Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-267/20 (G. J.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-267/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-267/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Goran Jokić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Jokić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 040359 18 Gž od 14. listopada 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Gradišci broj 72 0 Mal 040359 14 Kom od 28. travnja 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Podgraca, kojega zastupa Desimir Jošić odvjetnik iz Gradiške, podnio je 20. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 040359 18 Gž od 14. listopada 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Mal 040359 14 Kom od 28. travnja 2017. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, obvezan je apelant da isplati tužitelju (MH ERS – ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka RJ „Elektrodistribucija“ Gradiška) određeni iznos za neovlašteno utrošenu električnu energiju, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant u vrijeme sporne kontrole 15. kolovoza 2013. godine bio podstanar u objektu vlasništva (V.V.) gdje se nalazi mjerno mjesto, za koje je utvrđeno neovlašteno trošenje električne energije, pa da iako zapisnici o izvršenoj kontroli, te obračun neovlaštene potrošnje električne energije glase na ime vlasnika objekta, a ne apelanta, da je apelant sa svojim domaćinstvom bio potrošač električne energije, što ga čini pasivno legitimiranim u ovoj pravnoj stvari. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 90. st. 1. toč. v) Općih uvjeta za isporuku i opskrbljivanje električnom energijom propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva potrošnja bez mjernih uređaja ili mimo njih, a odredbom čl. 91. st. 2. istih uvjeta da, ukoliko se ne može utvrditi početak jedne ili više neovlaštenih radnji iz čl. 90., da se smatra da je neovlaštena potrošnja trajala od dana posljednjega pregleda dijela priključka, odnosno mjernoga mjesta na kojemu je izvršena radnja kojom je omogućena neovlaštena potrošnja. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 17. st.
1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su sudionici u obligacijskome odnosu dužni da izvrše svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 262. st. 1. ZOO da onaj tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi, osim ukoliko ne dokaze da je nastala bez njegove krivnje. Okružni je sud naveo da na pravilnost i zakonitost pobijane odluke nisu od utjecaja prizivni navodi da tužbeni zahtjev nije postavljen kao zahtjev za naknadu štete, jer sukladno odredbi čl. 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravni temelj nije bitan elemenat tužbe, niti se u pravilu navodi u tužbenome zahtjevu. Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sad odlučujući o tužbenome zahtjevu pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZOO i apelanta obvezao da tužitelju za neovlašteno utrošenu električnu energiju isplati određeni iznos, kao i dosudivši zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO. Okružni je sud istakao da suprotno prizivnim navodima, prvostupanjski je sud postupio u cijelosti sukladno odredbama čl. 8., čl. 123. i čl. 128. ZPP, odnosno da je savjesno i brižno cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pa tako i račune i uplatnice za utrošenu električnu energiju, iskaz svjedoka (B.M.), te da je za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge, koje je kao pravilne prihvatio i ovaj sud.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su ga obvezali da tužitelju isplati određeni iznos za neovlašteno utrošenu električnu energiju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine