Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/20 (H. S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-123/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-123/20, rješavajući apelaciju Huseina Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011324 19 U od 12. novembra 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj: FZ3/2/2-35- 1-512-4/19 od 21. augusta 2019. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar - Kantonalna administrativna služba u Zenici broj: FZ 7/2/1-35-1-39123-2/19 od 4. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Mersad Berberović, advokat iz Doboja, podnio je 9. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011324 19 U od 12. novembra 2019. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj: FZ3/2/2-35-1- 512-4/19 od 21. augusta 2019. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar - Kantonalna administrativna služba u Zenici broj: FZ 7/2/1-35-1-39123-2/19 od 4. aprila 2019. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda od 12. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv Rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj: FZ3/2/2-35-1-512-4/19 od 21. augusta 2019. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar - Kantonalna administrativna služba u Zenici broj: FZ 7/2/1-35-1-39123-2/19 od 04. aprila 2019. godine, a kojim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za priznavanje prava na prijevremenu starosnu penziju u skladu sa članom 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su i prvostepeno rješenje, a i osporeni akt tuženog pravilni i na zakonu zasnovani, te da je pravilan zaključak o tome da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete, te da istome ne pripada pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju propisanu članom 4. stav 1. tačka 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata jer ne ispunjava propisane uvjete iz navedene zakonske odredbe. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ostvarivanju prava prema zakonu koji je lex specialis, te sud nalazi da je pravilno postupljeno kada apelantu u staž osiguranja nije uračunat penzijski staž na koji se apelant poziva u svojoj tužbi (koji je apelant ostvario na teritoriji Republike Srpske), odnosno, penzijski staž ostvaren u periodima navedenim u obrazloženju rješenja, a iz razloga što niti Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ne propisuje mogućnost ostvarivanja prava na srazmjerni dio prijevremene povoljnije starosne penzije, te da nije moguća primjena člana 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja iz 2000. godine, zaključen između entitetskih nosilaca osiguranja u Bosni i Hercegovini.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Kantonalni sud kao i Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, kada u staž osiguranja nisu uračunali penzijski staž koji je apelant ostvario u Republici Srpskoj, što je rezultiralo donošenjem osporenih odluka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud kao i Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/20 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio