Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-34/20 (R. B.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Proporcionalnost
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-34/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-34/20, rješavajući apelaciju Rassl Beatrix, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rassl Beatrix podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine i S1 3 K 033728 19 Kpp 3 od 10.
decembra 2019. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rassl Beatrix podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine i S1 3 K 033728 19 Kpp 3 od 10. decembra 2019. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rassl Beatrix podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine i S1 3 K 033728 19 Kpp 3 od 10. decembra 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rassl Beatrix (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Savezne Republike Njemačke, koju zastupa Elmir Jahić advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine i S1 3 K 033728 19 Kpp 3 od 10. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 30. i 31. januara 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 033538 19 Kpp od 10. oktobra 2019. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantici zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo Krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Istim rješenjem su apelantici umjesto pritvora izrečene mjere zabrane i to mjera zabrane napuštanja boravišta (potpuna adresa navedena u izreci rješenja), mjera oduzimanja putne isprave SR Njemačke uz zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice.
6. U postupku redovne kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjera zabrane, Sud BiH je donio rješenje broj S1 3 K 033728 19 Kpp 3 od 10.decembra 2019. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoji potreba za primjenu mjera zabrane određenih rješenjem od 10. oktobra 2019. godine. U izreci rješenja je ponovljeno da se apelantici zabranjuje napuštanje boravišta i putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) na način da joj se i dalje zabranjuje napuštanje boravišta u Velikoj Kladuši (potpuna adresa navedena u izreci rješenja). U tom pravcu je navedeno da apelantica ne može napustiti boravište bez prethodnog odobrenja Suda, izuzev ukoliko ga napušta da bi se pojavila pred Sudom BiH u predmetnom krivičnom postupku ili po pozivu Tužilaštva, čiju provjeru vrše ovlaštena službena lica PU Velika Kladuša. Također je ponovljeno da je prema apelantici i dalje na snazi mjera oduzimanja putne isprave izdate od strane nadležnih organa SR Njemačke koja je deponovana u KDP prostorije suda do okončanja postupka, te da joj se i dalje zabranjuje izdavanje novih pasoša i korištenje lične karte za prelazak državne granice, o kojoj je obaviještena Ambasada SR Njemačke. Nadalje je u izreci rješenja navedeno da izrečene mjere mogu trajati dok za tim postoji potreba, da će se kontrola opravdanosti daljeg trajanja mjera vršiti svaka dva mjeseca, da će se o izvršenju izrečenih mjera starati Granična policija BiH i pripadnici PU Velika Kladuša te da se u slučaju kršenja nekih od izrečenih mjera prema apelantici može odrediti pritvor.
7. U obrazloženju je dalje navedeno da je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane u smislu člana 126.b) stav 6. ZKP ispitano da li je primjena mjera i dalje potrebna te je u tom pravcu od Tužilaštva i odbrane apelantice zatraženo da se o tome izjasne. Tužilaštvo je podsjetilo na dokaze koji su dostavljeni sudu na okolnost postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo Krijumčarenje ljudi te je u odgovoru naglašeno da je u tom pravcu SR Njemačkoj upućena molba za međunarodnu pravnu pomoć u okviru koje su saslušana četiri svjedoka i prikupljen veći broj materijalnih dokaza. Odbrana apelantice je nasuprot tome istakla da ne postoji potreba za daljnjim trajanjem mjera jer je apelantica, za dva mjeseca koliko su mjere na snazi, pokazala da poštuje pravni sistem BiH. Osim toga, odbrana je istakla da su apelantici u postupku izricanja mjera zabrane bila prekršena osnovna ljudska prava i to da se služi jezikom koji razumije te da su svi prikupljeni dokazi u suštini nezakoniti, iz kog razloga ne postoji pravni osnov za trajanje mjera.
8. Odlučujući u postupku kontrole trajanja mjera zabrane, Sud BiH je imao u vidu odredbu člana 126.b) stav 5. ZKP kojom je propisano da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne. Pri tom je naglasio neophodnost prisustva apelantice u svojstvu osumnjičene kao procesne pretpostavke za uspješno vođenje krivičnog postupka. Sud BiH je imajući u vidu da se nisu promijenile okolnosti u odnosu na period kada su donesene mjere zabrane koje bi imale uticaj na drugačije donošenje odluke, zauzeo stav da će se prisustvo apelantice obezbijediti daljnjim trajanjem izrečenih mjera. S druge strane je ocijenjeno da u fazi kontrole opravdanosti mjera zabrane od strane odbrane nisu dati uvjerljivi razlozi koji bi ukazivali da su na strani apelantice nastupile neke nove okolnosti koje bi išle u prilog izmjeni odnosno ukidanju izrečenih mjera. S tim u vezi je ukazano na postojeće okolnosti i to: zaprijećenu kaznu za krivično djelo za koje se apelantica sumnjiči (kazna zatvora od jedne do 10 godina); bojazan da bi apelantica u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti mogla pobjeći ili napustiti teritoriju BiH te da bi na taj način mogao biti ugrožen daljnji tok postupka; da je apelantica državljanka SR Njemačke i da država SR Njemačka u skladu sa svojim ustavnim zakonodavstvom ne izručuje svoje državljane pravosudnim organima drugih država. Također je navedeno da je osnovana sumnja preispitana u dotadašnjem toku postupka i podrobno obrazložna u rješenju od 10. oktobra 2019. godine kojim su mjere zabrane izrečene. Cijenjeni su i navodi odbrane kojima je ukazano na nezakonitost dokaza temeljem kojih je doneseno rješenje o određivanju mjera zabrane. U tom kontekstu je istaknuto da dokazi na koje je ukazala odbrana (prikupljeni prilikom radnje pretresanja automobila apelantice) smatrajući ih nezakonitim, nisu jedini i odlučni i da će oni biti predmetom razmatranja u eventualnim narednim fazama postupka. Nije posebno razmatran prijedlog odbrane za zamjenu mjera zabrane mjerom jemstva iz razloga što odbrana osim kupoprodajnog ugovora na ime apelantice o vlasništvu nad imanjem na kojem boravi (u Velikoj Kladuši) nije ni na koji način konkretizirala navedeni prijedlog niti se izjasnila o visini ponuđenog jemstva. Sud je, kako je obrazloženo, prilikom određivanja mjera zabrane vodio računa da ne primijeni težu mjeru ako se ista svrha može ostvariti blažom mjerom, te je u tom pravcu ponovio zakonske razloge za dalje trajanje mjera zabrane u istom obimu kao što je bilo i prilikom izricanja mjere zabrane.
9. Rješenjem vijeća Suda BiH broj S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine odbijena je žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje od 10. decembra 2019. godine. U obrazloženju su prije svega istaknuti žalbeni razlozi kojima je ukazano na nezakonitost dokaza prilikom poduzimanja radnje pretresanja.
10. Prilikom odlučivanja o naprijed navedenim žalbenim navodima sudsko vijeće je ocijenilo da je pretresanje obavljeno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama kojom prilikom je apelantica dobrovoljno predala predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Također, vijeće smatra da apelantici nije bilo uskraćeno pravo na prevođenje na jezik koji razumije jer je u najranijoj fazi obaviještena, na jeziku koji razumije o razlozima hapšenja i osnovama sumnje te je u tom pravcu ukazano na razloge i jasno obrazloženje prvostepenog rješenja. Navodi žalbe prema kojima su apelantici u postupku lišenja slobode prekršena ljudska prava ocijenjeni su paušalnim, jer o tome odbrana nije pružila nikakve dokaze. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u konkretnom postupku se ne preispituje odluka o lišenju slobode, jer apelantica i nije u pritvoru, već se u konkretnoj situaciji odlučivalo o opravdanosti mjera zabrane koje su svakako blaže i predstavljaju alternativu pritvoru. Irelevantnim su ocijenjeni navodi žalbe kojima odbrana ukazuje na postojanje ugovora o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima koji se primjenjuje između BiH i SR Njemačke i to isključivo iz razloga što je svrha izrečene mjere zabrane prisustvo apelantice u krivičnom postupku i razlozi koji su u tom pravcu izneseni su u cjelini prihvaćeni od strane sudskog vijeća. Strano državljanstvo je u tome samo jedna od okolnosti koju je sud cijenio prilikom donošenja pobijane odluke unutar čega je cijenjena i priroda krivičnog djela za koje se tereti kao i način izvršenja radnji koje joj se stavljaju na teret. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je apelantici uskraćeno pravo na izbor advokata s obrazloženjem da je prisiljena na odabir advokata iz Velike Kladuše. S tim u vezi je istaknuto da iz konkretnog predmeta proizlazi da je apelantici u fazi istrage, uz njenu suglasnost, bio postavljen branilac po služenoj dužnosti nakon čega joj je opet na njen zahtjev postavljen drugi branilac, oba iz Sarajeva a u konačnici je u spis uložena punomoć za advokata, također iz Sarajeva, koji u konkretnoj fazi postupka postupa kao izabrani branilac na što apelantica svakako ima pravo. Na kraju, žalbom su istaknuti prigovori u vezi predmeta koji su pronađeni prilikom otvaranja dokaznog materijala, konkretno, notes apelantice. Međutim, kako je navedeno, iz obrazloženja pobijanog rješenja ne proizilazi da je argument za trajanje mjera zabrane bio zasnovan na činjenici da je prilikom otvaranja predmeta pronađen notes koji bi u daljnjem toku istrage trebao biti preveden, pa je prvostepeno rješenje potvrđeno jer navodima žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost istog.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. c) i stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Navodima apelacije je istaknuto da kršenje naprijed navedenih prava proizilazi iz Zapisnika o pretresanju od 8. oktobra 2019. godine kojom prilikom je apelantici uskraćeno pravo da se služi jezikom koji razumije te da je u tom kontekstu povodom kontrole opravdanosti trajanja mjera zabrane sudu ukazano na navedeni propust koji suštinski dovodi u pitanje sve prikupljene dokaze na temelju kojih je izveden zaključak o neophodnosti trajanja mjera zabrane. To po mišljenju apelantice ukazuje da su svi dokazi u pogledu navodnog postojanja osnovane sumnje nezakoniti te da stoga u konkretnoj situaciji ne postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje mjera zabrane. Neprihvatljivo je, kako je dalje obrazloženo, da se sud prilikom opravdanosti kontrole izrečenih mjera zabrane poziva na dokaze koji su cijenjeni prilikom izricanja mjera zabrane za koje nije sa sigurnošću utvrđeno da su pribavljeni zakonito. Smatra da je takav zaključak pogrešan i proizvoljan i da su sudovi u osporenim rješenjima pogrešno interpretirali navedeni prigovor. Osim toga, drugostepenim rješenjem su ignorirani navodi žalbe kojim je ukazano na nezakonitost dokaza i nepostojanje osnova sumnje protiv apelantice pri čemu obrazloženja osporenih rješenja ne zadovoljavaju uvjet za postojanje osnovane sumnje prema definiciji ZKP niti minimalne standarde iz člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu. b)Odgovor na apelaciju
12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju opširno i detaljno iznio hronologiju postupka, navodeći relevantne razloge i obrazloženja iz rješenja koja je donio odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora apelantici na način da su apelantici određene mjere zabrane kao alternativa pritvoru i da je u postupku obavezne kontrole trajanja mjera utvrđeno da i dalje postoji potreba za primjenu ranije određenih mjera. Nadalje, ukazano je da se apelacijom u bitnom osporava zakonitost provođenja naredbe za pretres te su u tom kontekstu hronološki navedeni brojevi i datumi naredbi za pretres uz službenu zabilješku sudije za prethodni postupak sačinjeni 8. oktobra 2019. godine, pa su neosnovanim ocijenjeni navodi apelantice da je radnja pretresanja poduzeta bez relevantne naredbe za pretres. Neosnovanim su ocijenjeni navodi kojim se problematizira postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo obzirom da je zaključak suda u tom pravcu izveden na osnovu niza dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva (taksativno pobrojani u rješenju o određivanju mjera zabrane od 10. oktobra 2019. godine). Također je istaknuto da su neosnovani navodi prema kojima je apelantici onemogućeno da se pri radnji pretresanja koristi jezikom koji razumije, budući da iz zapisnika od 8. oktobra 2019. godine proizilazi da je apelantici u ranoj fazi postupka osigurano simultano prevođenje na njemački jezik kojom prilikom nije istakla bilo kakve prigovore u kontekstu tvrdnji da su joj ostali nepoznati razlozi zbog kojih je lišena slobode odnosno zbog čega je izvršeno privremeno oduzimanje predmeta. Imajući u vidu navedeno, posebno činjenicu da jasni i konkretni razlozi sadržani u osporenim rješenjima predstavljaju osnov za primjenu izrečenih mjera zabrane prema apelantici kojim nije proizvoljno ograničena u svojim pravima, predloženo je da se apelacija odbije.
13. Tužilaštvo smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena prava apelantice zaštićena Ustavom i Evropskom konvencijom jer iz sadržaja dokaza koji su navedeni u rješenju kojim su određene mjere zabrane apelantici, proizilazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela. Stalni sudski tumač za njemački jezik je bio prisutan prilikom preduzimanja radnji 8. oktobra 2019. godine, o čemu je sačinjena službena zabilješka iz koje proizilazi da je apelantica putem sudskog tumača bila upoznata o svojim pravima i da je nakon toga dobrovoljno predala sve predmete koji su navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju i u prisustvu sudskog tumača potpisala zapisnik. V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b st. (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
15. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Krijumčarenje ljudi Član 189.
(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupe za organizirani kriminal, zloupotrebom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravlje ili sigurnost krijumčarenih lica ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
(4) Kaznom iz stava (3) ovog člana kaznit će se i onaj ko djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počini prema licu koje nije navršilo 18 godina života.
(5) Ako je zbog djela iz stavova (1) i (2) ovog člana nastupila smrt jednog ili više krijumčarenih lica, počinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
(6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. U vezi s apelanticinim navodima da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
20. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A stav 92.).
21. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 4.). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
22. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantici izrečene osporenim rješenjima i to da joj se zabranjuje napuštanje boravišta, da ostaje na snazi mjera oduzimanja putne isprave i lične karte za prelazak državne granice, Ustavni sud nalazi da naprijed navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz istih proizilaze, ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30. dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu ovog prava, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
25. U vezi sa navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su joj izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
28. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenje Suda BiH broj S1 3 K 033728 19 Kv 2 od 17. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je osporeno rješenje primila 19. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 6. januara 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da su joj u postupku povodom kontrole opravdanosti mjera zabrane povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
32. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi: glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
33. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi, Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. jul 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
34. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantici, zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo Krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZ BiH, osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda, izuzev ako ga napušta da bi se pojavila pred sudom u konkretnom krivičnom postupku ili po pozivu Tužilaštva, koju kontrolišu ovlaštena službena lica i da je ostala na snazi mjera oduzimanja putne isprave koja je deponovana u KDP prostorije suda do okončanja krivičnog postupka, kao i mjera zabrane da joj se izda novi pasoš ili korištenje liče karte za prelazak državne granice (o kojoj je obaviještena Ambasada SR Njemačke). U vrijeme podnošenja apelacije, mjere zabrane su bile na snazi dva mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKP u poglavlju „Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, gdje su članom 126. ZKP propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelantici mjere zabrane izrečene umjesto pritvora, jer je rješenjem od 10. oktobra 2019. godine odbijen prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora te su navedene mjere, s ciljem obezbjeđenja prisustva u krivičnom postupku, izrečene kao blaže u odnosu na mjeru pritvora. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, Sud BiH je ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku njihove redovne kontrole ističući da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora apelantici (koji je odbijen i kao alternativa toj mjeri izrečene mjere zabrane) proizlazi postojanje osnovane sumnje koju su sudovi ispitali prije izrečene mjere zabrane, utvrđujući postojanje okolnosti da izrečene mjere i dalje ostanu na snazi. Pri tome je drugostepeno vijeće, odlučujući o žalbi apelantice podsjetilo na pravilan stav prema kojem je, u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane, sudija za prethodni postupak imao u vidu visinu zaprijećene kazne propisane za predmetno krivično djelo (od jedne do 10 godina) i, s tim u vezi, postojanje motiva za izbjegavanje procesuiranja u konkretnoj krivično-pravnoj stvari, zatim da bi odlaskom u matičnu državu SR Njemačku ili treće zemlje mogla ugroziti dalji tok krivičnog postupka te da SR Njemačka u skladu sa svojim ustavnim zakonodavstvom ne izručuje svoje državljane pravosudnim organima drugih država. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, okolnosti koje su bile odlučujuće prilikom određivanja mjera zabrane (10. oktobra 2019. godine) egzistiraju i dalje (u postupku kontrole njihove opravdanosti) i u tom pravcu odbrana apelantice u postupku njihove kontrole nije iznijela niti jednu novu okolnost ili činjenicu koja bi opravdala ukidanje istih. Stoga, Ustavni sud smatra da su izrečene mjere zabrane apelantici i njihova kontrola izvršeni u skladu sa zakonom.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantici izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
36. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantici posljedica postupka koji se protiv nje vodi, da je predmet u početnoj fazi i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te iste ne predstavljaju pretjeran teret za apelanticu u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i iste ukinuti čim nađe da za iste više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu, zbog čega su navodi izneseni u tom pravcu u cjelosti neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelantice na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja utemeljena na relevantnim odredbama ZKP, jasna i obrazložena, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizilazi iz prikupljenih dokaza, kao i dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane te kada je u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo izricanje.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 17. Evropske konvencije, u situaciji kada apelantica osim paušalnog pozivanja na kršenje ovog prava, nije ponudila argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.
41. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. h) i l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.