Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4931/19 (S.D., R.S., M.M., O.M., Lj.K., S.P. i U.P.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4931/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4931/19, rješavajući apelaciju S.D. i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S.D., R.S., M.M., O.M., Lj.K., S.P. i U.P. protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 085309 18 Gž od 25. rujna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 085309 17 P od 12. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.D., R.S., M.M., O.M., Lj.K., S.P. i U.P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragomir Dumić odvjetnik iz Bijeljine, podnijeli su 23. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 085309 18 Gž od 25. rujna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 085309 17 P od 12. listopada 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji sačinjen u formi notarske isprave između prvotuženog (Lj.D.) kao prodavača i drugotuženog (R.S.), trećetuženog (M.P), četvrtotuženog (D.M.) i petotuženog (M.M.) kao kupaca, na koje je uknjiženo pravo suvlasništva na dijelu od 10/1541 na spornoj nekretnini, te da se naloži zemljišnoknjižnom organu brisanje ove uknjižbe, kao i da se prvotuženi na osnovu ove presude na spornim nekretninama upiše sa vrstom i opsegom prava koje je imao prije zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji. Dalje je odbijen alternativni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je bez djelovanja ugovor o kupoprodaji nekretnina obrađen od strane notara kojim je uknjiženo pravo suvlasništva na dijelu od 10/1541 nekretnina u A listu prvotuženog, u korist drugo, treće, četvrto i petotuženog, na predmetnim nekretninama koje u naravi predstavlja pristupni put u odnosu na apelante, te se nalaže zemljišnoknjižnom organu brisanje ove uknjižbe, kao i da se prvoapelant na osnovu ove presude na predmetnim nekretninama upiše sa vrstom i obimom prava koje je imao prije zaključenja navedenog ugovora o kupoprodaji. Nasuprot tome, usvojen je protutužbeni zahtjev tuženih-protutužitelja kojim je apelantima naloženo da prestanu uznemiravati protutužitelje – tužene u vlasništvu pristupnog puta, postavijanjem prepreka na pristupnom putu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmetno putno zemljište nastalo na osnovu diobnog ugovora zaključenog između tadašnjih suvlasnika nekretnina uz ovaj put (prvoapelanata i prvotuženog) koji su i upisani kao suvlasnici puta, nakon čega je prvotuženi dio svog suvlasničkog dijela ugovorom koji je predmet ovog spora prodao ostalim tuženim, koji su se upisali kao suvlasnici puta. S tim u vezi, naveo je da su apelanti smatrali da se radilo o amoralnom ponašanju tuženih kod zaključenja predmetnog koji je zaključen zbog netrpeljivosti između prvoapelanta i prvotuženog, te ostalih tuženih, s ciljem da se nanese šteta apelantima. Pri tome, naveo je da su apelanti smatrali da su oni ulagali u izgradnju ovog puta za razliku od tuženih, pa je ugovor protivan načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, Okružni sud je istakao da se apelanti u bitnom pozivaju na pobude stranaka za zaključenje ugovora kao razlog ništavosti (nemoralnosti) ugovora, međutim ove činjenice apelanti nisu dokazali. Nadalje, ukazao je da iz navoda apelanata u tijeku postupka, suštinu sukoba-problema između stranaka predstavlja snošenje troškova izgradnje puta, te se i pitanje moralnosti postavlja u ovom pravcu, a kako druge argumentirane činjenice nisu ni ponuđene, sama ta činjenica nema utjecaja na valjanost kupoprodajnog ugovora. Pri tome, je Okružni sud je ukazao da se pitanje snošenja troškova, moglo rješavati samo obligacionim zahtjevom u skladu sa zakonom, a ne poništenjem kupoprodajnog ugovora. Također, istakao je da se u skladu sa navedenim u postupku, prijenos prava vlasništva ne može smatrati nemoralnim. Naime, vlasništvo je najšire stvarno pravo na stvari koje u skladu s čl. 17. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i s njome raspolaže, a svakoga od tog prava isključi u granicama određenim zakonom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica. Osim toga, čl. 27. ZSP propisano je da suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi srazmjerno svom idealnom dijelu ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Kad suvlasnik prodaje svoj dio ostali suvlasnici nemaju prava, preče kupovine, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je osnovan protutužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević