Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3330/18 (V. H.)

Odluka donesena 16. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3330/18

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3330/18, rješavajući apelaciju Vahida Hadrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vahida Hadrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004934 17 Kžk od 17. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vahid Hadrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa advokat Vasvija Vidović iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 004934 17 Kžk od 17. januara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 30. decembra 2019. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Također je od Kantonalnog suda zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene odluke Vrhovnog suda od 17. januara 2018. godine apelantu i njegovoj braniteljici.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 3. do 7. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, ali Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio Ustavnom sudu traženu fotokopiju dostavnice.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 13. marta 2013. godine, izmijenjenom 14. marta 2016. godine, optužilo apelanta i F. D. zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).

6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004934 13 K od 13. juna 2014. godine apelant i optuženi F. D., između ostalog, proglašeni su krivim za predmetno krivično djelo, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po deset godina.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 004934 14 Kž od 24. juna 2015. godine, djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantove braniteljice, ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 13. juna 2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Nakon toga, u ponovnom suđenju, nakon što je Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 004934 15 Kv 3 od 14. decembra 2015. godine razdvojen postupak prema optuženom F. D. koji će se posebno završiti pred tim sudom, Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004934 15 K 2 od 16. marta 2016. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ, pa je, uz primjenu navedenih odredbi, te odredbe člana 41. preuzetog KZSFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

9. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine žalbu je izjavila apelantova braniteljica zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine, te odredi održavanje pretresa pred ovim sudom.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 004934 16 Kž 2 od 8. februara 2017. godine, djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantove braniteljice, ukinuta je presuda Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom u ovom predmetu. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

11. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 004934 17 Kžk od 17. januara 2018. godine apelant je proglašen krivim da je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti Kakanj, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava tako što je zajedno sa F. D. izvršio (u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude) ubistvo civilnog lica srpske nacionalnosti S. P., čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Presudom je oštećena B. P. upućena da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku, dok je apelant oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je, u skladu s rješenjem tog suda od 8. februara 2017. godine, a na osnovu člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), na pretresu održanom u ovom sudu preuzeo dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka tako što su pročitani iskazi (pobliže opisano na str. 3–6. presude) sa glavnog pretresa održanog pred Kantonalnim sudom. Dalje je navedeno da su na pretresu pred Vrhovnim sudom ponovo ispitani vještak dr. Sabiha Brkić-Silajdžić i svjedoci J. M. i Š. A. i u dokazni materijal uvršteni zapisnik o saslušanju svjedoka Š. A. sačinjen u MUP-u Zeničko-dobojskog kantona od 17. septembra 2012. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka J. M. sačinjen u nadležnoj policijskoj stanici 18. augusta 2011. godine i zapisnik Kantonalnog tužilaštva od 4. januara 2013. godine sa iskazom svjedoka J. M. Također je ukazano da je na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom izveden dokaz vještačenja po vještaku balističke struke za mehanoskopska istraživanja Aliji Kotareviću, koji je ispitan na pretresu od 24. oktobra 2017. godine, a u sudski spis je kao dokaz uložen pisani nalaz i mišljenje tog vještaka od 12. oktobra 2017. godine. Zatim je Vrhovni sud istakao da je izveo i dokaz sudskomedicinskog vještačenja oštećenja na tjelesnim ostacima oštećenog S. P. radi utvrđivanja mehanizma nanošenja tih povreda po vještaku dr. Zdenku Cihlaržu, specijalisti sudske medicine, tako što je navedeni vještak neposredno ispitan na pretresu, a u dokazni materijal uvršten je pisani nalaz i mišljenje navedenog vještaka od 7. novembra 2017. godine. Osim toga, navedeno je i da su po prijedlogu apelantove braniteljice na pretresu pred Vrhovnim sudom ispitani i svjedoci R. D., M. B. i E. F.

13. Vrhovni sud je dalje istakao da iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je u vrijeme kada je izvršeno ubistvo S. P. imao status civila. Pošto se međunarodno humanitarno pravo primjenjuje od početka oružanih sukoba pa sve do prestanka neprijateljstava, i to na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, Vrhovni sud je istakao da se onda i na civile imaju primijeniti odredbe Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, pa i odredba člana 3. stav 1. tačka a) te konvencije kojom je zabranjeno nanošenje povreda koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant radnjama opisanim u izreci presude prekršio navedenu odredbu. Naime, Vrhovni sud je istakao da je iz iskaza svjedoka J. M., Š. A., a djelimično i iskaza oštećenih S. P. i B. P., te iskaza svjedoka J. J. i S. K. i iz drugih izvedenih dokaza utvrđeno da se kritične prilike apelant izdvojio iz grupe, prišao oštećenom S. P. i obratio mu se označenim riječima, a zatim mu desnom šakom zadao snažan udarac u predjelu glave, od kojeg udarca se S. P zateturao, te skliznuo niz štok vrata u čučeći položaj, nakon čega mu je apelant, dok je stajao iznad S. P., kundakom svoje automatske puške zadao snažan udarac u desnu stranu glave, nakon čega je oštećenom dok se nalazio u takvom položaju prišao F. D. i iz svoje automatske puške ispalio pet do šest metaka u pravcu grudnog koša S. P. U kontekstu naprijed navedenog, Vrhovni sud je ukazao i na sadržaj iskaza svjedoka J. M. u vezi s apelantovim učešćem u navedenom inkriminiranom događaju (str. 9. i 10. presude), navodeći da je iskaz tog svjedoka prihvatio kao vjerodostojan budući da je taj svjedok u svom iskazu bio dosljedan i ubjedljiv u opisivanju samog događaja. Ukazano je da je navedeni svjedok jasno opisao mjesto, način i okolnosti pod kojima je apelant desnom šakom oštećenom S. P. zadao snažan udarac u predjelu glave, zbog čega je u tom dijelu poklonjena vjera njegovom iskazu iako ostali svjedoci koji su bili na licu mjesta to nisu potvrdili svojim iskazima. Istaknuto je da su ostali svjedoci samo naveli da oni nisu vidjeli da je neko udario oštećenog S. P., ali da to ne znači da se to zaista nije i desilo. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud iskazu svjedoka J. M. poklonio vjeru i u dijelu kada je naveo da je apelant kundakom svoje automatske puške zadao snažan udarac u desnu stranu glave oštećenog, jer je njegov iskaz u tom dijelu potkrijepljen i drugim dokazima, prije svega iskazom svjedoka Š. A. na čiji je sadržaj ukazano pobliže na str. 10. i 11. presude. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je iskaz svjedoka Š. A. prihvatio kao vjerodostojan jer, osim što je njegov iskaz u pogledu bitnih činjenica i okolnosti saglasan sa iskazom svjedoka J. M. (kome je sud poklonio vjeru), također je i jasan i konzistentan jer se svjedok Š. A. određeno izjašnjavao o konkretnim činjenicama. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su iskazi navedena dva svjedoka Š. A. i J. M. potkrijepljeni iskazima drugih svjedoka u pogledu nekih drugih okolnosti vezanih za konkretan slučaj (pobliže opisano na str. 11. i 12. presude).

14. U pogledu pouzdanosti iskaza svjedoka J. M., Vrhovni sud je istakao da iz dijela njegovog iskaza proizlazi da mu se apelant nikada nije obraćao i tražio da ne priča o konkretnom (inkriminiranom) događaju, dok ga je F. D. molio, kao i da od strane apelanta nikada nije bilo prijetnji, da su se čak sretali na ulici i pozdravljali. Navedeni iskaz označenog svjedoka upućuje na odsustvo bilo kakve namjere da apelanta neosnovano tereti, kao i odsustvo bilo kakvih razloga zbog kojih bi ovaj svjedok lažno teretio apelanta. Stoga je Vrhovni sud ukazao da nije mogao prihvatiti osnovanim stav apelantove odbrane u vezi s pitanjem kredibiliteta svjedoka Š. A. i J. M. kojim se ukazuje da se radi o visoko motiviranim svjedocima da odgovornost za saučesništvo u ubistvu prebace sa sebe na apelantova „pleća“. Dakle, Vrhovni sud je naveo da apelant, osim svog subjektivnog stava (da mu je od navedenih svjedoka proces montiran), nije naveo konkretne okolnosti koje bi upućivale na takav zaključak, slijedom čega izneseni navodi (pobliže opisani na strani 13. presude) ne dovode u pitanje kredibilitet tih svjedoka, pa samim tim ni vjerodostojnost njihovih iskaza koji su u vezi s krivičnim djelom za koje je apelant presudom proglašen krivim. Zatim je Vrhovni sud (pobliže opisano na str. 13–15. presude) raspravio i pitanje nesaglasnosti o pojedinostima predmetnog događaja u iskazima (kako iz faze istrage tako i na glavnom pretresu) navedena dva svjedoka, kao i vjerodostojnost njihovih iskaza, te kredibilitet tih svjedoka, navodeći da uz utvrđenu bitnu saglasnost iskaza tih svjedoka o odlučnim činjenicama, određena odstupanja o pojedinostima dešavanja ne dovode u pitanje njihovu vjerodostojnost. Pri tome je Vrhovni sud naveo da je, pri prihvaćanju kao tačnih i vjerodostojnih iskaza navedena dva svjedoka, imao u vidu da su oni potkrijepljeni, prije svega, nalazom i mišljenjem vještaka dr. Zdenka Cihlarža, specijaliste za sudsku medicinu, kao i nalazima i mišljenjima vještaka dr. Sabihe Brkić Silajdžić i vještaka balističke struke za mehanoskopska istraživanja Alije Kotarevića, a koji su se izjašnjavali o oštećenjima koja su nađena na skeletnim ostacima oštećenog S. P. i povredama koje je on zadobio u predmetnom događaju, načinu nanošenja i povrednom sredstvu, te uzročnoj vezi tih povreda sa smrtnom posljedicom (pobliže opisano na str. 15–18. presude). Dakle, dovodeći iskaze označena dva svjedoka u vezu s nalazom i mišljenjem označenih vještaka, kao i dokazima materijalne prirode (zapisnik o ekshumaciji posmrtnih ostataka, sudsko-medicinska obrada – ekspertiza tijela S. P. sa fotografijama), Vrhovni sud je istakao da nalazi utvrđenim da je apelant učinio radnje za koje je ovom presudom proglašen krivim. Pri donošenju navedenog zaključka Vrhovni sud je ukazao da je imao u vidu i iskaze svjedoka A. T., kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka (negirao svoje učešće u predmetnom događaju i nanošenju tjelesnih povreda oštećenom S. P.), ali da te iskaze nije prihvatio jer su u suprotnosti s ranije navedenim i analiziranim dokazima, a nisu ni potkrijepljeni drugim dokazima. Također je navedeno da navedeni apelantov iskaz nije vjerodostojan jer nije zasnovan na drugim izvedenim dokazima, nego je usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti.

15. Konačno, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenični opis apelantovih radnji, naveo da je on bio svjestan da može doći do smrti oštećenog, a da je to i htio budući da je bio svjestan da se radi o opasnom povrednom oruđu i da udarac zadaje u vitalni dio tijela oštećenog, slijedom čega je zaključeno da je apelant postupao s umišljajem. Također je istaknuto da je apelant predmetno krivično djelo učinio kao saizvršilac budući da je na osnovu dokaza izvedenih u ovom postupku sa sigurnošću utvrđeno da se kritične prilike (nakon preduzimanja opisanih radnji) obratio F. D. riječima: „Ubij ga Dedo“, kada je ovaj iz svoje automatske puške ispalio pet do šest metaka u pravcu grudnog koša S. P. Pri odmjeravanju kazne apelantu, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu svrhu kažnjavanja, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne (pobliže ukazano na strani 19. presude), ističući da je izrečena kazna zatvora razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivice, te da je neophodna i dovoljna za ostvarivanje ciljeva i specijalne i generalne prevencije krivičnih djela.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant u konkretnom slučaju ukazuje da je došlo do kršenja prava na presumpciju nevinosti i načela in dubio pro reo, što je rezultiralo proizvoljnim zaključkom suda da je on oštećenom nanio povredu u predjelu desne strane glave. U vezi s tim, navodi proizvoljnu ocjenu ostalih brojnih dokaza, uključujući i ocjenu uvjerljivosti nalaza vještaka. Prema apelantovoj ocjeni, Vrhovni sud je naprosto zanemario brojne iskaze koji idu u apelantovu korist, prihvaćajući samo dijelove iskaza za koje je smatrao da potvrđuju navode optužnice. Nadalje, navodi pobliže označene svjedoke koji su saslušani u ovom krivičnom predmetu, ukazujući da se Vrhovni sud, donoseći osuđujuću presudu, suštinski oslonio na iskaze dva nepouzdana svjedoka – učesnika događaja (J. M. i Š. A.) kao „visoko zainteresirane i motivirane da prebace odgovornost na nekog drugog“, kao i na iskaze oštećenih S. P. i B. P. koji su svjedočili po kazivanju svjedoka J. M. Pri tome, apelant ističe da se radi o iskazima svjedoka koji obiluju kontroverzama, o nedosljednostima svakog od njih pojedinačno, te da postoje značajne nesaglasnosti iskaza u pogledu odlučnih činjenica, kao i da su njihovi iskazi suštinski dograđivani i mijenjani. Stoga je ukazano da je „jasno da je zaključak suda o saglasnosti ovih iskaza u bitnoj činjenici nanošenja povrede proizvoljan“. U svjetlu navedenog, a u kontekstu navoda o proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi načela in dubio pro reo, apelant ističe da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji sa sigurnošću ne ukazuju da je apelant izvršio predmetno krivično djelo, pri čemu je sud zanemario izložene bitne kontradiktornosti u iskazima svjedoka, pa da shodno tome u konkretnom slučaju nisu zadovoljeni uvjeti propisani članom 305. stav 7. ZKPFBiH. Apelant, također, ističe da sud nije savjesno cijenio ni nalaze vještaka dr. Sabihe Brkić Silajdžić, balističara Alije Kotarevića i vještaka sudske medicine dr. Zdenka Cihlarža, jer u suprotnom ne bi došao do proizvoljnih zaključaka o činjenicama koje tvore obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, odnosno da je iz predmeta i dokaza vidljivo da ne postoje elementi tog krivičnog djela.

b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da navode iznesene u apelaciji smatra neosnovanim. Naime, istaknuto je da su svi dokazi na kojima se zasniva osporena odluka cijenjeni u skladu s odredbom člana 296. stav (2), a u vezi sa članom 16. ZKPFBiH, te da su svi dokazi cijenjeni savjesno, i to svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, i na osnovu takve ocjene sud je iznio zaključke da li je neka činjenica dokazana. Pri tome je ukazano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kako je sud na osnovu savjesne ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima izveo zaključke o postojanju činjenica, te utvrdio da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, Vrhovni sud je konstatirao da se onda neosnovanim ukazuju navodi u apelaciji da izvedeni dokazi nisu pravilno i u cijelosti cijenjeni ili da je ocjena izvedenih dokaza proizvoljna. Prti tome je naglašeno da se u obrazloženju podnesene apelacije ne iznose konkretni i argumentirani razlozi kojima bi se učinile vjerovatnim tvrdnje da dokazi nisu adekvatno i na odgovarajući način cijenjeni, osim što se iznosi ocjena pojedinačnih dokaza, ne dovodeći ih u vezu sa svim izvedenim dokazima, i subjektivni stavovi podnosioca apelacije. Također je ukazano da se taj sud u osporenoj odluci izjasnio o svim prigovorima kojima je apelantova odbrana dovodila u pitanje kredibilitet pojedinih svjedoka i njihove iskaze, o čemu su dati adekvatni razlozi i pri kojima ovaj sud ostaje u cijelosti. Također je ukazano da navodi u apelaciji, kojima se dovodi u pitanje značaj nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koje je sud cijenio u osporavanoj odluci, nisu argumentirani, pa se i ne mogu prihvatiti osnovanim, kao i da su u obrazloženju osporene odluke dati jasni razlozi o prihvatljivosti i vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka koji su dovedeni u vezu s drugim dokazima. Navedeno je da se na svim tim dokazima zasnivao zaključak Vrhovnog suda o dokazanosti da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Stoga je Vrhovni sud naveo da ostaje pri svim razlozima datim u osporenoj odluci, iz kojih razloga nije bilo mjesta ni primjeni pravila in dubio pro reo, na kojoj primjeni se istrajava u predmetnoj apelaciji. Kako donošenjem osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, predloženo je da se ona odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da je drugostepeni sud donošenjem osporene odluke u cijelosti postupio u skladu s propisima domaćeg zakonodavstva, te da nije učinjena ni povreda odredbi Evropske konvencije na koju se apelacija poziva, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji ponavlja činjenice koje je isticao, kako u toku pretresa pred Kantonalnim sudom tako i u toku pretresa pred Vrhovnim sudom, o čemu su navedeni sudovi u svojim odlukama dali zakonita, uvjerljiva i logična obrazloženja. V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

SAIZVRŠILAŠTVO

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA

Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt […] napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 004934 17 Kžk od 17. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da je navedena presuda Vrhovnog suda od 17. januara 2018. godine dostavljena njemu 27. aprila 2018. godine, odnosno njegovoj odbrani 3. maja 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, Kantonalni sud nije u ostavljenom roku dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu ili njegovoj braniteljici. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju osporene presude Vrhovnog suda od 17. januara 2018. godine apelantu i njegovoj braniteljici, a imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja apelacije prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 27. aprila 2018. godine, odnosno 3. maja 2018. godine, jer mu se ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 13. juna 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, [...].

29. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Vrhovnim sudom.

31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).

34. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog.

35. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo jer je Vrhovni sud obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorirajući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. Ova apelantova tvrdnja, u suštini, potkrijepljena je njegovim navodima o kredibilitetu svjedoka J. M. i Š. A., čije je iskaze Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio i nije im mogao pokloniti vjeru. U vezi s tim, Ustavni sud, pored naprijed navedenih načela, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka J. M. i Š. A. i prigovorima u vezi s vjerodostojnošću njihovih iskaza i kredibilitetom tih svjedoka, uključujući i nalaze i mišljenja vještaka u ovoj krivičnoj stvari. Navedenom je poklonjena i posebna pažnja u osporenoj odluci. Vrhovni sud je iskaze ovih svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženje zašto je iskazima označenih svjedoka poklonjena vjera, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Vrhovnog suda da je apelant u svojstvu saizvršioca bio učesnik inkriminiranog događaja za koji je proglašen krivim. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporene odluke dato detaljno obrazloženje u vezi s vrijednošću iskaza ovih svjedoka, gdje je u konačnici zaključeno da je Vrhovni sud prilikom ocjene njihovih iskaza (kao i iskaza ostalih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku) ispitao njihovu konzistentnost. Također, upoređene su činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega je isključena svaka proizvoljnost i arbitrarnost u osporenoj odluci. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, zasnovano isključivo na iskazima označenih svjedoka (J. M. i Š. A.), već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovoj braniteljici bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Vrhovni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da je Vrhovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

37. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, navođenjem da je Vrhovni sud „naprosto zanemario brojne iskaze koji idu u apelantovu korist, prihvaćajući samo dijelove iskaza za koje je smatrao da potvrđuju navode optužnice“, problematizirao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovoj braniteljici u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlažu svoje svjedoke, kao i da ispituju svjedoke Kantonalnog tužilaštva i opovrgavaju njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo i da mu stoga u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

38. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje općih elemenata krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je nakon ponovno održanog pretresa pred Vrhovnim sudom osuđen osporenom odlukom, a što se prevashodno, prema apelantovim navodima, ogleda u nedokazanosti postojanja elemenata, odnosno proizvoljnim zaključivanjem o činjenicama koje tvore obilježja navedenog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud na detaljan način elaborirao sve elemente bića predmetnog krivičnog djela. Pri tome, prema ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju je apelant kao saizvršilac imao u kritičnom vremenu, odnosno da je predmetno krivično djelo izvršio s (direktnim) umišljajem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoj zaključak o postojanju tog krivičnog djela, u kontekstu apelantovih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi s pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je, sagledavajući postupak u cjelini, Vrhovni sud za osporenu odluku dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, kao i da ih osporava, te kada je Vrhovni sud dao logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant kao saučesnik počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić