Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5028/19 (M. B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5028/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5028/19, rješavajući apelaciju Miće Blažanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mićo Blažanović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 018357 19 Kž od 23. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mićo Blažanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 018357 19 Kž od 23. septembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda punomoćnik apelanta je 27. januara 2020. godine dopunio apelaciju, a apelant 17. januara 2020. i 23. februara 2020. godine.
2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 018357 16 K od 28. decembra 2018. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme na mjestu i način opisan u izreci presude učinio krivično djelo pronevjera iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 7. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, te da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se ponovo saslušaju u svojstvu svjedoka C.D. i S.M. na okolnosti uplate G.D., odnosno plaćanja cesijom tom svjedoku za izvršene usluge FOT-u, kao i vezano za plate i isplate plata apelantu po tužbi istoga, jer je odbrana na glavnom pretresu imala mogućnost da unakrsno ispita svjedoke, a kako je odbrana propustila da iskoristi to svoje pravo iz razloga što je apelant u početku odlučio da neće ispitivati svjedoke optužbe, ne može ga ostvarivati ispitivanjem svjedoka tužilaštva kao svjedoka odbrane, niti su okolnosti na koje odbrana želi da ispita ponovo navedene svjedoke od značaja za predmetni postupak. Osnovni sud je naveo i da je odbio prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka S.D. i S.D. na okolnost članstva u upravnom odboru i navoda iz optužnice, te da se izvrši uvid u spis ovog suda broj 087-0-Pr-06-001 700, reprogram obaveza iz 2006. godine i da od Fonda PIO i Poreske uprave sud zatraži podatke za koji je period bio izvršen obračun plata, jer svjedoci S.D. i S.D. nisu bili članovi upravnog odbora u periodu kada je apelant donio odluku da se isplate plate, dok ostali dokazi nisu relevantni za predmetni postupak. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ni prijedlog apelanta da se izvrši uvid u 126 presuda iz 2006. godine kao i da se izvrši uvid u spis po njegovoj tužbi za naplatu plata, jer apelant nije znao brojeve tih spisa.
4. Osporenom Presudom Okružnog suda broj 87 0 K 018358 19 Kž od 23. septembra 2019. godine odbijene su žalbe apelanta i njegovog branioca, a žalba Okružnog javnog tužioca u Doboju je uvažena i presuda Osnovnog suda u broj 87 0 K 018357 16 K od 28. decembra 2018. godine preinačena u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, tako što se apelant zbog krivičnog djela pronevjera iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je tom presudom oglašen krivim, uz primjenu odredaba člana 33. stav 1. i 37. stav 1. i 2. istog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
5. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud oglasio apelanta krivim jer je na osnovu iskaza svjedoka, vještaka finansijske struke i pisanih dokaza na koje se poziva u obrazloženju, ali i iskaza samog apelanta, koji i nije osporavao odlučne činjenice, utvrdio da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude, protivpravno prisvojio novac na radu u pravnom licu u navedenom novčanom iznosu i da je u izvršenju tog djela postupao sa direktnim umišljajem i zaključio da su se u tim njegovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela pronevjera iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS koje mu je optužnicom i stavljeno na teret. Okružni sud je naveo i da suprotno navodima apelanta, obrazloženje presude Osnovnog suda od 28. decembra 2018. godine sadrži detaljnu analizu i ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i svih drugih dokaza u skladu sa odredbom člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku i razloge iz kojih se jasno vidi zašto su dokazi koji su poslužili kao osnov za utvrđenje odlučnih činjenica prihvaćeni i koje je odlučne činjenice na osnovu tih dokaza sud utvrdio.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je njegov branilac u toku postupka predlagao izvođenje dokaza, a koje je sud odbio da se izvedu iako su bili od uticaja za odlučivanje u predmetu, čime je sud direktno povrijedio pravo apelanta na odbranu i narušio presumpciju nevinosti, uskrativši mu na taj način dokazivanje da nije odgovoran za krivično djelo za koje se tereti iz čega se može zaključiti da je sud donio odluku i prije nego je proveo krivični postupak. Također, apelant smatra da je sud morao da cijeni šire okolnosti koje su dovele do spornog djela, kao i da utvrdi sa sigurnošću gdje je novac na kraju završio, a što tužilaštvo nije izvan svake sumnje dokazalo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu i povredu presumpcije nevinosti jer su odbijeni prijedlozi branioca apelanta za provođenje dokaza za koje apelant smatra da su bili od uticaja za odlučivanje u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega je odbio prijedlog odbrane za izvođenje određenih dokaza, čime je ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević