Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5493/18 (A. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5493/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5493/18, rješavajući apelaciju Aide Matić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Matić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 338838 16 Rev od 7. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Marić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1.oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 338838 16 Rev od 7. juna 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 338838/13 Rs od 9. jula 2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora u radu apelantice od 15. januara 2013. godine, te da se tuženi ("Energopetrol" d.d. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelanticu vrati na radno mjesto u skladu sa određenim ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da joj uspostavi radno-pravni status od otkaza ugovora o radu, zatim da tuženi isplati apelantici naknade plaća za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period izvrši uplatu PIO doprinosa u određenom iznosu, te da joj nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica bila zaposlenica tuženog više od 14 godina, kao i da je prema posljednjem ugovoru o radu radila na mjestu samostalnog referenta za ljudske resurse i organizaciju, te da je tuženi 15. januara 2013. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga. Općinski sud je ukazao da je tuženi izvedenim dokazima (čitanjem dokazne dokumentacije, saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog kao parnične strane, te ekonomskim vještačenjem) dokazao da je u 2011. i 2012. godini poslovao sa gubitkom i da je odluka o otkazu ugovora o radu od 15. januara 2013. godine zakonita. Dalje je naveo da je zakonitost reorganizacije i sistematizacije tuženog potvrdila i inspekcija tokom provedenog nadzora u januaru 2013. godine, što je vidljivo iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru kao i da nakon izvršenog nadzora nisu naložene posebne mjere niti su izrečene kazne. Zatim je naveo da zapisnik o inspekcijskom nadzoru kao javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, kao i da apelantica nije osporila istinitost utvrđenih činjenica, niti da je isprava nepravilno sastavljena, pa je evidentno da je cjelokupni postupak reorganizacije i sistematizacije proveden u skladu sa relevantnim propisima. Općinski sud je naveo da je shodno tome odluka o otkazu ugovora o radu u konkretnom slučaju zakonita.
4. Nadalje, Općinski sud je istakao da su otkazi ugovora o radu bili ekonomski opravdani, pri čemu je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu data u pismenom obliku, sa obrazloženjem, uz poštovanje otkaznog roka, te prethodno dobijenu saglasnost Vijeća zaposlenika. Dalje je istakao da da su po provedenoj reorganizaciji ostala samo ona radna mjesta koja su bila neophodna za obavljanje poslovnih aktivnosti tuženog i na kojima su već bili zaposleni radnici, tako da nije bilo opravdano očekivati da tuženi, s obzirom na svoje kapacitete, preraspodijeli apelanticu na neko od preostalih radnih mjesta. Zatim je naveo da jedina radna mjesta koja su bila slobodna su se odnosila na poziciju prodavača na benzinskim stanicama, a o kojima je tuženi uredno obavještavao apelanticu više puta. S tim u vezi je naveo da je tuženi 22. februara 2013. godine obavijestio apelanticu o otvorenoj poziciji na radnom mjestu prodavač na benzinskoj stanici Bosanski Petrovac, a 19. marta 2013. godine na benzinskim stanicama Bosanski Petrovac, Jelah, Bistrica, Zavidovići i Maglaj, što je i apelantica potvrdila u svojoj izjavi na glavnoj raspravi, te s obzirom da apelantica nije izrazila svoju zainteresovanost, opravdano se smatralo da apelantica nije zainteresovana za iste. Također je istakao da je otkaz ugovora o radu ekonomski opravdan imajući u vidu loše finansijske rezultate i ogromne gubitke u poslovanju u 2011. i 2012. godini, da je organizaciono i tehnički opravdan s obzirom da je jedna od mjera štednje podrazumijevala centralizaciju poslovanja u direkciji tuženog, te ukidanje radnih mjesta koja su neefikasna, a što je potvrđeno izmjenama relevantnih internih akata.
5. Nadalje, Općinski sud je ukazao da ugovor o dokapitalizaciji od 8. septembra 2006. godine ne sadrži odredbu na osnovu koje postoji obaveza tuženog da apelantici ponudi prelazak u društvo "Terminali Federacije BH" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu:“Terminali“). Naime, "Terminali "i tuženi su zaključili Sporazum o terminalima na osnovu kojeg je izvršen prenos imovine terminala tekućih goriva u Blažuju, Mostaru, Živinicama i Bihaću sa tuženog na "Terminale". Zatim je naveo da je navedeni sporazum predviđao da će "Terminali" preuzeti ukupno 74 zaposlenika tuženog, pri čemu lista predmetnih zaposlenika je prilog 2 navedenog sporazuma na kojoj se apelantica ne nalazi. Nadalje je ukazao da je odluka o tome koji će zaposlenici preći u "Terminale" donesena na osnovu potreba samih "Terminala", te da tuženi nije imao uticaja na istu, kao i da je iz navedenog vidljivo da se prelazak zaposlenika tuženog ne odnosi na zaposlenike čija su radna mjesta u poslovnim jedinicama u Sarajevu. Općinski sud je istakao da je tuženi tokom postupka dokazao da je u potpunosti postupio u skladu sa relevantnim propisima, a posebno Zakonom o radu i Zakonom o vijeću zaposlenika FBiH, te da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Dalje je istakao da apelantica u toku postupka izvedenim dokazima nije dokazala neosnovanost i nezakonitost donesene odluke o otkazu ugovora o radu, a sama je odbila ponuđena raspoloživa radna mjesta. Općinski sud naveo da opravdanim ukidanjem radnog mjesta komercijalni referent specijalist, služba kupaca – krajnji korisnici, sektor komercijalnih poslova - SD veleprodaja, apelantica nije u poziciji da zahtjeva vraćanje na isto radno mjesto koje kao takvo više ne postoji, a vraćanje na druge odgovarajuće poslove tuženi nema u ponudi. Dalje je naveo da je tuženi postupao savjesno i zakonito, štiteći interes radnika prema datim mogućnostima i da apelantica nije jedini radnik koji se nalazio u ovakvoj situaciji, te da je tuženi morao da rješava pravo na rad i socijalni status preko 230 zaposlenika. Općinski sud je naveo da kako ispunjenje tužbenog zahtjeva za povrat na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove nije moguće, to ni preostali dio tužbenog zahtjeva nije osnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 338838 14 Rsž od 16. novembra 2015. godine uvažena je žalba apelantice i prvostepena presuda je preinačena tako što je poništena kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora u radu apelantici, pa je tuženi obavezan da apelanticu vrati na radno mjesto u skladu sa određenim ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove uz uspostavu radno-pravnog status od otkaza ugovora o radu, te da tuženi isplati apelantici naknade plaća za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period izvrši uplatu PIO doprinosa. Presudom je dalje tuženi dužan apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz nespornih i dokazanih činjenica u postupku pravilno utvrdio odlučne činjenice za odluku o zahtjevu tužiteljice, ali da je izveo pogrešan zaključak da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu donesena u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o radu. S tim u vezi je citirao član 87. Zakona o radu, te naveo da uslovi za dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza na inicijativu poslodavca su, između ostalog, da poslodavac ne može zaposleniku obezbijediti drugi odgovarajući posao odnosno osposobiti ga za rad na drugim poslovima, pri čemu je teret dokazivanja ispunjenosti prednjih uslova na poslodavcu. Zatim je naveo da tuženi osim činjenice da je poslovao sa gubitkom u 2011. i 2012. godini, nije dokazao da je iscrpio sve mogućnosti da apelanticu zaposli na drugom odgovarajućem poslu ili da je obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima u skladu sa njenom radnom sposobnošću, a što bi bilo opravdano očekivati obzirom na veličinu i kapacitet tuženog u smislu broja zaposlenika koje kao poslodavac zapošljava. Kantonalni sud je istakao da procedura koja je prethodila otkazu ugovora o radu nije provedena u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, pa je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu nezakonita. Dalje je naveo da kako je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, to je shodno članu 96. stav 2. Zakona o radu, osnovan i zahtjev apelantice za povrat na posao, na radno mjesto na kojem je radila ili druge odgovarajuće poslove, kao i zahtjev za isplatu naknade plaće, te uplatu doprinosa PIO za isti period shodno članu 119. u vezi sa članom 118. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 338838 16 Rev od 7. juna 2018. godine revizija tuženog je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je za razliku od drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva. Dalje je ukazao na član 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu i naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, a za koje je vezan ovaj sud, proizlazi da je odluka tuženog kojom je apelantici otkazan ugovor o radu donesena iz organizacijskih razloga zbog nepostojanja radnog mjesta na kome je apelantica radila. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi ponudio apelantici zaposlenje, istina na drugim poslovima, ali koje je ona mogla obavljati, i da su razlozi za to bili opravdani, imajući u vidu smanjenje obima posla kod tuženog, koji razlozi po stavu prvostepenog suda čine poslovno uvjetovane razloge kod tuženog za takvu ponudu. Vrhovni sud je istakao da cijeneći da poslodavac ima pravo da organizuje proces rada u skladu sa svojim ekonomskim i organizacijskim mogućnostima, te imajući u vidu da apelantica nije dokazala da je tuženi nakon sporne odluke o otkazu ugovora o radu zapošljavao nove zaposlenike na radno mjesto koje je ona obavljala, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da je odluka o otkazu donesena u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o radu, te da nema uslova za njeno poništenje.
10. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredba člana 87. tada važećeg Zakona o radu. Također, navodi da Vrhovni sud nije odlučio o svim njenim revizionim navodima. Apelantica navodi da je Vrhovni sud prije osporene odluke donio najmanje četiri presude (broj 65 0 Rs 341842 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, 65 0 Rs 341853 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, 65 0 Rs 338818 15 Rev od 19. decembra 2017. godine i 65 0 Rs 337434 15 Rev od 15. marta 2018. godine, koje je dostavio uz apelaciju) u istovjetnim ili sličnim predmetima u kojima je drugačije odlučio. Apelantica smatra da se radi o arbitrarnom, paušalnom i proizvoljnom tumačenju pravnih normi koje u cijelosti povrijeđuju apelantičino pravo na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu, jer je apelantica naplatila svoje potraživanje iz preinačenih presuda, a imajući u vidu dosadašnju praksu Vrhovnog suda. Apelantica ističe da je do kršenja zabrane diskriminacije došlo upravo tako što su u istovjetnim predmetima isti sudovi donijeli drugačiju odluku u odnosu na apelanticu.
11. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03).
12. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
[…] 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;
[…]
2. Otkaz ugovora o radu Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizilazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi ponudio apelantici zaposlenje, istina na drugim poslovima, ali koje je ona mogla obavljati, i da su razlozi za to bili opravdani imajući u vidu smanjenje obima posla kod tuženog, a koji razlozi po stavu prvostepenog suda čine poslovno uvjetovane razloge kod tuženog za takvu ponudu. Osim toga kako apelantica nije dokazala da je tuženi nakon sporne odluke o otkazu ugovora o radu zapošljavao nove zaposlenike na radno mjesto koje je ona obavljala, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da je odluka o otkazu donesena u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o radu. U odnosu na apelantičine navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Ustavni sudu u ovakvom postupanju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantičine navode koji se tiču zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično i pravom na imovinu, Ustavni sud podsjeća da apelantičino ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminirana u postupku, budući da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2957/19 od 15. januara 2020. godine i AP 3597/18 od 28. januara 2020. godine dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević