broj 04 0 K 008379 20 Kv 20 od 7. februara 2020. godine apelantu odredio pritvor nakon potvrđivanja optužnice, a koji prema tom rješenju može trajati dvije godine.
9. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom posluge u službi iz člana 386. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Apelantu je pritvor određen iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da se apelant osnovano sumnjiči da je u periodu od 16. novembra 2012. godine do 9. novembra 2016. godine kao službeno lice Općine Vareš u svojstvu načelnika postupao protivno interesu službe i iskoristio svoj službeni položaj (općinskog načelnika) radnjama koje su detaljno opisane u 25 tačaka optužnice. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da apelant nakon potvrđivanja optužnice nije posebno osporavao postojanje osnovane sumnje. Pored toga, Kantonalni sud je u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje detaljno interpretirao nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, prikupljenu materijalnu dokumentaciju, te iskaze brojnih saslušanih svjedoka referirajući se na svaku od radnji koje se apelantu optužnicom stavljaju na teret.
11. Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
12. U prilog navedenom najprije je ukazano da Tužilaštvo preduzima intenzivne radnje na pronalaženju materijalnih dokaza – označen broj računara i mobilni telefon, koji bi mogli poslužiti kao dokazi u krivičnom postupku. Pozivajući se na iskaze svjedoka A. B., D. A., E. R. B. i E. T. iz kojih proizlazi da je apelant iskazao sklonost za prikrivanje dokaza, a da navedeni materijalni dokazi još nisu pronađeni, Kantonalni sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, zamijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak.
13. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio i da postoji opasnost od utjecaja na svjedoke. U prilog navedenom ukazano je da je apelant upoznat s imenima svjedoka koje je Tužilaštvo saslušalo, a od kojih su većina zaposlenici Općine Vareš, kojim je bio načelnik i koje lično poznaje. Nadalje, ukazano je da je apelant pokušao ostvariti utjecaj na svjedokinju S. N. kojoj je poslao e-mail u kojem je, pored ostalog, zatražio da ubuduće komuniciraju Viberom jer je tako sigurnije. Također, Kantonalni sud je imao u vidu i da je apelant, dok je bio načelnik, izdao dvije naredbe svjedocima (J. Š., L. S., E. M. i dr.) koji su bili zaposlenici Općine, a kojima im je zabranio da bilo kome govore o finansijskom poslovanju, što ti svjedoci pri saslušanju u Tužilaštvu nisu ni spominjali, tj. očigledno su naredbe imale učinak, pa je Tužilaštvo za to naknadno saznalo na osnovu ostalih prikupljenih dokaza. Na postojanje naredbi u svojim iskazima ukazali su svjedoci O. I. i S. M. koji su istakli da su naredbe izdate nakon što su apelanta pokušali upozoriti na nezakonitosti u radu. Također, svjedok A. Č. izjavio je da mu je apelant slao poruke da će preko svojih veza u VSTV-u obustaviti konkretni krivični postupak. Najzad, Kantonalni sud je cijenio i okolnost da je apelant u vrijeme dok su na snazi bile mjere zabrane telefonom kontaktirao svjedokinju A. B., te svjedoka O. I., o čemu je Općina Vareš sačinila službene zabilješke i dostavila ih sudu. Slijedom navedenog, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao ponovo pokušati utjecati na svjedoke.
14. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
15. Prema stavu Kantonalnog suda, postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna s obzirom na to da se apelant osnovano sumnjiči da je u kontinuitetu u periodu od četiri godine počinio više krivičnih djela, te da se protiv apelanta pred dva općinska suda vode drugi krivični postupci. Bez značaja je ocijenjena činjenica da je postupak pred jednim sudom okončan jer presuda još uvijek nije pravosnažna. Imajući u vidu brojnost krivičnopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, a koje je preduzimao u kontinuitetu, te da se protiv njega vode i drugi krivični postupci, zaključeno je da je apelant iskazao sklonost ka vršenju krivičnih djela. S obzirom na to da je u smislu citirane odredbe potrebno da postoji opravdana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, bez značaja je ocijenjena činjenica da je apelant bez zaposlenja, odnosno da ne obavlja nikakvu službenu funkciju.
16. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da se mjerama zabrane propisanim članom 140a. ZKPFBiH ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka jer određeni broj svjedoka ima prebivalište van područja općine Vareš, odnosno u Sarajevu, Zenici, Kiseljaku, Fojnici, Dubrovniku i Italiji, a zbog čega se ne bi mogla ostvariti efikasna kontrola poštovanja mjere zabrane sastajanja i komuniciranja sa svjedocima. Ovo posebno imajući u vidu da je apelant iskazao sklonost ka telefonskom komuniciranju sa svjedocima.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 04 0 K 008379 20 Kž 3 od 17. februara 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje od 7. februara 2020. godine.
18. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su bez značaja ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je ročište održano tek 7. februara 2020. godine jer je ročište za određivanje pritvora već bilo održano 21. januara 2020. godine, pa nije ni postojala obaveza da se ponovo održava. Također, ukazano je i da iz CMS-a proizlazi da je apelant primio prvostepeno rješenje 10. februara 2020. godine, pa je netačnom ocijenjena tvrdnja da mu rješenje nije dostavljeno prije nego je branilac napisao žalbu (10. februar 2020. godine).
19. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da osporeno prvostepeno rješenje ne sadrži elemente propisane članom 148. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da navedenom odredbom nije propisano da u uvodu i izreci rješenja o određivanju pritvora mora biti naveden pravni osnov prema kojem se pritvor određuje. Osporeno rješenje sadrži apelantovo ime, krivično djelo koje mu se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis.
20. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je opravdanom ocijenio apelantovu žalbenu tvrdnju da se postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH nije moglo zasnovati na okolnosti da još uvijek nisu pronađeni označeni kompjuteri i mobilni telefon s obzirom na to da iz obrazloženja osporenog rješenja nije moguće zaključiti na koji način su ovi predmeti od značaja za konkretni krivični postupak.
21. Međutim, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant mogao utjecati na svjedoke u slučaju da se nađe na slobodi. U vezi s tim je ukazano da je takav zaključak zasnovan na činjenično verificiranim neposrednim pokušajima utjecaja na pobrojane svjedoke. Nadalje, ukazano je i da činjenica da je optužnica potvrđena i da su svjedoci saslušani sama po sebi ne isključuje mogućnost određivanja pritvora zbog tog razloga, kako apelant pogrešno smatra. Vrhovni sud je istakao da je za ocjene postojanja koluzione opasnosti najprije potrebno utvrditi da li je osumnjičeni/optuženi pokušao neposredno ili posredno utjecati na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke.
22. Najzad, osnovanom je ocijenjen apelantov žalbeni navod da se prvostepeni sud nije mogao pozivati na događaje od 24. i 28. januara 2020. godine, čime je izašao iz okvira prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora. Međutim, zaključeno je i da bez tih akata egzistira pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
23. Vrhovni sud je u vezi s pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH istakao da je prvostepeni sud postojanje naročitih okolnosti našao u tome da je apelant u dužem periodu (četiri godine) osnovano sumnjiv da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a što apelant i ne osporava. Nadalje, ukazano je, suprotno apelantovim tvrdnjama, da citirana odredba traži postojanje osnovane bojazni da će biti počinjeno ne istovrsno, već krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. S obzirom na to da u osporenom rješenju ukazivanjem na druge krivične postupke koji se vode protiv apelanta nije iznijeta tvrdnja da je apelant počinio konkretna krivična djela, neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod o povredi pretpostavke nevinosti, te pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 394/18 i AP 1279/18.
24. Najzad, Vrhovni sud se saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u prilog zaključku da nije bilo mjesta određivanju mjera zabrane. Činjenica da se pri tome sud pozvao i na događaje koji datiraju od prije više godina, a u vezi sa utjecajem na svjedoke, ocijenjena je bez značaja jer apelant nije ponudio argumentaciju koja bi uputila na zaključak da je protekom vremena izgubila na značaju. Slijedom navedenog, ocijenjeno je bez značaja za pravilnost zaključka u ovom dijelu to što se prvostepeni sud pozvao i na događaje od 24. i 28. januara 2020. godine.
25. Kantonalni sud je dopunskim rješenjem broj 04 0 K 008379 20 od 21. februara 2020. godine odredio da se pritvor apelantu, koji mu je određen rješenjem od 7. februara 2020. godine, računa od 12. februara 2020. godine i da može trajati do 12. februara 2022. godine. Kontrola opravdanosti pritvora vršit će se svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
27. Naime, apelant tvrdi da mjera pritvora nije ni opravdana ni hitna. U vezi s tim, on ističe da je, nakon što je Vrhovni sud rješenjem od 29. januara 2020. godine predmet vratio na ponovno odlučivanje, Kantonalni sud tek 7. februara 2020. godine zakazao ročište na kojem je odlučivao o prijedlogu Tužilaštva da mu se odredi pritvor nakon potvrđivanja optužnice. Nadalje, istakao je i da mu rješenje od 7. februara 2020. godine nije bilo uručeno ni do dana kada je branilac pisao žalbu (10. februar 2020. godine). Stoga, smatra da pritvor u njegovom slučaju predstavlja „kaznu prije kazne“. Također, ukazao je i da osporeno prvostepeno rješenje ni u uvodu ni u izreci ne sadrži pravni osnov prema kojem mu se pritvor određuje, te da Vrhovni sud FBiH nije odgovorio ni na taj žalbeni navod.
28. U opširnim navodima apelant je osporio stav prvostepenog suda o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer nisu pronađeni označeni kompjuteri i mobilni telefon. On tvrdi da se Vrhovni sud o žalbenim navodima u tom dijelu nije ni izjasnio. Apelant je osporio i zaključak da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke. U vezi s tim je istakao da istraga u predmetu traje od 2015. godine i da se odnosi na vrijeme kada je bio načelnik Općine (do 2016. godine), odnosno kada je bio u kontaktu s eventualnim dokazima i svjedocima. Također, ističe i da je saslušan u svojstvu osumnjičenog. S obzirom na to da Tužilaštvo tada nije predložilo pritvor, prema njegovom mišljenju, neprihvatljivo je da to traži sada, i to u vezi s događajima iz prošlosti, jer koluziona opasnost mora postojati u trenutku odlučivanja o pritvoru, a ne da se njeno postojanje opravdava razlozima od prije nekoliko godina. Apelant ističe da je Tužilaštvo saslušalo sve svjedoke koje je imalo namjeru saslušati, da će njihovi iskazi na glavnom pretresu činiti jedinstvo s već datim iskazima i sud će ih kao takve cijeniti, pa da je neprihvatljivo da se njegov utjecaj na njih procjenjuje na osnovu okolnosti od prije tri-četiri godine. Neprihvatljivim smatra i pozivanje suda na događaje od 24. i 28. januara 2020. godine i prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora. Ovo tim prije što nije utvrđen ni sadržaj kontakata. Naime, apelant ističe da je pozvao svjedokinju A. B. jer se ona javlja na telefon preko kojeg se ostvaruju kontakti sa svim drugim općinskim službama, da je zvao da bi ovjerio zdravstvenu knjižicu jer se već duže nalazi na liječenju, a izgubio je status na birou za zapošljavanje, te da je imao prethodnu saglasnost načelnika Općine Vareš. Također je istakao i da razgovor nije ni obavljen, a kako je sud i utvrdio, jer je svjedokinja A. B. spustila slušalicu.
29. Apelant smatra i da je pogrešan zaključak da su se ispunili uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je bez zaposlenja i da ne obavlja službenu funkciju, a da se citiranom zakonskom odredbom traži da postoji opravdana bojazan da će ponoviti ili izvršiti isto ili istovrsno krivično djelo, a ne bilo koje krivično djelo za koje je propisana kazna tri godine ili teža kazna. U prilog navedenom ukazao je i da do tada nije osuđivan, te se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 394/18 i AP 1279/18. Neprihvatljivim smatra i pozivanje na druge krivične postupke koji se vode protiv njega, čime je, smatra, prekršena i pretpostavka nevinosti. Ovo tim prije što je sud cijenio činjenicu da se vode dva krivična postupka, ali je bez značaja ocijenio da je u jednom od njih donijeta nepravosnažna presuda kojom je oslobođen od optužbi.
30. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud nije ponudio ni relevantne razloge zbog čega je zaključio da nema mjesta određivanju blažih mjera od pritvora. U vezi s tim ističe da mjere zabrane nisu propisane samo članom 140a. ZKPFBiH, odnosno da se sud i u tom dijelu pozvao na okolnosti od prije više godina.
31. Najzad, apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije jer se Vrhovni sud u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja, pri tome ne nudeći valjane razloge i obrazloženja zbog čega je sve njegove žalbene navode ocijenio neosnovanim.
b)Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju detaljno referirao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja te zaključio da su apelantovi navodi neosnovani.
33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da donošenjem osporenog rješenja kojim je apelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.
34. Kantonalno tužilaštvo je u opširnom odgovoru na navode iz apelacije (deset stranica) zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Uz odgovor je dostavljeno i dopunsko rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 K 008379 20 od 21. februara 2020. godine.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(…) Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.
(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendirana. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a, prema potrebi, može sadržavati i ostale podatke.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna;
(...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 04 0 K 008379 20 Kž 3 od 17. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 17. februar 2020. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 9. mart 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. te prava iz člana 13. Evropske konvencije.
41. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), pa će te apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
42. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
44. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, da su redovni sudovi propustili dati valjano obrazloženje zbog čega nema mjesta određivanju mjera zabrane, te da je Vrhovni sud, odbijajući njegovu žalbu na prvostepeno rješenje, propustio da ponudi valjano obrazloženje.
45. Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88).
46. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
47. Ustavni sud zapaža da je mjera pritvora apelantu određena nakon što je potvrđena optužnica protiv njega za krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, u osporenom prvostepenom rješenju detaljno su interpretirani razlozi i obrazloženja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje, s kojim se saglasio i Vrhovni sud odlučujući povodom apelantove žalbe, a što nije dovedeno u pitanje ni apelantovim navodima.
U odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH
48. Nadalje, redovni sud je apelantu odredio pritvor zaključivši da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da pritvor može biti određen zbog osnovane bojazni da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
49. Iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen po oba osnova u smislu citirane odredbe. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da postoji opasnost da će apelant utjecati na svjedoke u slučaju da se nađe na slobodi, ali da ničim nije potkrijepljena tvrdnja da bi mogao sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti tragove značajne za krivični postupak. Prema stavu Vrhovnog suda, nije moguće zaključiti zbog čega su značajni kompjuteri i mobilni telefon za konkretni krivični postupak, a koje bi apelant eventualno mogao sakriti ili uništiti.
50. Nadalje, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa stavom iz osporenog prvostepenog rješenja da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao utjecati na svjedoke. U prilog takvom stavu ukazano je da je apelant pokušao utjecati na svjedokinju N. S., da je prijetio disciplinskim postupkom svjedocima J. S., L. S., E. M. i drugim, zaposlenicima Općine Vareš, da ne smiju pričati o finansijskoj situaciji, da je u vezi s tim izdao i dvije naredbe o kojima ti svjedoci prilikom saslušanja nisu obavijestili Tužilaštvo, što upućuje na zaključak da su njegove prijetnje imale učinak. Nadalje, cijenjen je i iskaz svjedoka O. I. i S. M. koji su potvrdili da su te naredbe izdate nakon što su pokušali upozoriti apelanta na nezakonitosti u radu. Najzad, svjedok A. Č. potvrdio je da mu je apelant slao poruke da će predmetni krivični postupak obustaviti preko veza u VSTV-u.
51. Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer, prema redovnom toku stvari, protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u tom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
52. Ustavni sud zapaža da je članom 146. stav 2. ZKPFBiH propisano da će se pritvor određen zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Apelant tvrdi da su svi svjedoci koje je Tužilaštvo imalo namjeru saslušati već saslušani, te da njihovi iskazi iz istrage čine cjelinu s iskazima koje će dati na glavnom pretresu i koje će sud kao cjelinu i cijeniti. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu mogli cijeniti zaključak o postojanju opravdane bojazni od utjecaja na svjedoke u trenutku određivanja pritvora na osnovu događaja koji datiraju od prije tri-četiri godine.
53. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH prvenstveno potrebno utvrditi da li je osumnjičeni, odnosno optuženi neposredno ili posredno pokušao utjecati na svjedoke, a izuzetno da li postoji i ozbiljan rizik da će utjecati na svjedoke. Imajući u vidu da apelant ni u toku postupka pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije negirao da je pokušao ostvariti utjecaj na svjedoke, na što su redovni sudovi detaljno ukazali u osporenim rješenjima, nesporno je da je pokušaj utjecaja na svjedoke i utvrđen. U takvim okolnostima nije nerazumno zaključiti da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao pokušati utjecati na svjedoke koji tek trebaju biti saslušani na glavnom pretresu.
54. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da je ispunjen uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi, zaključivši da su uz osnovanu sumnju ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, nisu prekršili apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
U odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH
56. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
57. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti navedenog lica. Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Dervishi protiv Hrvatske, zahtjev broj 67341/10, stav 137, presuda od 25. septembra 2012. godine). Također, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
58. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog tog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
59. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti tog uvjeta zasnovali na brojnosti radnji koje se apelantu stavljaju na teret, a koje su u kontinuitetu preduzimane u dužem periodu. Prema stavu redovnih sudova, te okolnosti upućuju na zaključak da je apelant iskazao sklonost ka vršenju krivičnih djela pa da postoji opravdana bojazan da bi mogao počiniti bilo koje krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
60. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti da je apelant ranije kažnjavan za počinjenje krivičnih djela. Nadalje, s obzirom na to da se apelant osnovano sumnjiči da je krivična djela počinio dok je obavljao dužnost načelnika Općine (do 2016. godine), proizlazi da je prestankom mandata načelnika Općine otpala i mogućnost da ponovi krivična djela. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način okolnost da je apelant u svojstvu načelnika u kontinuitetu preduzimao brojne krivičnopravne radnje za koje se tereti upućuju na zaključak da postoji opravdana bojazan da će i sad, kad nije načelnik, nastaviti s vršenjem krivičnih djela (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, st. 96. i 97).
61. Nadalje, prvostepeni sud je zaključak u tom dijelu zasnovao i na činjenici da se pred drugim sudovima vode krivični postupci protiv apelanta. Prema stavu Vrhovnog suda, ta okolnost, sama po sebi, ne znači da su apelantu prekršene garancije pretpostavke nevinosti jer se prvostepeni sud nije izjašnjavao o tome da li je apelant počinio navedena krivična djela ili ne.
62. Apelant je i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji u tom dijelu, pored ostalog, ukazivao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 394/18 smatrajući da mu je pozivanjem na krivične postupke pred drugim sudovima prekršena pretpostavka nevinosti.
63. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 394/18 od 13. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), razmatrajući stav redovnih sudova koji su u prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH cijenili i ranije osude koje su brisane iz kaznene evidencije i postojanje više krivičnih prijava protiv apelanta, istakao (vidi tačka 43): „(…) iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi zbog čega bi se na osnovu tih okolnosti, uzimajući u obzir princip pretpostavke nevinosti na koji apelant osnovano ukazuje, mogao uspostaviti čvrst osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska opravdana sumnja nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu i ukazuju da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna“.
64. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, tj. kad su se redovni sudovi pozvali na krivične postupke protiv apelanta u drugim predmetima, nema razloga da odstupi od citiranog stava. Naime, apelant se osnovano sumnjiči da je brojne nedopuštene radnje preduzeo u svojstvu načelnika Općine, a koje svojstvo mu je prestalo 2016. godine. U obrazloženjima osporenih rješenja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant i nakon što je izgubio svojstvo načelnika Općine nastavio sa vršenjem krivičnih djela. Stoga, brojnost nedopuštenih radnji preduzetih u svojstvu načelnika Općine sama po sebi ne može biti relevantna i dovoljna za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio s vršenjem krivičnih djela.
65. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi zaključivši da su uz osnovanu sumnju ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH prekršili apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, u odnosu na taj pritvorski razlog, propustili navesti relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
U odnosu na navode da sudovi nisu razmotriti određivanje blažih mjera
67. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi propustili dati relevantne i dovoljne razloge za zaključak zbog čega nema mjesta određivanju mjera zabrane umjesto mjere pritvora.
68. Ustavni sud podsjeća da su u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, te naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64).
69. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, u suštini, proizlazi da su redovni sudovi zaključili da određivanjem mjera zabrane ne bi mogla biti otklonjena opasnost od utjecaja na svjedoke. S obzirom na to da je u ovoj odluci već zaključeno da su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, to se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi u ovom dijelu.
70. Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi, zaključivši da se svrha određivanja pritvora ne može ostvariti određivanjem blažih mjera, nisu prekršili apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
71. Konačno, Ustavni sud zapaža da je ispitujući osporena rješenja djelimično utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi s određivanjem pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/ 3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta određivanju mjera zabrane umjesto pritvora. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da osporena rješenja podliježu obaveznoj dvomjesečnoj kontroli (koja bi u okolnostima konkretnog slučaja trebala biti 7. aprila 2020. godine), Ustavni sud smatra da je dovoljno da ukaže na povredu apelantovog prava u odnosu na razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ali da, zbog temporalnog karaktera navedenih rješenja, nema potrebe da osporena rješenja u tom dijelu i ukine.
VIII.Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora nakon potvrđivanja optužnice propustili ponuditi relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku o ispunjenosti posebnog uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH.
73. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o određivanju mjere pritvora apelantu, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, te da postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te dovoljni razlozi i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.
74. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević