Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2750/18 (H. B., Š. P., S. T. i Š. K.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2750/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2750/18, rješavajući apelaciju Hatije Batković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hatije Batković, Šemse Pilipović, Safije Topčagić i Šefike Kapić.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 O 015495 17 Gž 3 od 23. marta 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hatija Batković, Šemsa Pilipović, Safija Topčagić i Šefika Kapić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirsada Bašić, advokat iz Velike Kladuše, podnijele su 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 O 015495 17 Gž 3 od 23. marta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 O 015495 16 O 3 od 22. augusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 28. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
2. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 3., odnosno 10. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Na osnovu smrtovnice sačinjene u Matičnom uredu Mala Kladuša broj 07/2-13-152/2012 od 26. januara 2012. godine pokrenut je ostavinski postupak iza umrlog Šerifa Ćufurovića (u daljnjem tekstu: ostavitelj). Ostavitelj je umro 1968. godine.
5. Tokom ostavinskog postupka utvrđeno je da su ostaviteljevi nasljednici njegov sin Mustafa Ćufurović, te apelantice (kći Hatija, te unuke [Šemsa, Safija i Šefika] po pravu predstavljanja iza umrle kćerke ostavitelja Hasnije Pilipović).
6. Također je tokom ostavinskog postupka utvrđeno da ostavitelj nije upisan kao posjednik nekretnina u Katastru Općine Velika Kladuša, ali da je kao suvlasnik upisan u nekoliko zk. uložaka u KO Mala Kladuša, što po novom premjeru odgovara posjedovnom stanju iz preciziranih p. l. uložaka u KO Mala Kladuša i KO Todorovska Slapnica (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
7. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 O 015495 12 O od 2. novembra 2012. godine ostavinski postupak je prekinut, a ostaviteljev sin Mustafa Ćufurović je upućen na parnicu radi dokazivanja tvrdnji da u ostavinsku masu iza ostavitelja ne ulaze sporne nekretnine.
8. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 019579 13 P od 16. oktobra 2014. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 019579 14 Gž od 2. novembra 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Mustafe Ćufurovića kojim je tražio da sud utvrdi da apelanticama ne pripada pravo na nasljeđivanje iza ostavitelja zbog zastarjelosti i da sporne nekretnine ne predstavljaju ostavinsku masu iza ostavitelja. Iz obrazloženja presude parničnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev nasljednika Mustafe Ćufurovića, koja je dostavljena Ustavnom sudu uz apelaciju, proizlazi, između ostalog, da je parnični sud utvrdio kao relevantne činjenice da nasljednik Mustafa Ćufurović jeste upisan kao posjednik nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, ali da je kao suvlasnik tih nekretnina upisan upravo ostavitelj, a ne nasljednik Mustafa Ćufurović, na čemu je ostavinski sud zasnovao svoju odluku o tome koju će stranku uputiti na građansku parnicu sa manjom vjerovatnošću prava. Također, navedeno je da je drugostepeni sud odbio žalbu nasljednika Mustafe Ćufurovića protiv rješenja o prekidu postupka zato što je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio u pogledu prekida ostavinskog postupka da je pravo nasljednika Mustafe Ćufurovića manje vjerovatno jer je on upisan kao posjednik porodičnih nekretnina, a u tom dijelu nije upisan kao njihov vlasnik, već je kao vlasnik upisan upravo ostavitelj kao zajednički otac nasljednika Mustafe Ćufurovića i apelantica i pravni prednik, a da je pravo vlasništva, odnosno suvlasništva po pravnoj snazi jače u odnosu na upisano pravo posjeda koje je manje vjerovatno. Parnični sud je istakao i kako iz oba posjedovna lista za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva sud utvrđuje da je rubrika u pogledu promjena prazna, što predstavlja direktni dokaz da je nasljednik Mustafa Ćufurović kao posjednik tih nekretnina upisan avio-fotogeometrijskim snimanjem, jer ukoliko bi nasljednik Mustafa Ćufurović bio upisan kao posjednik spornih nekretnina pravnim poslom, u spisku promjena p. l. br. 151 KO Mala Kladuša bila bi evidentirana godina kada je promjena posjednika izvršena. Parnični sud je obrazložio da sud u toj pravnoj stvari donosi odluku na osnovu propisa koji vrijede u vrijeme donošenja odluke i ocijenio je neosnovanim tužbeni zahtjev nasljednika Mustafe Ćufurovića jer se on pogrešno poziva na zastarjelost prava na nasljeđivanje s obzirom na to da su svi nasljednici na osnovu važećeg Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) jednaki, odnosno imaju ista prava. Odredba člana
142. ZON-a primjenjuje se u sporovima po nasljedničkim tužbama. Parnični sud je istakao da kontekst ZON-a i odredbe ZON-a koje je citirao podrazumijevaju da su zakonski nasljednici, i to konkretno zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, jednaki u pravima i da taj sud u važećim odredbama ZON-a niti u sudskoj praksi ne nalazi podlogu za usvajanje takvog tužbenog zahtjeva nasljednika Mustafe Ćufurovića, odnosno zahtjeva kojim se tvrdi da je određenim nasljednicima zastarjelo pravo na nasljeđivanje, a da isto to pravo s druge strane i po istom pravnom osnovu nije zastarjelo onome ko se poziva na zastaru. Parnični sud je u konačnici zaključio da je utvrđeno da tužitelj Mustafa Ćufurović nije upisan kao vlasnik niti suvlasnik nekretnina koje trebaju predstavljati ostavinsku masu, već samo kao posjednik, što je po jačini slabije pravo od prava vlasništva, te da relevantnim odredbama ZON-a nije propisana zastarjelost prava na nasljeđivanje, već je propisana zastarjelost za zahtjev za predaju zaostavštine, što ovdje nije slučaj, odnosno okvir tužbenog zahtjeva nasljednika Mustafe Ćufurovića usmjeren je na utvrđenje da apelanticama ne pripada pravo na nasljeđivanje uslijed zastarjelosti, pa je taj pravni osnov definitivno neprihvatljiv za usvajanje tužbenog zahtjeva.
9. Općinski sud je nakon pravosnažnosti presude parničnog suda nastavio ostavinski postupak donoseći Rješenje o nasljeđivanju broj 23 0 O 015495 13 O 2 od 20. maja 2016. godine kojim je nasljednicima na ostaviteljevim spornim nekretninama proglasio apelantice i Mustafu Ćufurovića.
10. Općinski sud je u obrazloženju odluke istakao da je na osnovu smrtovnice sačinjene u Matičnom uredu Mala Kladuša od 26. januara 2012. godine pokrenut ostavinski postupak iza ostavitelja; da je smrtovnica ispravno sačinjena; da su osobe navedene u smrtovnici jedine osobe koje su pozvane na nasljeđe, a da ostavitelj za života nije raspolagao svojom imovinom ugovorom ili testamentom. Zatim, kako je utvrđeno da ostaviteljevu zaostavštinu čini imovina kao u izreci rješenja, i to: nekretnine upisane u p. l. br. 151/04 KO Mala Kladuša ukupne površine 160576 m² sa posjedom 1/1; nekretnine upisane u p. l. br. 116/02 KO Todorovska Slapnica ukupne površine 34841 m² sa posjedom 1/1; nekretnine upisane u zk. ul. br. 11, 185, 1138, 361, 239, 35, 1292, 272, 177, 1014, 1321, 364, 358, 365 i 357, sve KO Mala Kladuša. Nadalje, s obzirom na to da je u toku postupka između nasljednika nastao spor u vezi s tim da li nekretnine na kojima je upisan posjed na ime nasljednika Mustafe Ćufurovića, ostaviteljevog sina, ulaze u ostavinsku masu, sud je rješenjem od 2. novembra 2012. godine prekinuo ostavinski postupak iza ostavitelja, a nasljednika Mustafu Ćufurovića uputio na parnicu radi dokazivanja da u ostavinsku masu iza ostavitelja ne ulaze sporne nekretnine.
11. Općinski sud je dalje istakao kako nalazi da je nasljednik Mustafa Ćufurović pokrenuo parnicu u parničnom sudu radi utvrđenja da u ostavinsku masu ne ulaze nekretnine upisane u p. l. br. 151/04 KO Mala Kladuša i da apelanticama ne pripada pravo na nasljeđivanje uslijed zastarjelosti, dok po preostalom dijelu rješenja o prekidu (kada su u pitanju nekretnine upisane u p. l. br. 116/02 KO Todorovska Slapnica i u zk. ul. br. 11, 185, 1138, 361, 239 i 35, sve KO Mala Kladuša) nasljednik Mustafa Ćufurović nije postupio, te da je iz pravosnažne presude parničnog suda broj 23 0 P 019579 13 P od 16. oktobra 2014. godine sud našao da je u parničnom postupku tužbeni zahtjev nasljednika Mustafe Ćufurovića odbijen.
12. Općinski sud je obrazložio da je, nakon pravosnažnog okončanja parničnog postupka na koji je upućen nasljednik Mustafa Ćufurović, nastavljen ostavinski postupak iza ostavitelja. U daljnjem toku ostavinskog postupka nasljednik Mustafa Ćufurović je isticao činjenicu da je u međuvremenu, tačnije nakon donošenja presude od 16. oktobra 2014. godine kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev, parnični sud u postupku koji je nasljednik Mustafa Ćufurović vodio paralelno s postupkom na koji ga je uputio ostavinski sud donio presudu kojom je utvrđeno da je on vlasnik nekretnina koje su u katastru upisane na njegovo ime, a koje su predmet spora u ostavinskom postupku, te da stoga iza ostavitelja nema nekretnina koje bi bile predmet raspravljanja. Iz obrazloženja te presude Općinskog suda od 7. novembra 2014. godine, koja je također dostavljena Ustavnom sudu uz apelaciju, kojom se utvrđuje da je nasljednik Mustafa Ćufurović dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, proizlazi da je on 24. novembra 2011. godine pokrenuo tužbu protiv tuženih, među kojima nisu bile i apelantice. Zatim, navedeno je da je u tužbi i u toku postupka nasljednik Mustafa Ćufurović tvrdio da je sporne nekretnine on naslijedio iza svog oca (ostavitelja u relevantnom ostavinskom postupku); da je u katastru nekretnina on upisan kao posjednik sa 1/1 dijela svih spornih nekretnina, i to još od avionskog snimanja, i da je od tada njegov posjed neprekidan i nesmetan pa da je putem dosjelosti stekao pravo vlasništva na tim nekretninama, a da ima pravni interes da se to stečeno pravo upiše u zemljišnoj knjizi zbog toga što tim nekretninama želi raspolagati, a osim toga da bi mogao dobiti podsticajna sredstva kooperacije, zbog čega se on mora upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornih nekretnina. Dakle, istaknuto je da je on protekom duže od 20 godina savjesnog i zakonitog posjeda stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Također je sud iz iskaza nasljednika Mustafe Ćufurovića utvrdio da je on bio jedini nasljednik iza svog oca (ostavitelja u predmetnom ostavinskom postupku) jer su se njegove sestre odrekle svog dijela u njegovu korist, a da je jedini brat kojeg je imao poginuo godinu dana nakon očeve smrti i da nije bio oženjen niti imao svoju porodicu, pa da je nasljednik Mustafa Ćufurović bio i nasljednik svog preminulog brata, te da je sve te navode potvrdio u svom iskazu i jedan od tuženih, pa je sud te iskaze u cijelosti prihvatio cijeneći da su oni svoje iskaze pred sudom dali jasno i logično, da njihovi iskazi nisu u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, slijedom čega je sud dodatno cijenio da te iskaze može u cijelosti prihvatiti. Stoga je sud iz pročitanih isprava utvrdio da nasljednik Mustafa Ćufurović ima nesmetan i savjestan posjed duže od 20 godina, čime je, u skladu sa članom 32. stav (1) Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekao pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, a pravni interes u konkretnom slučaju se podrazumijeva, pa je sud tužbeni zahtjev nasljednika Mustafe Ćufurovića u cijelosti usvojio.
13. Odlučujući u nastavku postupka, ostavinski sud je te navode nasljednika Mustafe Ćufurovića smatrao neosnovanim jer je imenovani nasljednik imao mogućnost da u parnici koju je pokrenuo dokaže da predmetne nekretnine ne predstavljaju ostavinsku masu. Činjenica da nasljednik Mustafa Ćufurović drži nekretnine u posjedu od ostaviteljeve smrti i da zbog toga „samo njemu pripadaju“ bez značaja je za odlučivanje u ovoj stvari jer su momentom ostaviteljeve smrti sva njegova djeca stekla pravo na nasljeđe njegove imovine. O pravu nasljednika na nasljeđe i veličini nasljednog dijela sud je raspravio prema datim nasljedničkim izjavama i ostalim podacima kojima je raspolagao u spisu predmeta.
14. Odlučujući o žalbi Mustafe Ćufurovića protiv rješenja o nasljeđivanju, Kantonalni sud je Rješenjem broj 23 0 O 015495 16 Gž 2 od 14. oktobra 2016. godine žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, cijeneći, između ostalog, da je pravni pristup prvostepenog suda prilikom odlučivanja u ostavinskom postupku pogrešan, zbog čega nije dao razloge o bitnim činjenicama. Kantonalni sud je ukazao na izjavu žalitelja da se on upisao kao vlasnik spornih nekretnina, da iz navedenog proizlazi da ne postoje nekretnine čiji je vlasnik bio ostavitelj jer je pravosnažnom presudom utvrđeno da je vlasnik nekretnina nasljednik Mustafa Ćufurović, pa da ostavinski sud nije mogao donijeti rješenje da su predmetne nekretnine ostaviteljeva zaostavština samo zato što su u katastru upisane na njegovo ime, te da ostavitelj na dan raspravljanja zaostavštine nije bio vlasnik predmetnih nekretnina. Zatim je Kantonalni sud istakao da je nasljednik Mustafa Ćufurović ostavinskom sudu „podnio“ Presudu Općinskog suda broj 23 0 P 012207 11 P od 7. novembra 2014. godine, koja je postala pravosnažna 9. decembra 2014. godine, kojom je utvrđeno da je žalitelj vlasnik spornih nekretnina, koja je provedena, pa je žalitelj uknjižen u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina. Zbog navedenog je potpuno nejasno zbog čega je ostavinski sud zaključio da sporne nekretnine predstavljaju ostaviteljevu ostavštinu kada je žalitelj uknjižen kao vlasnik tih nekretnina i koje sada imaju novi broj. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ostavinski sud u tom predmetu odlučivao samo s aspekta žaliteljevog uspjeha u parnici na koju ga je uputio ostavinski sud, a nije cijenio da li je u tom slučaju došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja. Nedostatak razloga o bitnim činjenicama koje je prvostepeni sud propustio dati rezultirao je time da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava. U ponovnom postupku prvostepeni sud treba cijeniti okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi, te, zavisno od prijedloga stranaka u vezi s navedenim, posebno okolnosti koje se tiču identifikacije nekretnina jer su se brojevi zemljišnoknjižnih uložaka očito mijenjali, a brojevi katastarskih čestica nisu, izvesti pravilan zaključak o relevantnim činjenicama i steći uvjerenje koje će imati osnov u izvedenim dokazima, zaključio je Kantonalni sud.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
15. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 23 0 O 0 15495 16 O 3 od 22. augusta 2017. godine odlučio da se zaostavština iza ostavitelja neće raspravljati. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka Mustafa Ćufurović isticao da iza ostavitelja nije ostala imovina koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine, što je taj sud ocijenio osnovanim zbog toga što je u periodu od pokretanja ostavinskog postupka iza ostavitelja, pa do donošenja predmetne odluke došlo do promjena zemljišnoknjižnog stanja na spornim nekretninama. Naime, kako je pojasnio prvostepeni sud, vidljivo je da je presudom parničnog suda od 7. novembra 2014. godine utvrđeno da je nasljednik Mustafa Ćufurović stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na nekretninama na kojima je kao suvlasnik bio upisan ostavitelj, tako da se sporne nekretnine više ne vode na ostavitelju. Shodno tome, s obzirom na to da lica koja su pozvana na nasljeđe iza ostavitelja nisu isticala da postoji druga imovina koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine iza ostavitelja, Općinski sud je pozivom na član 232. stav (1) ZON-a odlučio kao u dispozitivu rješenja.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 O 015495 17 Gž 3 od 23. marta 2018. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Kantonalni sud je ispitujući žalbene navode ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice, pravilno primijenio materijalno pravo, te je za svoju odluku dao jasne i na zakonu zasnovane razloge.
17. Kantonalni sud je ponovio da je u ostavinskom postupku iza ostavitelja rješenjem od 2. decembra 2012. godine prekinut ostavinski postupak i nasljednik Mustafa Ćufurović upućen na parnicu radi dokazivanja da u ostaviteljevu ostavinsku masu ne ulaze sporne nekretnine; da iz uvjerenja Službe za imovinskopravne, katastarske i geodetske poslove Općine Velika Kladuša od 12. septembra 2012. godine proizlazi da ostavitelj nije upisan kao posjednik nekretnina u katastru; da je presudom parničnog suda od 7. novembra 2014. godine utvrđeno da je Mustafa Ćufurović stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na kojima je do tada kao suvlasnik bio upisan ostavitelj; da je došlo i do promjene zemljišnoknjižnog stanja na način da je na nekretninama na kojima je ostavitelj bio upisan kao suvlasnik sada upisan Mustafa Ćufurović s pravom vlasništva po osnovu dosjelosti sa 1/1, pa se zato predmetne nekretnine ne vode više na ostavitelju; da nasljednici nisu naveli da postoji druga imovina koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine, pa je primjenom odredbe člana 232. stav (1) ZON-a odlučeno kao u izreci pobijanog rješenja.
18. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi da je ostavinski sud pri odlučivanju bio dužan da cijeni podatke o imovini u trenutku ostaviteljeve smrti, u konkretnom slučaju podatke o imovini iz 1968. godine kada je ostavitelj umro, jer je ostavinski sud dužan cijeniti podatke o imovini u vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja odluke u ostavinskom postupku. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode kojima se ukazuje na nepravilnosti u parničnom predmetu jer stranke u ostavinskom postupku ne mogu osporavati zakonitost odluke donesene u parničnom predmetu budući da se zakonitost odluke može cijeniti samo u postupku u kojem je odluka donesena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelantice ukazuju na relevantne okolnosti konkretnog slučaja opisujući hronološki tok ostavinskog postupka. Posebno ističu da je sud po službenoj dužnosti utvrdio da se nekretnine koje su upisane kao posjed Mustafe Ćufurovića u zemljišnim knjigama vode kao ostaviteljevo suvlasništvo, te ko su nasljednici iza ostavitelja. Ističu da je tokom ostavinskog postupka između nasljednika nastao spor oko toga da li sporne nekretnine ulaze u ostavinsku masu tako da je Mustafa Ćufurović upućen na parnicu, koja je pravosnažno okončana presudom kojom je odbijen tužbeni zahtjev, odnosno kojom je utvrđeno da nasljednik Mustafa Ćufurović nije dokazao da sporne nekretnine ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, nakon čega je ostavinski postupak nastavljen. Međutim, Mustafa Ćufurović je paralelno vodio još jedan postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na spornim nekretninama na osnovu dosjelosti, u kojem apelantice nisu učestvovale jer nisu bile stranke, niti su znale da se taj postupak vodi. Apelantice osporavaju tu odluku jer smatraju da je sud uzeo „zdravo za gotovo“ usmene tvrdnje Mustafe Ćufurovića da je sporne nekretnine naslijedio od svog oca, da su se sestre odrekle svog dijela nasljeđa, te smatraju da je presuda nezakonita i manjkava jer je zasnovana na netačnim podacima.
20. Apelantice potom tvrde da su osporene odluke koje su donesene u ostavinskom postupku donesene suprotno odredbama ZON-a, i to čl. 2, 5. i 155. Iz navedenih odredaba ZON-a, koje su citirane u navodima apelacije, proizlazi da su predmet nasljeđivanja stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u trenutku smrti, a ostavitelja nasljeđuje onaj ko je njegovom smrću stekao nasljedno pravo, pa su odluke ostavinskog suda nezakonite i proizvoljne i suprotne odredbama ZON-a. To što ostavinski sud nije pokrenuo ostavinski postupak po službenoj dužnosti odmah nakon ostaviteljeve smrti i to što je u međuvremenu dok je trajao ostavinski postupak nasljednik Mustafa Ćufurović ishodio presudu u svoju korist i upisao se kao vlasnik spornih nekretnina ne može biti razlog da apelantice trpe imovinsku štetu na način da ostaju bez svog dijela nasljedstva koje im po zakonu pripada. Apelantice tvrde da je stav redovnih sudova da se neće raspravljati o zaostavštini shodno članu 232. stav 1. ZON-a proizvoljan. Član 5. tačka 4. ZON-a propisuje da nasljeđivanje nastaje u trenutku ostaviteljeve smrti i u tom trenutku nastaju sve pravne posljedice, a time i prava koje zakon vezuje za nasljeđivanje. Redovni sudovi su propustili cijeniti da je vrijeme smrti ostavitelja jedino mjerodavno za stjecanje nasljednog prava, kao i za utvrđenje sadržaja i obima nasljedstva, odnosno prava nasljednika. Tim prije što je u ostavinskom postupku koji je pokrenut 2012. godine već utvrđeno ko su nasljednici, šta čini ostavinsku masu, što je u parnici na koju je upućen nasljednik Mustafa Ćufurović i potvrđeno, pa naknadne promjene u javnim evidencijama na spornim nekretninama nisu mogle utjecati da sud ne donese rješenje o nasljeđivanju shodno utvrđenim činjeničnim okolnostima u momentu otvaranja ostavinskog predmeta. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelantica, te osporena rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju istakli da ostaju pri razlozima datim u osporenim rješenjima predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o nasljeđivanju („Službene novine Federacije BiH“ broj 80/14) u relevantnom dijelu glasi:
Ostvarivanje nasljednog prava Član 1.
(1) Nasljedno pravo u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) ostvaruje se po odredbama ovog zakona.
(2) Ovim se zakonom uređuju pravila po kojima sud, drugi organi i ovlaštene osobe u Federaciji postupaju u nasljednim stvarima.
Pozivanje na nasljedstvo Član 5.
(1) Umrlo fizičko lice (ostavitelj) nasljeđuje onaj koji je njegovom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik).
(2) Svaka osoba sposobna je naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno.
(3) Nasljedno pravo se stiče po odredbama ovog zakona, a na osnovu ugovora o nasljeđivanju, testamenta ili zakona.
(4) Nasljedno pravo se stiče u trenutku ostaviteljeve smrti. Sticatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovog zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.
V. PRELAZAK OSTAVINE NA NASLJEDNIKE
A. OTVARANJE NASLIJEĐA
Smrt i proglašenje osobe umrlom Član 155.
Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo, a isto djelovanje ima i proglašenje osobe umrlom.
B. STICANJE OSTAVINE I ODRICANJE OD NASLIJEĐA
Prelazak ostavine na nasljednike Član 162.
Ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. Predmet ostavinskog postupka Član 198.
U ostavinskom postupku utvrđuje se ko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostavinu, te koja još prava u pogledu ostavine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama.
Vanparnični postupak Član 199.
(1) Ostavinski postupak je vanparnični postupak.
(2) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični i parnični postupak.
Opća pravila postupanja Član 204.
(1) Tokom cijelog postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.
Dokazi Član 205.
(1) Sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupne rasprave.
(2) Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele, te izvesti i dokaze koje one nisu predložile, ako ocijeni da su te činjenice i ti dokazi važni za odlučivanje u skladu s ovim zakonom.
(3) Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudom koji donosi odluku. Vrijeme obavljanja popisa Član 218.
(1) Popis ostaviteljeve imovine obavit će se po odluci ostavinskog suda kada se ne zna postoje li nasljednici ili gdje borave, kada su nasljednici osobe koje zbog maloljetne, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, ili u drugim opravdanim slučajevima.
Sadržaj popisa Član 219.
(1) Popis će obuhvatiti sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevom neposrednom posjedu u času njegove smrti.
Način popisivanja Član 220.
(1) Pokretne stvari popisuju se po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini ili pojedinačno. (2) Nekretnine se popisuju pojedinačno s naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta, te zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati.
Mjere ostavinskog suda za osiguranje ostavine Član 229.
(1) Mjere za osiguranje ostavine može ostavinski sud odrediti tokom cijelog ostavinskog postupka. (2) Ostavinski sud može tokom ostavinskog postupka mijenjati i ukidati mjere osiguranja ostavine koje je odredio on sam ili neki drugi sud ili organ vlasti.
(3) Mjere za osiguranje, a i njihove promjene i ukidanja određuje ostavinski sud na zahtjev stranke, a i po službenoj dužnosti.
Postupak kad nema imovine ili kad ima samo pokretne imovine Član 232.
(1) Ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio imovinu, ostavinski će sud rješe-njem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava.
(2) Isto će tako sud postupiti i u slučaju ako je ostavitelj ostavio samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na nasljedstvo ne zahtijeva da se provede ostavinski postupak.
(3) ...
(4) Ako je sud odlučio da se ne provodi ostavinski postupak zbog toga što se ostavina sastoji samo od pokretne imovine, ukinut će mjere osiguranja ostavine kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima.
(5) Kad u ostavinu ulaze i stvarna prava na nekretninama postupit će se kao kad su iza ostavitelja ostale nekretnine, a kad postoje ostala prava, kao da su ostale pokretnine.
Predmet ostavinske rasprave Član 236.
(1) Na ročištu za ostavinsku raspravu sud će raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito u pogledu prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na legate.
Prigovor na popis Član 238.
(1) Ako stranke prigovore popisu, sud može, ako to smatra potrebnim, narediti sudskom službeniku ili notaru da ponovno obavi popis.
(2) Ako popis imovine nije obavljen, sud može, na osnovu podataka koje su mu dale zainteresirane osobe, sam utvrditi što ulazi u ostavinu.
Upućivanje na parnicu zbog spora o sastavu ostavine Član 241.
(1) Sud će prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranke na parnicu ili upravni postupak ako su između stranaka sporne činjenice:
1) od kojih zavisi sastav ostavine, 2) ...
3) ...
(2) Sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stava 1. ovog člana, ako su sporne činjenice koje može utvrditi na osnovu javnih isprava nego će na osnovu pretpostavke da je sadržaj tih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
(3) Kad sud u slučaju iz stava 1. ovog člana prekida postupak, prethodno će ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja o nasljeđivanju, pa će ga donijeti ako su ispunjene.
(4) Prekid postupka iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju.
Ko se upućuje na parnicu i trajanje prekida Član 242.
(1) Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim. (2) ....
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 O 015495 17 Gž 3 od 23. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje punomoćnik apelantica je primio 9. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantice pobijaju rješenja ostavinskog suda tvrdeći da su spornim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, odbijanje redovnih sudova da rasprave zaostavštinu iza ostavitelja u situaciji kada je tokom postupka utvrđeno ko su nasljednici i šta ulazi u ostaviteljevu ostavinsku masu ticalo se imovinskog prava apelantica, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje prava na pravično suđenje nalaze u proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZON-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporena rješenja kojima su odlučili da se zaostavština neće raspravljati zasnovali na odredbi člana 232. stav (1) ZON-a, koja propisuje da ostavinski sud neće provoditi ostavinu ako, prema podacima u spisu, umrli nije ostavio imovinu.
32. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je tokom ostavinskog postupka pred redovnim sudovima koji su rezultirali osporenim odlukama došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
34. Ustavni sud najprije zapaža da je 26. januara 2012. godine ovlašteni organ sačinio smrtovnicu i da je pokrenut ostavinski postupak iza ostavitelja (pravni prednik apelantica i Mustafe Ćufurovića) koji je preminuo 1968. godine, te da je prvostepeni sud utvrdio ko su nasljednici i ostavinsku masu koju čine sporne nekretnine na kojima je ostavitelj u vrijeme smrti i u vrijeme pokretanja ostavinskog postupka u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik. Sud je dakle utvrdio da su iza ostavitelja u trenutku smrti ostale sporne nekretnine kao njegovo suvlasništvo, odnosno nepokretna imovina koja je mogla biti predmet nasljeđivanja. Međutim, s obzirom na to da je Mustafa Ćufurović osporio činjenicu upisanu u zemljišne knjige, tj. da su sporne nekretnine ostaviteljeva imovina i da sporne nekretnine čine ostaviteljevu ostavinsku masu, već je tvrdio da su to njegove nekretnine jer su u katastru nekretnina upisane na njegovo ime, pa da kao takve ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, ostavinski sud ga je uputio na parnicu u kojoj bi dokazao svoje tvrdnje, odnosno osporio činjenicu da sporne nekretnine ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu. Po završetku parničnog postupka u kojem je tužbeni zahtjev Mustafe Ćufurovića pravosnažno odbijen pa su sporne nekretnine ostale u ostaviteljevoj imovini, ostavinski sud je nastavio postupak imajući u vidu pravosnažnu presudu parničnog suda iz postupka na koji je taj sud uputio Mustafu Ćufurovića i taj sud je donio rješenje o nasljeđivanju kojim je odredio da su apelantice i Mustafa Ćufurović nasljednici dijelova preciziranih u tom rješenju, i to na svim spornim nekretninama. Ostavinski sud je imao u vidu i drugu pravosnažnu presudu parničnog suda koju je Mustafa Ćufurović u međuvremenu od pokretanja ostavinskog postupka pa do donošenja prvostepenog rješenja o nasljeđivanju izdejstvovao i priložio ostavinskom sudu, kojom je utvrđeno da je on stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, i to dosjelošću, u postupku u kojem apelantice nisu bile stranke niti kao tužiteljice niti kao tužene, a nisu uopće ni učestvovale iako su ostaviteljevom smrću postale nasljednice spornih nekretnina zajedno sa Mustafom Ćufurovićem. Ostavinski sud je tu presudu smatrao irelevantnom obrazlažući da je Mustafa Ćufurović u tom postupku imao mogućnost dokazivati da sporne nekretnine ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, što nije učinio, a s druge strane, bez značaja za odlučivanje u ovoj stvari je činjenica da nasljednik Mustafa Ćufurović drži sporne nekretnine u posjedu počevši od ostaviteljeve smrti i da zbog toga „samo njemu pripadaju“ jer su momentom ostaviteljeve smrti sva ostaviteljeva djeca stekla pravo na nasljeđe imovine koju je on ostavio u trenutku smrti.
35. Međutim, drugostepeni sud je uvažio žalbu Mustafe Ćufurovića, prvostepeno rješenje ukinuo i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Pri tome je obrazložio da prvostepeni sud nije mogao zasnovati svoju odluku samo na presudi iz parnice na koju je taj sud uputio Mustafu Ćufurovića, već da je morao imati u vidu i cijeniti promjene zemljišnoknjižnog stanja do kojih je došlo na osnovu druge presude parničnog suda kojom je utvrđeno da je Mustafa Ćufurović vlasnik spornih nekretnina. U ponovnom postupku ostavinski sud je donio rješenje kojim je odlučio da se zaostavština iza ostavitelja neće raspravljati jer je u periodu od pokretanja ostavinskog postupka iza ostavitelja pa do donošenja predmetne odluke došlo do promjena zemljišnoknjižnog stanja na spornim nekretninama tako što je Mustafa Ćufurović, na osnovu pravosnažne parnične presude donesene u postupku koji je paralelno vodio, on upisan kao vlasnik spornih nekretnina na kojima je ostavitelj u trenutku smrti i trenutku pokretanja ostavinskog postupka bio upisan kao suvlasnik, „tako da se sporne nekretnine više ne vode na ostavitelju“, pa je pozivom na član 232. stav (1) ZON-a odlučio kao u dispozitivu rješenja, pri čemu uopće nije imao u vidu niti cijenio pravosnažnu presudu donesenu u parničnom postupku na koji je taj sud uputio Mustafu Ćufurovića. Takvu odluku je, odlučujući o žalbi apelantica, potvrdio drugostepeni ostavinski sud ocjenjujući neosnovanim žalbene navode apelantica da je pri odlučivanju ostavinski sud bio dužan cijeniti podatke o imovini u trenutku ostaviteljeve smrti, u konkretnom slučaju podatke o imovini iz 1968. godine kada je ostavitelj umro, ističući da je ostavinski sud dužan cijeniti podatke o imovini u vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja odluke u ostavinskom postupku.
36. Dakle, iz osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu ostavinskog suda, zaključio da je, uslijed promjena koje su nastupile u zemljišnim knjigama nakon ostaviteljeve smrti, štaviše nakon prekida ostavinskog postupka radi upućivanja Mustafe Ćufurovića na parnicu, na način da je jedan od nasljednika na osnovu pravosnažne presude parničnog suda kojom je utvrđeno da je on dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama na kojima je on zajedno s apelanticama nasljednik, izvršen upis prava vlasništva u njegovu korist na svim nekretninama na kojima je ostavitelj u vrijeme svoje smrti bio upisan kao suvlasnik, pa ostavitelj, u vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja osporene odluke, koje je prema mišljenju tog suda relevantno, a ne vrijeme ostaviteljeve smrti, nije ostavio imovinu koja bi činila ostavinsku masu, zbog čega se ostaviteljeva zaostavština neće ni raspravljati.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra svrsishodnim, prije svega, podsjetiti na to da sudije u ostavinskim postupcima nemaju lak zadatak budući da u svom postupanju moraju biti nepristrasni povjerenici svih stranaka, nastojeći objektivno, jasno i stručno primijeniti pravnu normu na veliki broj pravnih situacija u kojima se nađu. Međutim, upravo je bit i smisao djelovanja sudova tumačenje norme na način prikladan situaciji, vremenu i okolnostima. Budući da nijedan propis, ma koliko bio jasan i sveobuhvatan, ne može u potpunosti regulirati i unificirati sve situacije koje se u stvarnom životu dogode i na koje se može primijeniti, još je veća važnost postupanja sudija, a time i sudske prakse.
38. Ustavni sud smatra svrsishodnim, na ovom mjestu, podsjetiti i na to da je nasljedno pravo pravo vlasništva, odnosno instrument prenošenja i očuvanja vlasničkopravnih odnosa, te da se takvi odnosi izvode između članova ostaviteljeve uže porodice. Ono što je ostavitelj imao u vlasništvu za života to se prenosi na jednu ili više osoba koje ga nasljeđuju. Dakle, i prema stavu pravne teorije i samog ZON-a, ustanova nasljeđa nastaje u momentu delacije i tim istim momentom i samo prema tom momentu ona se konačno i formira. Međutim, tako zasnovanu ustanovu nasljeđa potrebno je provesti u život, tj. provesti čitav niz radnji putem kojih će se, u svakom pojedinom slučaju, oživotvoriti ustanova nasljeđa nastala momentom ostaviteljeve smrti.
39. U nasljednom pravu, koje je garantirano i samim odredbama ZON-a (od kojih su neke i citirane u dosadašnjem dijelu ove odluke), pravni poredak počiva na osnovnim načelima, među kojima su: načelo ravnopravnosti svih fizičkih osoba u nasljeđivanju koje se u prvom redu odnosi na ravnopravnost muškaraca i žena u nasljeđivanju; načelo ex lege nasljeđivanja i dobrovoljnosti nasljeđivanja; načelo da se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti kao odlučujuća pretpostavka. Ostavinski postupak se određuje kao vanparnični postupak u kojem se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (ZPP), ako ZON-om nije drukčije određeno. U ostavinskom postupku primarna zadaća je utvrditi ko su ostaviteljevi nasljednici, odnosno šta čini njegovu ostavinu, te koja prava u vezi s ostavinom pripadaju nasljednicima i drugim osobama koje ostvaruju neko pravo iz ostavine. Sud mora po službenoj dužnosti paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana. Radi zaštite prava stranaka i osoba koje ostvaruju prava u odnosu na ostavinu, tokom postupka mogu se ostvarivati različite mjere osiguranja tako da se na odgovarajući način mogu primjenjivati i odredbe relevantne u izvršnom postupku, poput zabilježbe pokretanja izvršnog postupka s posljedicama koje ta zabilježba ima u pravnom sistemu.
40. Primjenjujući navedena načela i relevantne odredbe ZON-a na konkretni slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je na samom početku ostavinskog postupka pokrenutog 2012. godine ostavinski sud najprije imao smrtovnicu od 26. januara 2012. godine, za koju je utvrdio da je sačinjena u skladu sa zakonom, zatim je pribavio javnu ispravu prema kojoj je ostavitelj ostavio imovinu, odnosno i u vrijeme smrti 1968. godine i u vrijeme vođenja ostavinskog postupka bio upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik spornih nekretnina, tj. da iza njega postoji ostavinska masa podobna za raspravljanje i odlučivanje, odnosno nasljeđivanje. Imajući u vidu prigovor nasljednika Mustafe Ćufurovića na sastav ostaviteljeve imovine, odnosno njegovu tvrdnju da je jedino on upisan kao posjednik spornih nekretnina u katastru nekretnina pa da zbog toga sporne nekretnine ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, ostavinski sud je 2. decembra 2012. godine prekinuo ostavinski postupak i uputio Mustafu Ćufurovića na parnicu u kojoj bi mogao dokazati da sporne nekretnine ne ulaze u ostavinsku masu. Ustavni sud, dakle, zapaža da je ostavinski sud na dan prekida ostavinskog postupka imao valjano sačinjenu smrtovnicu i izvod iz zemljišnih knjiga iz kojih je nesporno proizlazilo da je ostavitelj u vrijeme svoje smrti ostavio imovinu podobnu za nasljeđivanje. Štaviše, sporna imovina je i u vrijeme vođenja ostavinskog postupka bila upisana kao ostaviteljevo suvlasništvo. Ostavinski sud je, dakle, Mustafu Ćufurovića uputio na parnicu samo kako bi ovaj mogao dokazati svoje tvrdnje, tj. osporiti sadržaj javne isprave, odnosno zemljišnoknjižni uložak prema kojem su sporne nekretnine u ostaviteljevom suvlasništvu i ishoditi utvrđenje da sporne nekretnine ne ulaze u ostavinsku masu. Dokaz u vidu upisa u zemljišnim knjigama da je ostavitelj sporne nekretnine ostavio u trenutku svoje smrti ostavinski sud je, dakle, imao već 2. decembra 2012. godine kada je prekinuo ostavinski postupak. S obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev Mustafe Ćufurovića za utvrđenje da sporne nekretnine ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, čime ustvari nije uspio osporiti sadržaj javne isprave o ostaviteljevom suvlasništvu na spornim nekretninama, niti dokazati da ostavitelj kao umrla osoba nije ostavio imovinu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u prvom ostavinskom postupku donio rješenje o nasljeđivanju u skladu s poštovanjem navedenih načela i zakonskih odredbi, rukovodeći se i pravosnažnom presudom donesenom u parničnom postupku na koji je taj sud uputio Mustafu Ćufurovića, dajući pri tome i obrazloženje zašto je irelevantna druga pravosnažna parnična presuda kojom je utvrđeno pravo vlasništva na spornim nekretninama u korist Mustafe Ćufurovića dosjelošću, kao i izvršene promjene u zemljišnim knjigama na osnovu te presude, ističući kao ključni argument da su za nasljeđivanje i ostavinsku masu relevantni trenutak ostaviteljeve smrti i ona imovina koju je on ostavio u tom trenutku, a ne kasnije, odnosno tokom ostavinskog postupka donesene odluke parničnog suda u postupku na koji ostavinski sud nije uputio Mustafu Ćufurovića.
41. Ustavni sud dalje zapaža da je, nasuprot navedenom, žalbeni sud uvažio žalbu Mustafe Ćufurovića, ukinuo prvostepeno rješenje o nasljeđivanju i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Odluku donesenu u ponovnom postupku, kojom je primjenom člana 232. stav (1) ZON-a odlučeno da se zaostavština neće raspravljati jer na spornim nekretninama više nije upisan ostavitelj kao suvlasnik, već je upisan Mustafa Ćufurović kao vlasnik, prvostepeni sud je donio ne primjenjujući prije svega član 205. ZON-a, prema kojem sud donosi odluku na osnovu rezultata cjelokupne rasprave. Naime, Ustavni sud zapaža da taj sud uopće nije imao u vidu pravosnažnu presudu parničnog suda iz postupka na koji je Mustafu Ćufurovića uputio upravo taj sud i kojom je odbijen tužbeni zahtjev Mustafe Ćufurovića da se utvrdi da sporne nekretnine ne ulaze u ostaviteljevu ostavinsku masu, već je taj sud svoju odluku obrazložio navodom kako je u toku postupka Mustafa Ćufurović isticao da iza ostavitelja nije ostala imovina koja bi bila predmet raspravljanja zaostavštine, što je taj sud ocijenio osnovanim zbog toga što je u periodu od pokretanja ostavinskog postupka iza ostavitelja pa do donošenja predmetne odluke došlo do promjena zemljišnoknjižnog stanja na spornim nekretninama. Isti stav je zadržao i Kantonalni sud odbijajući žalbe apelantica, pri čemu je iznio i stav da prvostepeni ostavinski sud pri odlučivanju nije bio dužan cijeniti podatke o imovini u trenutku ostaviteljeve smrti, tj. iz 1968. godine kada je ostavitelj umro, jer je ostavinski sud dužan cijeniti podatke o imovini u vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja odluke u ostavinskom postupku.
42. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni, a zatim i drugostepeni ostavinski sud su, donoseći odluku koja je osporena apelacijom, da se zaostavština iza ostavitelja neće raspravljati jer ostavitelj u smislu člana 232. stav (1) ZON-a nije ostavio imovinu, povrijedili relevantne principe nasljednog prava, a direktno i odredbe ZON-a, prema čijem se članu 1. stav 1. nasljedno pravo u Federaciji Bosne i Hercegovine ostvaruje prema odredbama ovog zakona. Relevantne odredbe ZON-a, koje su obavezujuće, a koje su redovni sudovi propustili primijeniti su, između ostalih, član 5. stav (4) ZON-a, prema kojem: „Nasljedno pravo se stiče u trenutku ostaviteljeve smrti“; član 155. prema kojem: „Smrću osobe otvara se njezino nasljedstvo...; član 162. prema kojem: „Ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njene nasljednike u trenutku njene smrti…“; člana 219. stav (1), prema kojem: „…popis će obuhvatiti sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevom neposrednom posjedu u času njegovi smrti.“ Štaviše, i pored izričite odredbe člana 205. stav (1) ZON-a, prema kojoj sud donosi odluku na osnovu cjelokupne rasprave, ostavinski sudovi su donijeli osporenu odluku a da uopće nisu imali u vidu pravosnažnu presudu parničnog suda donesenu u postupku na koji je ostavinski sud uputio Mustafu Ćufurovića. Za takav stav i proizvoljnu primjenu odredaba ZON-a kao lex specialis redovni sudovi, a naročito Kantonalni sud, nisu uopće dali nikakvo obrazloženje.
43. Prema mišljenju Ustavnog suda, neprimjenjivanjem citiranih obavezujućih odredaba ZON-a, s jedne strane, i primjenom odredbe člana 232. stav (1) ZON-a, prema kojoj: „…ako prema podacima kojima sud raspolaže umrli nije ostavio imovinu, ostavinski sud će rješenjem odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava“, pri čemu se niti jednom od poznatih metoda tumačenja norme ne može doći do zaključka da ostavitelj zaista nije ostavio imovinu, došlo je do proizvoljne primjene materijalnog prava ostavinskog suda. Štaviše, Ustavni sud zapaža da se zapravo za takvu primjenu prava ne može naći obrazloženje koje bi korespondiralo s nasljednim pravom i ostavinskim postupkom. Ovo i iz razloga što je nasljedno pravo jasno propisalo pravila: da popis obuhvata sve pokretne i nepokretne stvari koje su bile u ostaviteljevom neposrednom posjedu u trenutku njegove smrti, da se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti, te da ostavina umrle osobe prelazi ex lege na njene nasljednike u trenutku njene smrti.
44. Dakle, samo je imovina koju je ostavitelj ostavio u trenutku svoje smrti relevantna kako bi se ocijenilo da li je ostavitelj ostavio iza sebe imovinu koja može biti predmet nasljeđivanja. Nikakvo kasnije izmijenjeno zemljišnoknjižno stanje ne može biti relevantno za donošenje rješenja o nasljeđivanju, pa tako ni stanje u vrijeme donošenja odluke u ostavinskom postupku, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. U prilog takvom zaključku ne govore samo citirane odredbe ZON-a koje ostavinski sud nije primijenio u osporenoj odluci, pri čemu naročito odredbe o popisu imovine, odnosno nekretnina koje se prema članu 220. stav (2) ZON-a popisuju pojedinačno s naznakom mjesta gdje se nalaze, kulture zemljišta te zemljišnoknjižnih podataka ako su poznati i sve to prema stanju u trenutku ostaviteljeve smrti. U prilog takvom zaključku govori i odredba člana 204. stav (1) ZON-a prema kojoj „…tokom cijelog postupka sud će paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana“, kao i člana 229. stav (1) ZON-a, prema kojem „mjere za osiguranje ostavine može ostavinski sud odrediti tokom cijelog ostavinskog postupka“.
45. Ako bi se nasljedno pravo moglo tumačiti i tumačilo na način na koji su učinili ostavinski sudovi u osporenoj odluci, onda se, prema mišljenju Ustavnog suda, postavlja pitanje kako objasniti i koja je svrha odredaba ZON-a o popisu imovine umrle osobe koju je imala u trenutku smrti, a onda i odredbe o mogućnosti ostavinskog suda da tokom cijelog ostavinskog postupka odredi mjere za osiguranje ostavine i po službenoj dužnosti. Zar po tom pitanju ostavinski postupak nije sličan izvršnom postupku? Zar se u ostavinskom postupku ne mogu odrediti mjere kao i u izvršnom postupku, pa da nakon što otpočne ostavinski postupak stanje u zemljišnim knjigama ne može biti promijenjeno, a ukoliko bi to i bilo učinjeno, to ne bi imalo utjecaja na nasljednike čije je nasljedno pravo tim izmjenama povrijeđeno, pa čak i uskraćeno kao u konkretnom slučaju? Upravo s tim ciljem ratio legis ZON-a je da u ostavinsku masu umrle osobe ulazi sva imovina koju je ona posjedovala u trenutku smrti i da se to stanje ne može mijenjati sve do okončanja ostavinskog postupka budući da nasljedstvo prelazi na nasljednike u trenutku ostaviteljeve smrti ex lege. U protivnom, trebalo bi dati odgovor na pitanje koja je svrha mjera za osiguranje ostavine, pa čak i ex officio ukoliko to nije sredstvo za zadržavanje stanja ostaviteljeve imovine na dan njegove smrti u zemljišnim knjigama.
46. Kada je riječ o stavu ostavinskog suda da je u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju došlo do izmijenjenog zemljišnoknjižnog stanja koje je utjecalo na to da ostavitelj nije ostavio imovinu iza sebe pa se nema šta nasljeđivati, odnosno odluci da se o ostaviteljevoj zaostavštini neće odlučivati, Ustavni sud ne spori činjenicu da su u mnogim postupcima novonastalo stanje, odnosno izmijenjene okolnosti relevantni. Štaviše, Ustavni sud je u vlastitoj praksi utvrđivao povrede pojedinih ustavnih prava u situacijama kada redovni sudovi nisu imali u vidu novonastale okolnosti koje su u sebi sadržavale ključne argumente za odlučivanje. Međutim, takva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se uspostaviti u nasljednom pravu, odnosno ostavinskom postupku kada je riječ o ostaviteljevoj imovini, prvenstveno o nekretninama koje čine ostavinsku masu. Navedene odredbe ZON-a osiguravaju stanje u vrijeme ostaviteljeve smrti i insistiraju na tome da nikakve kasnije promjene na nekretninama u zemljišnim knjigama ne mogu utjecati na činjenicu da su te nekretnine u trenutku ostaviteljeve smrti bile njegova imovina, odnosno da su već u trenutku ostaviteljeve smrti ex lege postale nasljeđe nasljednika, u konkretnom slučaju apelantica i Mustafe Ćufurovića, jer ostavitelj nije raspolagao svojom imovinom na bilo koji način propisan ZON-om. Dakle, rješenje o nasljeđivanju je po svojoj prirodi deklaratorno rješenje jer ostavina umrle osobe prelazi ex lege na njene nasljednike u trenutku ostaviteljeve smrti, pa je proizvoljna primjena zakona od ostavinskog suda na način da je ostavitelj (umrla osoba pravni prednik apelantica i Mustafe Ćufurovića) nakon svoje smrti, i to u vrijeme vođenja ostavinskog postupka, izgubio svoju imovinu pa se nema o čemu raspravljati jer on nije ostavio imovinu u smislu člana 232. stav (1) ZON-a.
47. Konačno, Ustavni sud naglašava da je Kantonalni sud osporenu odluku po kojoj se neće raspravljati zaostavština iza ostavitelja primjenom člana 232. stav (1) ZON-a jer umrli nije ostavio imovinu donio iznoseći stav da su neosnovani žalbeni navodi apelantica da je ostavinski sud pri odlučivanju bio dužan cijeniti podatke o imovini u trenutku ostaviteljeve smrti jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, ostavinski sud dužan cijeniti podatke o imovini u vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja odluke u ostavinskom postupku, a u to vrijeme je došlo do promjene zemljišnoknjižnog stanja tako što je na nekretninama na kojima je ostavitelj bio upisan kao suvlasnik u vrijeme njegove smrti sada upisan Mustafa Ćufurović s pravom vlasništva po osnovu dosjelosti sa 1/1 pa se zato predmetne nekretnine ne vode više na ostaviteljevom imenu, s obzirom na to da je presudom parničnog suda od 7. novembra 2014. godine utvrđeno da je Mustafa Ćufurović stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na nekretninama na kojima je do tada kao suvlasnik bio upisan ostavitelj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, dakle, smatra da je mjerodavni trenutak za podatke o imovini vrijeme raspravljanja zaostavštine i donošenja odluke u ostavinskom postupku. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, sve i kada bi se moglo prihvatiti da je to tako, onda se postavlja drugo neizbježno pitanje. Zar u vrijeme kada je vođen a zatim prekinut ostavinski postupak 2. decembra 2012. godine ostavinski sud nije raspolagao podacima o ostaviteljevoj imovini, i to podacima iz zemljišne knjige (kao i u osporenoj odluci) u kojima je ostavitelj bio upisan s pravom suvlasništva, što znači da je ostavitelj imao imovinu i postojala je ostavinska masa? Nesporno je iz spisa da je to bilo vrijeme kada se raspravljalo o ostaviteljevoj zaostavštini, pa bi prema stavu Kantonalnog suda to bilo mjerodavno za ocjenu da li je umrli ostavio imovinu i šta čini tu imovinu. Štaviše, prema mišljenju Ustavnog suda, ostavinski sud je već tada (2. decembra 2012. godine) umjesto rješenja o prekidu ostavinskog postupka trebao donijeti rješenje o nasljeđivanju prema podacima iz zemljišne knjige kao javne isprave kojima je raspolagao. Ovo iz razloga što je članom 241. stav (4) ZON-a propisano da „sud neće prekinuti postupak u slučaju iz stava 1. ovog člana, ako su sporne činjenice koje može utvrditi na osnovu javnih isprava nego će na osnovu pretpostavke da je sadržaj isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku“. Dakle, nesporno je da je, u situaciji u kojoj je ostavinski sud donio rješenje o prekidu postupka umjesto rješenja o nasljeđivanju, taj sud bio dužan donijeti rješenje o nasljeđivanju, a Mustafu Ćufurovića uputiti na parnicu da dokaže suprotno jer je sporne činjenice o sastavu imovine ostavinski sud već bio utvrdio na osnovu javne isprave, tj. zemljišne knjige u kojoj je ostavitelj bio upisan s pravom suvlasništva. Ostavinski sud je bio dužan donijeti rješenje o nasljeđivanju već u tom trenutku jer citirana odredba ZON-a ne propisuje mogućnost da sud ne prekine ostavinski postupak, već propisuje njegovu obavezu. Takav propust ostavinskog suda je na štetu apelantica jer ne samo da u tom trenutku nije doneseno rješenje o nasljeđivanju na osnovu činjenica koje je ostavinski sud utvrdio iz javnih isprava već je u konačnici doneseno rješenje kojim je odlučeno da se zaostavština neće raspravljati jer ostavitelj više nije upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik, dakle opet imajući u vidu stanje u zemljišnim knjigama i pretpostavku o njihovoj tačnosti, ali sada izmijenjeno nakon ostaviteljeve smrti, i to u toku ostavinskog postupka.
48. Usto, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim i žalbene navode kojima su apelantice ukazivale na nepravilnosti u parničnom postupku, na koji Mustafu Ćufurovića nije uputio ostavinski sud, u kojem je donesena pravosnažna presuda kojom je u toku trajanja ostavinskog postupka utvrđeno da je Mustafa Ćufurović stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću jer apelantice u tom postupku nisu učestvovale na bilo koji način, niti su bile stranke, a u njemu je parnični sud prihvatio navode Mustafe Ćufurovića kao jednog od ostaviteljevih nasljednika da su se apelantice odrekle svog nasljedstva i da je tužitelj bio savjestan posjednik, s obrazloženjem da stranke u ostavinskom postupku ne mogu osporavati zakonitost odluke donesene u parničnom predmetu budući da se zakonitost odluke može cijeniti samo u postupku u kojem je odluka donesena. U vezi s tim, i prema mišljenju Ustavnog suda, zakonitost odluke može se cijeniti samo u postupku u kojem je odluka donesena. Međutim, u konkretnom slučaju ostavinski sud uopće nije mogao dovesti apelantice u situaciju da trpe posljedice presude parničnog suda donesene u toku ostavinskog postupka u kojem apelantice nisu učestvovale, niti su imale priliku osporavati navode Mustafe Ćufurovića, a pogotovo što sam ostavinski sud nije mogao uzeti u obzir stanje nastalo kao posljedica te presude parničnog suda jer je, kao što je već više puta rečeno, bio dužan svoju odluku zasnovati na podacima o stanju ostaviteljeve imovine na dan njegove smrti i prema tome donijeti rješenje o nasljeđivanju, kojim je bio dužan, između ostalog, odrediti da se nakon pravosnažnosti rješenja u zemljišnoj knjizi provedu potrebni upisi u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava, bez uvažavanja posljedica presude parničnog suda, shodno postupanju izvršnog suda nakon pokretanja izvršnog postupka na nekretninama.
49. Ostavinskim postupkom u kojem apelantice i pored ispunjenja svih zakonom postavljenih pretpostavki u konačnici nisu došle do rješenja o nasljeđivanju zbog načina vođenja postupka i primjene pozitivnog prava od ostavinskog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, dovedeno je u pitanje de facto pravo pristupa sudu i povrijeđen ustavni princip vladavine prava jer su apelantice dovedene u teži položaj nego prije pokretanja ostavinskog postupka kada su bile ex lege nasljednice iza ostavitelja, dok sada bez rješenja o nasljeđivanju apelantice ostaju bez pravnog osnova za zaštitu svojih stečenih prava shodno ZON-u.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
51. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati ostale apelacione prigovore.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima kojima je odlučeno da se o ostaviteljevoj zaostavštini neće raspravljati jer ostavitelj nije ostavio imovinu, odnosno sporne nekretnine, s obzirom na to da je u međuvremenu od pokretanja ostavinskog postupka do donošenja osporene odluke došlo do promjene upisa u zemljišnim knjigama prema kojim ostavitelj više nije upisan kao suvlasnik spornih nekretnina, što je bio u vrijeme svoje smrti i vrijeme pokretanja ostavinskog postupka, a da je za odluku u ostavinskom postupku relevantno stanje nekretnina u zemljišnim knjigama u trenutku donošenja ostavinske odluke, a ne stanje ostaviteljeve imovine u trenutku njegove smrti, došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi zbog načina vođenja postupka i primjene pozitivnog prava u okviru ostavinskog suda apelanticama uskratili pravni osnov za zaštitu već stečenih prava po osnovu ZON-a.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević