Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/20 (Ratar a.d. Prnjavor)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-67/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-67/20, rješavajući apelaciju Ratar a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratar a.d. Prnjavor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 117243 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratar a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 117243 19 Rev od 3. oktobra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da se obaveže tužena Republlika Srpska da mu, na ime naknade štete u vidu izgubljene dobiti po osnovu ugovora o koncesiji, isplati novčani iznos za periode određene izrekom sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je apelant da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati novčani iznos u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelant i prije zaključenja ugovora o koncesiji dana 27. februara 2006. godine, u posjedu držao i obrađivao zemljište koje je predmet koncesionog ugovora. Time je obaveza tužene za predaju koncesionog zemljišta u posjed apelanta izvršena. Nesporno je da je apelant po zaključenju ugovora o koncesiji uplatio ugovorenu jednokratnu naknadu u određenom iznosu, ali da nije plaćao godišnju koncesionu naknadu od 65,00 KM po hektaru zemljišta. Vrhovni sud je naveo da su članom 31. alineja 2. ugovora o koncesiji apelant i tužena ugovorili da se ugovor može raskinuti ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze, a tužena je dokazala da apelant nije plaćao ugovorenu godišnju koncesionu naknadu, iz čega slijedi i pravilan zaključak da je do raskida ugovora došlo krivicom apelanta. Vrhovni sud je naveo i da je tužena 20 dana nakon zaključenja ugovora, donijela odluku o privremenom obustavljanju od izvršenja odluke o dodjeli koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta i proglašavanju ništavim ugovora o koncesiji u odnosu na zemljište koje je dodijeljeno apelantu. Pored toga, tužena je dopisima od 13.septembra 2006. i 27. augusta 2007. godine pismeno obavijestila apelanta kao korisnika zemljišta da, radi pravilnog okončanja postupka dodjele koncesija i nesmetanog uvođenja u posjed budućih koncesionara, ne preduzima dalje radnje na parcelama na kojima je u toku postupak dodjele koncesije. Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelanta da nije bio dužan da plaća dospjelu godišnju koncesionu naknadu za period kada je to zemljište koristio, samo zbog toga što je tužena donijela odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu iz razloga što je, prema odredbi člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tek od raskida ugovora apelant oslobođen obaveze da plaća godišnju koncesionu naknadu. Tužena je dana 8. augusta 2007. godine pismenim obavještenjem apelantu jednostrano raskinula ugovor o koncesiji od 27. februara 2006. godine, i to zbog neispunjenja obaveze apelanta da plati dospjele obaveze godišnje koncesione naknade, kako je ugovoreno ugovorom o koncesiji. Vrhovni sud je naveo da apelant tokom postupka ne osporava činjenicu da tuženoj nije plaćao ugovorenu godišnju koncesionu naknadu, te je slijedom navedenog tužena 8. augusta 2007. godine osnovano jednostrano raskinula ugovor o koncesiji zbog neispunjenja obaveze apelanta da plati dospjele obaveze godišnje koncesione naknade, iz čega proizlazi da je do raskida toga ugovora došlo krivicom apelanta. U konkretnom slučaju, kako je do raskida ugovora o koncesiji došlo zbog neispunjenja ugovornih obaveze apelanta, dakle njegovom krivicom, on u smislu člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima nema pravo na naknadu štete nakon raskida ugovora, iz razloga što nije dokazao da je ta šteta nastala krivicom tužene, a nije dokazao ni da je zahtijevanu štetu i pretrpio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je Vrhovni sud u postupku pogrešno utvrdio obavezu apelanta da izvršava obaveze ugovorene ugovorom o koncesiji uključujući i plaćanje koncesione naknade, obzirom da je prije dospjelosti prve rate koncesione naknade tužena jednostrano spriječila izvršenje ugovora i jednostrano ga poništila, bez krivice apelanta, čime je povrijedila odredbe ugovora o koncesiji. Slijedom navedenog, apelant smatra da je tužena svojim radnjama spriječila povećanje imovine apelanta i da on ima pravo na naknadu te štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević