Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/20 (B. J.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-591/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-591/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Jukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Jukić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 044655 19 Gž od 5. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 14. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 044655 19 Gž od 5. decembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi (Dom zdravlja Posušje i Sveučilišna klinička bolnica Mostar) na ime naknade štete zbog izgubljene zarade solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknade troškove postupka. Takođe, obavezan je apelant da tuženima isplati određeni novčani iznos na ime naknade za troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da odredbama člana 189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima propisano da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi se osnovano mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, s gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi, potrebno je da su kumulativno ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, a to su: da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena i dopuštenost osnova po kojem bi bila ostvarena. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju pravosnažnom presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu apelant oslobođen optužbe (da bi počinio krivično djelo Teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336 st. (3) KZ FBiH u vezi sa čl. 332 st. (3) KZ FBiH) jer oštećena nije pretrpila teške tjelesne povrede kao posljedicu saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao apelant. Kantonalni sud je naveo da je apelant istakao da u periodu dok je krivični postupak trajao, nije mogao dobiti potvrdu da se protiv njega ne vodi krivični postupak, te samim tim nije mogao da se prijavi na konkurs kako bi bio unaprijeđen u službi, čime mu je pričinjena šteta u vidu izgubljene zarade. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, unapređenje policijskog službenika u viši čin vrši se prema odredbama propisanim Zakonom o policijskim službenicima BiH. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama čl. 74. i 75. navedenog zakona, između ostalog, propisano da policijski službenik dobiva naredni viši čin kad se ispune svi uslovi, među kojima je i uslov da policijski službenik ima preporuku Komisije za unapređenje, te da navedena komisija pri davanju preporuke vodi računa da policijski službenik ispunjava sve kriterije, među kojima su: da je proveo zakonom propisano vrijeme u prethodnom činu i da je bio ocijenjen ocjenom "dobar" ili višom ocjenom za svoj rad u posljednje tri godine. Kantonalni sud je ukazao da je, shodno odredbama člana 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (kojim je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev) apelant bio dužan da u konkretnom slučaju dokaže da je proveo zakonom propisano vrijeme u prethodnom činu, kao i da je za svoj rad u zadnje tri godine bio ocijenjen ocjenom „dobar“ ili višom ocjenom, a o čemu apelant nije pružio dokaze. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilno zaključio prvostepeni sud da u konkretnom slučaju nije postojala izvjesnost da bi korist za koju apelant traži naknadu bila ostvarena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da, za vrijeme dok se protiv njega vodio krivični postupak, nije mogao učestvovati u konkursnim procedurama za radna mjesta za koja je ispunjavao formalne uslove, te nije mogao dobiti viši čin i biti unaprijeđen, pa je na takav način oštećen jer nije ostvario platu koju bi na takvom radnom mjestu inače imao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/20 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio