Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-622/20 (I.S.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-622/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-622/20, rješavajući zahtjev I. S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev I. S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-622/20 od 11. marta 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Podneskom od 16. marta 2020. godine apelant je uputio još jedan zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da se „odredi da Okružni privredni sud u Banjaluci, nakon što u postupku br. 57 0 Ps 095847 20 Ip bude zaplijenjen iznos potreban radi namirenja duga po presudi Vrhovnog suda RS br. 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine sa mog računa, naredi banci da novac ne prebaci tražiocu izvršenja na njegov račun, već da novac bude zaplijenjen do donošenja odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji broj AP-622/20“. Apelant je podneskom od 17. marta 2020. godine dostavio dodatnu dokumentaciju, dok je podneskom od 24. marta dopunio svoj prijedlog za donošenje privremene mjere.
4. Ustavni sud će u bitnom ponoviti činjenično stanje predmeta, te ga dopuniti novim činjenicama koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Poljoeksport a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) da mu apelant na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2006. godine do isplate, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta i „Poljoeksport“ d.o.o. Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te da je sud nakon otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim u odnosu na istog prekinuo postupak, dok je postupak nastavljen u odnosu na apelanta. Dalje, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao punomoćnik drugotuženog podnio prijedlog za izvršenje protiv tužitelja na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda u Banjaluci od 27. januara 2006. godine, radi naplate duga u iznosu od 21.750,00 KM, (na ime troškova postupka sa kamatom) i da je taj sud donio rješenje o izvršenju (10. oktobra 2006. godine) kojim je dozvolio predmetno izvršenje i odredio da tužitelj navedeni iznos (sa kamatom i troškovima izvršnog postupka) uplati na račun apelanta. Zatim, utvrđeno je da je 13. oktobra 2006. godine sa računa tužitelja prebačen iznos od 25.867,34 KM na račun apelanta, dok je presudom Vrhovnog suda od 9. septembra 2009. godine izvršna isprava (presuda od 27. januara 2006. godine) preinačena. Nakon toga tužitelj je podnio prijedlog za protivizvršenje koje je sud usvojio rješenjem od 18. februara 2014. godine i naložio drugotuženom da tužitelju vrati iznos od 25.867,34 KM sa kamatama i troškovima izvršnog postupka. Dalje, rješenjem od 13. februara 2015. godine utvrđen je prekid postupka protivizvršenja radi nastupanja pravnih posledica otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim, te da su u likvidacionom postupku tužitelj i apelant prijavili svoja potraživanja koja su i priznata u tom postupku.
7. Okružni privredni sud je, polazeći od toga je apelant zastupao drugotuženog kao punomoćnik na osnovu punomoći u parničnom i izvršnom postupku, kao i činjenice da su u izvršnom postupku novčana sredstva prebačena na račun punomoćnika (apelanta), zaključio da je apelant u ime i za račun drugotuženog sve radnje preduzeo u ime i za račun tog preduzeća kao punomoćnik (pa i primio novčana sredstva) odnosno, da smatra kao da ih je zastupano lice preduzelo zbog čega se i sve pravne posljedice tih radnji tiču neposredno zastupanog lica a ne apelanta. Obzirom da je donošenjem presude Vrhovnog suda otpao osnov po kojem je zastupano lice moglo potraživati novčana sredstva od tužitelja, to je pravosnažnim rješenjem o protivizvršenju drugotuženi (a ne apelant) obavezan da vrati primljeni iznos tužitelju. S tim u vezi, Okružni privredni sud je zaključio da apelant kao punomoćnik drugotuženog nije bio u materijalno - pravnom odnosu sa tužiteljem već sa drugotuženim, koji je bio stranka u parničnom i izvršnom postupku protiv koga je sud u izvršnom postupku odredio protivizvršenje odnosno, da apelant nije pasivno legitimisan u ovoj parnici. Također, Okružni privredni sud je zaključio da je tužitelj prijavio u likvidacionom postupku svoje potraživanje koje mu je i priznato, te da nije od značaja što novac, koji je prebačen na račun tuženog, nije prebačen na račun drugotuženog obzirom da odnos punomoćnika i zastupane stranke predstavlja njihov interni odnos. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je imajući u vidu odredbe člana 85. st. 1. i 2. i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehom stranaka.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine djelimično je usvojena revizija tužitelja i preinačene su nižestepene presude na način da je obavezan apelant da tužitelju plati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. septembra 2009. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija i obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je reviziju dozvolio u vezi pitanja koja tužitelj - revident postavlja, cijeneći da u tom dijelu revizija ispunjava uslove iz člana 237. stav 3. ZPP, obzirom da je o tom pitanju Vrhovni sud već zauzeo stanovište, dok je odluka drugostepenog suda u navedenom dijelu zasnovana na stanovištu koje nije podudarno sa tim shvatanjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda nije zasnovana na stanovištu koje je, o pitanju naplate troškova postupka na račun punomoćnika - advokata u toku izvršnog postupka, odnosno o pitanju kada je otpao osnov po kome su sredstva uplaćena na račun punomoćnika u toku izvršnog postupka, Vrhovni sud izrazio u svojim odlukama od 5. oktobra 2016. godine i 1. februara 2016. godine. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna. Naime, nesporno je da apelant, nakon što je na njegov račun isplaćen navedeni novčani iznos, taj iznos nije uplatio drugotuženom, jer se i na ročištu u likvidacionom postupku apelant izjasnio da u prijavi potraživanja nije sadržan iznos od 25.000,00 KM koji je naplatio od tužitelja kao troškove izvršnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je za primjenu odredbe člana 210. ZOO relevantno da li je došlo do sticanja bez osnova, odnosno da li je jedno lice neosnovano osiromašilo, a drugo se neosnovano obogatilo, bez pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da bez obzira na činjenicu što je parnični postupak (iz kojeg je proisteklo predmetno potraživanje) vođen između tužitelja i drugotuženog, nakon što je otpao osnov po kojem je bila izvršena isplata iznosa koji je predmet tužbe, tužitelj je neosnovano osiromašio. Obzirom da su navedena sredstva isplaćena apelantu a ne drugotuženom, to se apelant neosnovano obogatio, iz čega proizlazi i njegova pasivna legitimacija kao i obaveza da traženi iznos plati tužitelju. Pri tome, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije od značaja za ishod parnice na koji način su drugotuženi i apelant uredili svoj interni odnos (vlastodavac - punomoćnik) i koliko je apelant imao potraživanja prema svom vlastodavcu po osnovu konkretnog zastupanja. Vrhovni sud je istakao da je apelant nesavjestan sticalac od momenta kada je saznao da osnov po kojem je primio isplatu više ne postoji (od 9. septembra 2009. godine), tako da tužitelju u skladu sa odredbom člana 214. ZOO na traženi iznos pripada zakonska zatezna kamata od 9. septembra 2009. godine do isplate, a ne od 13. oktobra 2006. godine (kada su sredstva isplaćena) kako je tražio u tužbenom zahtjevu.
10. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (detaljnije op.cit. AP-622/20, tač. 10. i 11.).
11. U novom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je obezbijedio da na njegovom računu bude dovoljno sredstava da tražitelj izvršenja (tužitelj) namiri svoje potraživanje u postupku izvršenja. Naime, apelant je naveo da bi donošenjem ove privremene mjere Ustavni sud zaštitio interese obje strane u postupku odnosno, tužitelj bi bio siguran da će, ukoliko odluka Ustavnog suda bude odbijajuća, naplatiti svoja potraživanja, dok bi apelant bio siguran da će moći vratiti svoj novac ukoliko Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju. Osim toga, apelant smatra da, ukoliko Ustavni sud odbije njegov prijedlog za privremenu mjeru, neće moći vratiti novac koji bude prebačen u izvršnom postupku, te da bi time vođenje apelacionog postupka izgubilo svaki smisao. Također, apelant je ponovio svoje apelacione navode u pogledu kršenja člana
237. ZPP u osporenoj odluci od strane Vrhovnog suda, te je dostavio rješenja Okružnog privrednog suda (od 11. juna 2018. godine i 16. marta 2020. godine) iz kojih proizilazi da je tužitelj promijenio pravnu formu (iz a.d. u d.o.o.) kao i da je smanjen kapital društva (sa 777.198,00 KM na 100.000,00 KM). Apelant navodi da je iz dostavljenih rješenja (sudskog registra) vidljivo da je kapital tužitelja smanjen i da će vjerovatno i ovaj smanjeni kapital biti prebačen na fizička lica (kao što je već urađeno sa nekretninama), te da navedeno predstavlja dokaz da je njegov prijedlog za donošenje privremene mjere osnovan.
12. Podneskom od 24. marta 2020. godine apelant je dopunio svoj prijedlog za donošenje privremene mjere na način što je obavijestio Ustavni sud da je Okružni privredni sud već blokirao njegova sredstva kod poslovne banke na osnovu rješenja broj 57 0 Ps 095874 20 Ip, te da su na taj način interesi tražitelja izvršenja (tužitelja) u potpunosti zaštićeni. Apelant je zamolio Ustavni sud da usvoji njegov prijedlog za određivanje privremene mjere i naredi da se zaplijenjeni novac ne proslijedi tužitelju do donošenja meritorne odluke u predmetu AP-622/20.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
16. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom je tražio da se „odredi da Okružni privredni sud u Banjaluci, nakon što u postupku br. 57 0 Ps 095847 20 Ip bude zaplijenjen iznos potreban radi namirenja duga po presudi Vrhovnog suda RS br. 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine sa mog računa, naredi banci da novac ne prebaci tražiocu izvršenja na njegov račun, već da novac bude zaplijenjen do donošenja odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji broj AP-622/20“, uglavnom ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Nadalje, apelant također ukazuje na promjenu pravne forme tužitelja (iz a.d u d.o.o.) kao i na smanjenje kapitala društva (tužitelja), koje činjenice, po apelantovom mišljenju, predstavljaju opravdani razlog za donošenje privremene mjere odnosno, da bi u suprotnom provođenjem postupka izvršenja koji se vodi protiv njega kao izvršenika, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer neće moći vratiti novac koji bude prebačen u izvršnom postupku. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja, sama po sebi, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević