Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/20 (S. Z.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-102/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Stipe Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipe Zovko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 523759 16 Gži od 6. novembra 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 523759 15 I od 30. novembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 523759 15 I od 16.
septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 523759 16 Gži od 6. novembra 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 523759 15 I od 30. novembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 523759 15 I od 16. septembra 2015. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 523759 15 I od 30. novembra 2015. godine. Ovim rješenjem je odbijen prigovor apelanta kao tražioca izvršenja izjavljen na rješenje Općinskog suda od 16. septembra 2015. godine, kojim je određeno izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404742 14 Rs od 23. aprila 2015. godine radi namirenja troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio dva odvojena prijedloga za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave u odnosu na izvršenika (F BiH, Sudska policija FBiH) i to radi naplate glavnog potraživanja, gdje su rješenjem o izvršenju dosuđeni izvršni troškovi, i radi naplate troškova parničnog postupka u ovom predmetu, zbog čega se ponovo predloženi troškovi ne ukazuju kao potrebni za izvršenje. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prije odlučivanja o prigovoru apelanta, izvršio uvid u spis tog suda broj 65 0 I 524177 15 I te utvrdio da je apelant zahtijevao prinudno izvršenje potraživanja iz izvršne isprave na osnovu koje je pokrenuo i ovaj postupak, kao i da su mu u navedenom predmetu dosuđeni troškovi izvršenja, između ostalog i za sastav prijedloga za izvršenje. Dakle, apelant je uz ovaj postupak, pokretao još jedan postupak radi ostvarenja potraživanja utvrđenog istom izvršnom ispravom, u kojem postupku su mu i određeni troškovi izvršenja na teret izvršenika. Kantonalni sud je ukazao da je u pogledu troškova izvršnog postupka izvršenik shodno članu 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi samo one troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Kako je apelant svoje potraživanje mogao ostvariti u jednom izvršnom postupku, u kojem su mu za sve poduzete radnje od strane punomoćnika advokata priznate nagrade, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da ponovo predloženi troškovi za sastav prijedloga za izvršenje nisu potrebni za izvršenje u smislu navedene zakonske odredbe. U suprotnom bi se izvršenik bespotrebno teretio za troškove i ovog izvršnog postupka čije pokretanje nije prouzrokovao on, već tražilac izvršenja, što bi u konačnici predstavljalo i zloupotrebu prava od strane tražioca izvršenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakon o izvršnom postupku, kada su zahtjev apelanta za naknadu troškova izvršnog postupka odbili.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti br. AP- 4178/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine