Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3144/18 (M. T.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3144/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3144/18, rješavajući apelaciju Mihaele Trupl, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mihaele Trupl podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 091719 17 Rev od 26. marta 2018.

godine i 96 0 P 091719 17 Gž od 26. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 091719 16 P od 30. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mihaela Trupl (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 091719 17 Rev od 26. marta 2018. godine i broj 96 0 P 091719 17 Gž od 26. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 091719 16 P od 30. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tuženog S. T. (u daljnjem tekstu: tuženi), advokata M. S., zatraženo je 4. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 16. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0P 091719 16 P od 30. januara 2017. godine u stavu I izreke obavezani su tuženi i V. T., a u stavu II i IV izreke obavezan je tuženi da apelantkinji na ime ulaganja u određene nepokretnosti isplate novčane iznose detaljnije navedene u izreci. Istom presudom, u tački III i VI utvrđeno je da određene pokretne i nepokretne stvari predstavljaju zajedničku imovinu koju su apelantkinja i tuženi stekli tokom trajanja bračne zajednice. Stavom V izreke presude apelantkinja je odbijena u odnosu na ostatak tužbenog zahtjeva (koji se, pored ostalog, odnosio na sticanje udjela u pravnim licima); u tački VII odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da se apelantkinja obaveže da mu na ime korišćenja određenih nepokretnosti isplati novčani iznos kao u izreci presude; a u tački VIII odlučeno je o troškovima postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su apelantkinja i tuženi bili u bračnoj zajednici u periodu od 9. septembra 2003. godine do avgusta 2015. godine i da je tokom trajanja bračne zajednice rođeno četvoro, još uvijek maloljetne djece. Nakon zaključenja bračne zajednice živjeli su u porodičnoj kući koja je u vlasništvu V. T. Apelantkinja u brak s tuženim nije unijela nepokretnu imovinu, ali je radila u butiku, vlasništvo njenih roditelja, gdje je ostvarivala platu od 500,00 KM do 1.000,00 KM mjesečno. U svojoj izjavi apelantkinja je navela da je iz prometa butika mogla uzimati novca koliko joj je trebalo, ali te usmene navode nije dokazala nijednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom. Nakon trudnoće i porođaja s prvim djetetom, prestala je raditi u butiku svojih roditelja. S druge strane, tuženi je nakon zaključenja braka zasnovao radni odnos u preduzeću u vlasništvu njegovog oca G. T. i u početku je ostvarivao zaradu u vidu plate u iznosu od oko 1.000,00 KM mjesečno, da bi vremenom njegova plata bila povećavana srazmjerno poslovnom uspjehu i prema odluci vlasnika. Osnovni sud je zaključio da je tuženi na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza umrlog oca od 20. oktobra 2008. godine i dopunskog rješenja o nasljeđivanju od 12. maja 2009. godine naslijedio pokretnu i nepokretnu imovinu ukupne vrijednosti od 123.172,683 KM, a što obuhvata: novčana sredstva na računima u ukupnom iznosu od 64.276,95 KM i novčana sredstva u iznosu od 58.895,733 KM, dobijena prodajom nepokretnosti i naslijeđenog udjela u „Agro Group“ d.o.o. Brčko. Ta ukupna novčana sredstva na osnovu nasljeđa ne predstavljaju bračnu tekovinu, već posebnu imovinu tuženog.

7. Odlučujući o osnovanosti apelantkinjinih tužbenih zahtjeva, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nije mogao da prihvati kao osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ona i tuženi tokom trajanja bračne zajednice stekli udjele u vlasništvu pravnih lica „Etanol“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH, „Mikra JNC“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH „Megamarket-kompani“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH, „Megamarket internacional“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH, te da je apelantkinjin udio u vlasništvu tih pravnih lica jednak 1/2 od udjela koji je upisan na tuženog, i da se tuženi obaveže da to prizna i trpi da se apelantkinja upiše u sudskom registru kao saosnivač s udjelom od 25% poslovnog subjekta „Etanol“, 25% poslovnog subjekta „Mikra JNC“, 50% poslovnog subjekta „Megamarket-kompani“ i 8,33335% poslovnog subjekta „Megamarket internacional“ na teret dotadašnjeg osnivačkog udjela tuženog (o čemu je odlučeno u stavu V izreke). Naime, Osnovni sud je naveo da apelantkinja niti jednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom nije dokazala da je učestvovala u sticanju udjela u vlasništvu tih pravnih lica i da je njen udio jednak polovini od udjela koji je upisan na tuženog, niti je dokazala da je aktivno radila na sticanju i povećanju pokretne i nepokretne imovine tih pravnih lica. S druge strane, iz neosporene materijalne dokumentacije, priložene u spisu (prije svega izvoda iz sudskog registra za navedena pravna lica), proističe da je tuženi bio taj koji je, zajedno s trećim licima, među kojima nije bila apelantkinja, sopstvena novčana sredstava uložio u osnivanje navedenih pravnih lica, nakon čega su ta pravna lica krenula s poslovanjem i obavljanjem djelatnosti za koja su registrovana, te tako sticala imovinu (pokretne i nepokretne stvari), a u skladu sa zakonom. Tako, iz dokumentacije priložene u spis, na koju parnične stranke nisu imale primjedbi niti prigovora, proističe da je pravno lice „Megamarket internacional“ osnovano 3. aprila 1997. godine i da je kao osnivač i odgovorno lice sve do smrti bio upisan otac tuženog, a nakon njegove smrti, 20. oktobra 2008. godine tuženi je naslijedio 1/6 od osnivačkog kapitala u tom pravnom licu, što znači da se radi o posebnoj imovini koju je tuženi stekao nasljeđivanjem. Kada je u pitanju dokumentacija koja se odnosi na pravna lica „Etanol“ i „Megamarket-kompani“, iz te dokumentacije proističe da su osnivači tih pravnih lica tuženi i V. T., te da se u dokumentaciji koja se odnosi na ta pravna lica apelantkinja ne navodi ni kao osnivač, ni kao saosnivač, a ni kao direktor, niti kao lice ovlašćeno za potpis naloga, odnosno kao lice koje je u poslovnoj ili vlasničkoj vezi s navedenim pravnim licima. Uvidom u dokumentaciju koja se odnosi na preduzeća „Etanol“, „Mikra JNC“ i „Megamarket-kompani“, utvrđeno je da su ta pravna lica s poslovanjem počela od 2011. godine, odnosno nakon što je tuženi naslijedio imovinu, te da je ,,Megamarket-kompani“ finansiran kako od strane tuženog iz novčanih sredstava koja je naslijedio iza oca, a takođe i od strane V. T. i pozajmicom od strane R. S. Jedino se u dokumentaciji koja se odnosi na „Mikra JNC“ navodi da su osnivači tog pravnog lica apelant i V. T., a da je direktorka apelantkinja. Međutim, ni sama apelantkinja tokom postupka nijednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom nije osporila navode saslušanog tuženog, niti navode saslušanih svjedoka R. S. i M. R., da ona ni u jednom od navedenih pravnih lica nije bila osnivač niti suvlasnik, da ni u jednom od tih pravnih lica nije učestvovala u donošenju odluka o osnivanju, proširenju djelatnosti, sticanju i raspodjeli dobiti, niti je ostvarivala posebnu zaradu ili prihod po osnovu vlasničkog statusa. Iz iskaza i tuženog i navedenih svjedoka, a što ni sama apelantkinja, a ni svjedok M. M., apelantkinjin otac, nisu osporavali niti doveli u sumnju, proističe da je apelantkinja s navedenim pravnim licima imala tu vezu da je kao supruga tuženog bila ovlašćena da podiže novac koji su ta pravna lica sticala svojom djelatnošću, te da je zajedno sa službenicom preduzeća „Mikra JNC“ podnosila zahtjev za podsticaje u Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i na tome se završavala njena veza s navedenim pravnim licima. Iako je na apelantkinji, prema pravilima o teretu dokazivanja, dužnost da svoje tvrdnje da osnivački ulozi u navedenim preduzećima i novčana sredstava ostvarena od prihoda tih pravnih lica spadaju u zajedničku imovinu potkrijepi, odnosno dokaže odgovarajućim dokazima, apelantkinja to u konkretnom slučaju nije učinila, odnosno nije dokazala navode o svom udjelu u navedenim preduzećima. Kako na taj način apelantkinja nije dokazala da je učestvovala u osnivanju navedenih pravnih lica, niti u odlučivanju o sticanju pokretne ili nepokretne imovine, niti u radnjama koje se neposredno tiču sticanja pokretne i nepokretne imovine, Osnovni sud je zaključio da nema apelantkinjinog doprinosa u sticanju udjela u vlasništvu pravnih lica i njihove imovine.

8. Osnovni sud je dalje naveo da na osnovu ulaganja (osnivačkog ili naknadnog) član društva s ograničenom odgovornošću stiče udio u društvu srazmjerno vrijednosti svog uloga u odnosu na ukupne iznose ulaganja koji predstavljaju osnovni kapital preduzeća. Udio je pravni izraz uloga u novcu ili u stvarima i predstavlja imovinsko pravo čija vrijednost nije vezana za vrijednost uloga. Dakle, udjeli su članska prava koja se stiču na osnovu uloga u društvo i sve dok društvo postoji, imovinska prava članova društva obuhvataju pravo učešća u dobiti društva (dividenda) i u neposrednoj su zavisnosti od veličine udjela u društvu. Iako je moguće da se udio u pravnom licu (preduzeću) može i prenositi i nasljeđivati, ipak se u okviru pravnog instituta bračne tekovine ne može utvrđivati i udio u sticanju udjela u pravnom licu (preduzeću), čime bi se eventualno omogućio i naknadni upis apelantkinje kao novog člana društva u sudski registar. Ovo stoga što se društvo s ograničenom odgovornošću, kao društvo kapitala, karakteriše nekim od osobina društava lica (osobine članova društva bitne su za nastanak, postojanje i promjenu članstva i prestanak društva) i njegova priroda je hibridna, što se najviše ogleda u njegovom svojstvu zatvorenosti, uz prisustvo elemenata intuitu personae i relativno stabilnoj strukturi članstva. Društvo s ograničenom odgovornošću osniva se odlukom o osnivanju ako je osnivač jedan član, odnosno ugovorom o osnivanju ako je više osnivača. Osnivači društva su ujedno i članovi društva, dok lica koja kasnije stupaju u društvo imaju pravni položaj članova društva, a ne osnivača, i njihovo stupanje u društvo vrši se izmjenom osnivačkog akta, te iako povod te izmjene može biti i dioba udjela jednog člana (ovdje tuženog) to se isključivo može vršiti prenosom (formalnim ugovorom) ili nasljeđivanjem (ako i to nije isključeno osnivačkim aktom), a nikako kroz drugi vid podjele udjela kojim bi se narušavala opisana pravna priroda ovog oblika preduzeća (kvaziortakluk). Stoga se i u okviru izvršnog postupka, prenos udjela ili dijela udjela člana društva s ograničenom odgovornošću odnosi samo na uplaćeni dio osnivačkog kapitala (ulog).

9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza proističe da je tuženi u bračnu zajednicu s apelantkinjom unio posebnu imovinu velike vrijednosti, na osnovu koje je vršio ulaganja u pojedina pravna lica radi ostvarivanja dobiti i da je na taj način sticao i dobit. To ne spori ni apelantkinja, a ni svjedok M. M., inače njen otac, koji navodi da mu je sve to dobro poznato i da je od njega apelant tražio savjete, a da je, s druge strane, apelantkinja bila prijavljena u dva pravna lica, suvlasništvo tuženog, kao direktorka „Mikra JNC“, te zaposlenica sa skraćenim radnim vremenom u drugom pravnom licu, suvlasništvo tuženog i V. T., na osnovu čega je ostvarivala zaradu do 1.000,00 KM mjesečno, te nije ostvarivala neku drugu zaradu ili dobit. Prema tome, što se tiče zahtjeva za sticanje udjela u vlasništvu pravnih lica Osnovni sud je naveo da u tom dijelu apelantkinjin tužbeni zahtjev nije dokazan ni osnovan. Imajući to u vidu, Opštinski sud je naveo da je na osnovu člana 289 Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 227, 228 stav (1) i članom 229 stav (1) Porodičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: PZ), odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom Apelacionog suda 96 0 P 091719 17 Gž od 26. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu stava V izreke kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi njen udio u vlasništvu spornih pravnih lica i u dijelu osporenog stava VI izreke prvostepene presude (stav 1 izreke). Istom presudom, djelimično su usvojene žalbe apelantkinje i tuženih u dijelu kojim pobijaju prvostepenu odluku u st. od I do IV izreke prvostepene presude i prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena u pogledu dosuđenih iznosa na način preciznije naveden u izreci presude (stav 2 izreke), odbijena je žalba tuženog u dijelu kojim pobija prvostepenu presudu u stavu VII izreke (stav 3) i uvažena je apelantkinjina žalba kojom osporava presudu Osnovnog suda u dijelu stava V izreke prvostepene presude kojim je odbijena s viškom tužbenog zahtjeva za pokretne stvari i u stavu VIII izreke i prvostepena presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju naveo jasne razloge iz kojih proizlazi da su udjeli tuženog u spornim preduzećima njegova posebna imovina, te je pravilnom primjenom člana 236 ZPP utvrdio da je na apelantkinji bio teret dokazivanja onih činjenica od kojih zavisi nastanak utuženog prava, a da je na tuženom i V. T. teret dokazivanja onih činjenica koje dovode u pitanje njegov nastanak ili koje ga poništavaju ili zaustavljaju njegovu djelotvornost, sve s aspekta mjerodavnih pravila materijalnog prava.

12. Dalje, Apelacioni sud je naveo da apelantkinja žalbenim razlogom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u suštini ukazuje da je pogrešnom primjenom materijalnog prava odbijen njen zahtjev za utvrđenje da udjeli u preduzećima predstavljaju bračnu tekovinu jer apelantkinja „svoja prava ne crpi iz rada u preduzećima već iz zajednice života“. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio taj apelantkinjin zahtjev jer je u postupku nesumnjivo utvrđena činjenica da je tuženi naslijeđena novčana sredstva, koja predstavljaju njegovu posebnu imovinu i kojima je kao posebnom imovinom mogao samostalno da raspolaže jer bračni partneri nisu drugačije ugovorili, uložio u osnivanje navedenih preduzeća i u njihov rad (za rad je uzimao i pozajmice koje je vraćao iz ostvarene dobiti). Takođe je utvrđena činjenica da je preduzeće „Megamarket internacional“ osnovao otac tuženog prije nego što je zasnovana bračna zajednica. Za utvrđenje prvostepeni sud je naveo razloge koji navodima apelantkinjine žalbene mogu biti dovedeni u pitanje s obzirom na to da apelantkinja u žalbi samo ustrajava na tvrdnji da tuženi nije dokazao da je isključivo posebnom imovinom osnovao nova preduzeća i da je posebnu imovinu ulagao u njih, pa kod navedenog stanja stvari ne može biti riječi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je prvostepeni sud odbio apelantkinjin zahtjev u pogledu spornih preduzeća (odluka sadržana u V stavu izreke). S obzirom na to da apelantkinja u žalbi posebno ukazuje „da svoja prava u pogledu zahtjeva za udjele u preduzećima ne crpi iz rada u preduzećima nego iz zajednice života tužiteljice i prvotuženog“, Apelacioni sud je istakao da valja ukazati da su odlučne činjenice za nastanak bračne tekovine činjenica postojanja braka kao zajednice života bračnih partnera i činjenica rada, odnosno da je određena imovina nastala radom bračnih partnera.

13. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 091719 17 Rev od 26. marta 2018. godine apelantkinjina revizija je odbijena kao neosnovana.

14. Apelacioni sud je prvenstveno naveo da je predmet revizionog osporavanja apelantkinjin zahtjev za utvrđenje da je po osnovu bračne tekovine suvlasnik osnivačkih udjela upisanih na tuženog kod spornih pravnih lica. U vezi s apelantkinjinim navodima o povredi parničnog postupka, Apelacioni sud je naveo da drugostepeni sud nije počinio povredu pravila postupka kada je prihvatio ocjenu dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, s obzirom na to da je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud dao jasne razloge, odnosno ocjenu dokaza iz kojih je utvrđeno da je tuženi finansirao osnivanje pravnih lica iz sopstvene posebne imovine stečene nasljeđem, odnosno da je osnivački ulog

– kapital pravnog lica „Megamarket internacional“ stekao nasljeđem, dok s druge strane apelantkinja nije dokazala suprotno, što u konkretnoj situaciji tako postupanje drugostepenog suda može prihvatiti i ovaj sud. Zbog toga, navodi revizije kojim se u okviru povrede odredbi parničnog postupka na drugi način ocjenjuju izvedeni dokazi, ali pojedinačno, te iznosi drugačiji činjenični zaključak su činjenične prirode koji se ne mogu preispitivati u revizionom postupku s obzirom na izričitu odredbu iz člana 349 stav 2 ZPP kojom je propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Apelacioni sud je dalje naveo da nije ostvaren prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prema odredbi člana 228 PZ bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine, a prema odredbi člana 231 stav 2 PZ proizlazi da je posebna imovina ona imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačijem od navedenog u članu 228 PZ, s tim što se sticanje udjela na osnivačkom udjelu pravnog lica, prema ocjeni ovog suda, mora razmatrati i kroz odredbe Zakona o preduzećima u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 49/11, u daljnjem tekstu: Zakon o preduzećima). Imajući u vidu da je tuženi osnivački udio kod pravnog lica „Megamarket internacional“ stekao nasljedstvom u dijelu od 16.6667%, taj udio bez ikakve sumnje predstavlja posebnu imovinu tuženog (član 231 stav 2 PZ). Takođe, prema činjenicama utvrđenim u postupku, naslijeđena novčana sredstva tuženi je uložio u osnivanje pravnog lica „Etanol“ kod kojeg je, prema izvodu iz sudskog registra, upisan ugovoreni kapital od 2.000,00 KM, a udio tuženog je 50%. Takođe, kod pravnog lica „Megamarket-kompani“ osnivački ulog je 2.000,00 KM, a tuženi je osnivač sa 100% kapitala, te je kod pravnog lica „Mikra JNC“ d.o.o. Brčko osnivački kapital 2.000,00 KM, a udio tuženog je 50%. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tuženi novčana sredstva koja je stekao nasljeđem za vrijeme trajanja bračne zajednice uložio u osnivanje pravnih lica kao osnivački, odnosno ugovoreni kapital, te stanje spisa, Apelacioni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da osnivački udjeli tuženog kod navedenih pravnih lica predstavljaju njegovu posebnu imovinu (član 231 PZ), te stoga ne predstavljaju bračnu tekovinu, zbog čega su u tom dijelu i odbili tužbeni zahtjev.

16. U odnosu na apelantkinjine navode da su pravna lica osnovana i počela da rade u 2011. godini, te da je ona svojim radom doprinijela ostvarivanju „ogromne dobiti“ tih pravnih lica za vrijeme trajanja braka, utvrđenu putem vještaka ekonomske struke K. I. (na koji nalaz i mišljenje revizija upućuje), Apelacioni sud je naveo da te činjenice ne utiču na pravilnost pobijane odluke. Naime, iako je tačno da je apelantkinja bila zaposlena kao direktorka „Mikra JNC“, što upućuje da je svojim radom doprinosila u poslovanju, predmet zahtjeva iz tužbe ne predstavlja zahtjev za utvrđivanje udjela u ostvarenoj dobiti pravnih lica tokom trajanja braka, niti zahtjev za utvrđivanja njenog doprinosa sticanju imovine tih pravnih lica za vrijeme trajanja braka (npr. izgradnjom pogona, ulaganjem sopstvene imovine bračnih supružnika u proizvodnju i sl.), pa na osnovu tog zahtjeva utvrđivanje eventualnog novčanog ekvivalenta u razmjeri uloženih sredstava stečenih tokom trajanja braka. Ovo zato što se sticanje suvlasništva na osnivačkom udjelu pravnih lica mora raspraviti kroz odredbe Zakona o preduzećima, kojim nije propisana mogućnost da se suvlasnički udio na osnivačkom udjelu pravnog lica može steći radom kod tog pravnog lica (za koji se dobija naknada u obliku ličnog dohotka) ili samo ulaganjem sopstvenih sredstava u imovinu pravnih lica, kada nije izmijenjena struktura osnivačkog kapitala društva, odnosno vrijednost osnivačkog kapitala. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da nisu ostvareni revizioni razlozi, te je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U vezi s prednjim navodima apelantkinja tvrdi da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog potpuno proizvoljne primjene materijalnih normi kojima je uređeno pitanje bračne tekovine i proizvoljnom primjenom procesnih odredbi kojima je predviđena obaveza savjesne i sveobuhvatne ocjene dokaza, a ta proizvoljnost je dovela i do povrede njenog prava na imovinu. Naime, apelantkinja ističe da je nesporno da su sporna pravna lica osnovana tokom trajanja bračne zajednice i da je u sudskim registrima kao jedan od suvlasnika upisan tuženi, pa je teret dokazivanja trebao da bude na stranci koja tvrdi da ta imovina predstavlja posebnu imovinu jer postoji pretpostavka da je imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice dio bračne tekovine, dok je na stranci koja tvrdi da navedena imovina predstavlja posebnu imovinu teret dokazivanja te činjenice. U vezi s tim apelantkinja smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tako i procesne odredbe, kada je utvrdio da vlasnički udjeli u društvu s ograničenom odgovornošću ne mogu biti dio bračne tekovine, te kada je na apelantkinju prenio teret dokazivanja da imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu tekovinu. S druge strane, drugostepeni i revizioni sud su se u svojim odlukama ograničili na tvrdnju da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti jer je navodno nesporno utvrđena činjenica da je tuženi naslijeđena novčana sredstva koja predstavljaju posebnu imovinu uložio u osnivanje i rad spornih preduzeća. Međutim, za to, prema apelantkinjinom mišljenju, ne može biti dokaz izvod iz sudskog registra jer nema bilo kakvih drugih dokaza da su navedeni vlasnički udjeli stečeni ulaganjem posebne imovine, pa je jasno da zaključak o tome da vlasnički udjeli u predmetnim preduzećima predstavljaju posebnu imovinu tuženog ne proističe i ne može proisticati iz sveobuhvatne i savjesne ocjene dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka. Apelantkinja dalje smatra da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da revizioni i drugostepeni sud zauzimaju implicitan, a prvostepeni sud eksplicitan stav prema kojem vlasnički udjeli u privrednim društvima predstavljaju bračnu tekovinu samo ako su oba supružnika aktivni i direktno učestvovala u sticanju i uvećanju vrijednosti tog udjela. Ovakav stav predstavlja potpuno proizvoljnu i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer iz zakonskih odredbi i dosljedne sudske prakse nedvosmisleno proističe da se pod radom u kontekstu sticanja imovine supružnika smatra kako neposredni rad tako i posredni rad, pa takav stav redovnih sudova predstavlja i oblik indirektne polne diskriminacije s obzirom na to da se negiranjem i osporavanjem posrednog rada kao doprinosa sticanju vlasničkih udjela u privrednim društvima zapravo vrši indirektna diskriminacija žena, koje su, po prirodi, više usmjerene na ove oblike indirektnog rada koji podrazumijevaju staranje o domaćinstvu i porodici.

b) Odgovori na apelaciju

19. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju revizionog vijeća, koje je navelo da ostaje pri stavu i razlozima iznesenim u osporenoj presudi s obzirom na to da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženi novčana sredstva za osnivanje pravnih lica stekao nasljeđem, pa iz tog razloga i tako upisani kapital (osnivački udio) predstavlja posebnu imovinu tuženog. Reviziono vijeće je takođe istaklo da predmet tužbenog zahtjeva ne predstavlja zahtjev za utvrđivanje udjela u dobiti pravnih lica ostvarene za vrijeme trajanja braka, niti ulaganja u imovinu pravnih lica za vrijeme trajanja braka (kao što su npr. ulaganja u izgradnju pogona, investicija i sl.). S obzirom na to, reviziono vijeće smatra da su apelacioni navodi neosnovani.

20. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima iz prvostepene presude.

21. Tuženi je naveo da je apelantkinja, u suštini, nezadovoljna zato što nije uspjela s tužbenim zahtjevom kojim je tražila sticanje udjela u preduzećima, te da su redovni sudovi jasno i precizno obrazložili zbog čega su odbili taj dio tužbenog zahtjeva i jasno naveli da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi uložio sopstvena novčana sredstva u osnivanje tih pravnih lica, odnosno da se radi o posebnoj imovini, a da apelantkinja nije dokazivala da je stekla udjele, za razliku od apelanta koji je na tu okolnost proveo veliki broj materijalnih dokaza. S obzirom na to, tuženi smatra da je apelacija neosnovana i da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH” br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

XXII. DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 236.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 238.

(1)Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

(2)Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

(3)Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

(4)Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 239.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Porodični zakon Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 23/07) u relevantnom dijelu glasi:

A) Imovinski odnosi bračnih partnera Član 227.

(Bračna tekovina i posebna imovina) Bračni partneri mogu imati bračnu tekovinu i posebnu imovinu B) Bračna tekovina Član 228.

(Bračna tekovina) (1)Bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.

(2)Pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom, i sl.) ulaze u bračnu tekovinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3)Dobitak od igara na sreću je bračna tekovina.

(4)Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice bračna su tekovina.

Član 229.

(Veličina udjela bračnih partnera) (1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnim tekovinama, ako nisu drugačije ugovorili.

(2)Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu tekovinu.

(3)Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik tekovine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može da zahtijeva ispravku upisa.

D) Posebna imovina Član 231.

(Posebna imovina) (1)Imovina koju bračni partner ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2)Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačije od navedenog u članu 228 ovog zakona.

24. Zakon o preduzećima Distrikta Brčko BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 49/11 i 11/20).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o preduzećima Distrikta Brčko BiH - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 49/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA 4: DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

ODJELJAK 1: OSNIVANJE DRUŠTVA

Definicija Član 339. st. (1) i (2) (1)Društvo sa ograničenom odgovornošću je društvo čiji se osnovni kapital sastoji od osnovnih uloga članova. Vrijednost pojedinačnog osnovnog uloga svakog člana može biti različita.

(2)Udio u društvu člana određuje se na osnovu uloga koji je uložio u odnosu na osnovni kapital. Pri osnivanju društva članovi mogu uložiti samo jedan ulog i mogu imati samo jedan udio u društvu.

Osnivači Član 341. stav (1) (1)Društvo mogu osnovati jedno ili više fizičkih ili pravnih lica, koja osnivanjem društva postaju članovi.

Prenos udjela u društvu Član 349. st. od (1) do (4) (1)Udjeli u društvu se mogu prenositi i nasljeđivati.

(2)Ukoliko član stekne jedan ili više udjela u društvu uz svoj udio, takvi udjeli zadržavaju svoju nezavisnost.

(3)Prenos udjela u društvu vrši se ugovorom u ovjerenoj formi.

(4)Ukoliko nije drugačije određeno osnivačkim aktom, članovi imaju pravo preče kupovine udjela u društvu u odnosu na druga lica.

Prenos dijela udjela u društvu Član 351.

(1)Član može pravnim poslom prenijeti dio svoga udjela, tako da taj dio postaje novi i nezavisni udio u društvu.

(2)Vrijednost preostalog dijela udjela u društvu i vrijednost novog udjela ne mogu biti manji od vrijednosti utvrđene u članu 343 ovog zakona. (3)Prenos dijela udjela podliježe odgovarajućoj primjeni člana 349 ovog zakona.

(4)Podjela udjela nije dozvoljena, osim u slučaju prenosa pravnim poslom ili nasljedstva, a može biti u potpunosti zabranjena osnivačkim aktom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 091719 17 Rev od 26. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Apelacionog suda dostavljena apelantkinjinom punomoćniku 4. maja 2018. godine, a da je apelacija podnesena 31. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantkinja smatra joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, iako se apelantkinja nije eksplicitno pozvala, iz apelacionih navoda proizlazi da smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja i diobe bračne tekovine, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije. odnosno član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi, odlučujući o njenom tužbenom zahtjevu, proizvoljno primijenili materijalno pravo kojim je uređeno pitanje bračne tekovine i da su proizvoljno primijenili procesne odredbe kojim je predviđena obaveza savjesne i sveobuhvatne ocjene dokaza i pravila o teretu dokazivanja.

34. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da su ona i tuženi tokom trajanja bračne zajednice stekli udjele u vlasništvu spornih pravnih lica, saglasno zaključili da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan budući da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi udio u preduzeću „Megamarket internacional“ stekao nasljeđivanjem, a da je u odnosu na preostala pravna lica („Etanol“, „Mikra JNC“ i „Megamarket-kompani“) tuženi sopstvena novčana sredstva koja je naslijedio od preminulog oca i koja predstavljaju njegovu posebnu imovinu uložio u osnivanje tih pravnih lica. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi do navedenog zaključka došli polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva i na osnovu dokaza koje su predložili i izveli kako apelantkinja tako i tuženi, pa su tako redovni sudovi na osnovu raspoloživih dokaza, među kojima nisu samo izvodi iz registra preduzeća kako to apelantkinja tvrdi, već i iskazi saslušanih svjedoka (kako je to prikazano u tački 7 i 9 ove odluke), utvrdili da je tuženi sopstvena novčana sredstva kao posebnu imovinu uložio u osnivanje spornih pravnih lica, odnosno da je udio u pravnom licu „Megamarket internacional“ stekao nasljeđivanjem. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tuženi provedenim dokazima dokazao da sporni udjeli u pravnim licima predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Kod takvog obrazloženja Ustavni sud u zaključcima redovnih sudova da apelantkinja nije dokazala da sporni udjeli predstavljaju bračnu stečevinu, odnosno imovinu koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ne nalazi proizvoljnost u primjeni pravila o teretu dokazivanja. Ovo naročito jer je apelantkinja kao tužiteljica koja je pokrenula postupak imala pravni interes da sprovođenjem odgovarajućih dokaza ospori dokaze koje je ponudio tuženi i dokaže ono što u tužbi tvrdi, odnosno da je riječ o imovini stečenoj radom tokom trajanja bračne zajednice, a ne samo da svoj tužbeni zahtjev zasniva na pretpostavci da imovina stečena u braku predstavlja bračnu tekovinu. Osim toga, u pogledu apelantkinjinih tvrdnji da zaključci redovnih sudova da vlasnički udjeli u predmetnim preduzećima predstavljaju posebnu imovinu tuženog ne proističu i ne mogu proisticati iz sveobuhvatne i savjesne ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da se ti navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni sopstvenom i opšte je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. Stoga, u obrazloženjima koja su dali redovni sudovi Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem provedenih dokaza zamijenio te zaključke u pogledu toga da li udjeli tuženog u spornim preduzećima predstavljaju bračnu tekovinu ili njegovu posebnu imovinu.

37. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnost zaključaka prvostepenog suda da se u okviru pravnog instituta bračne tekovine ne može utvrđivati i udio u sticanju udjela u pravnom licu (preduzeću), čime bi se eventualno omogućio i naknadni upis apelantkinje kao novog člana društva u sudski registar, Ustavni sud zapaža da se odredba člana 228 PZ odnosi na svu imovinu stečenu radom tokom trajanja bračne zajednice, bez obzira na to o kojoj se vrsti imovine radi, a da iz odredbe čl. 349 i 351 Zakona o preduzećima proizlazi da više lica mogu biti vlasnici „udjela“, kao i da se „udio“ može dijeliti na idealne dijelove, pa bi se takav stav prvostepenog suda mogao smatrati spornim u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine, st. 27 i 28). Međutim, Ustavni su zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova (što ni apelantkinja ne spori), a naročito drugostepene i revizione odluke, ne proizlazi da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen iz tog razloga, već zbog toga što je utvrđeno da je tuženi za osnivanje spornih preduzeća koristio posebnu imovinu, pa stoga ti navodi i ne mogu biti relevantni i dovoljni za utvrđivanje da predmetni parnični postupak prema apelantkinji nije bio pravičan u cjelini. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene relevantnih odredbi ZPP i PZ na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni procesno i materijalno-pravnih propisa, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

39. Razmatrajući apelantkinjine navode da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu takođe neosnovani.

c) Nediskriminacija

40. U pogledu apelantkinjinih navoda da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi stav da vlasnički udjeli u privrednim društvima predstavljaju bračnu tekovinu samo ako su oba supružnika aktivni i direktno učestvovala u sticanju i uvećanju vrijednosti tog udjela, što predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava i oblik indirektne polne diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tim navodima, u suštini, ukazuje, iako se na to nije eksplicitno pozvala, da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne slijedi takav zaključak, već da apelantkinja, nakon dokaza koje je proveo tuženi i na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili da je riječ o posebnoj imovini, nije dokazala da je riječ bračnoj tekovini, zbog čega Ustavni sud smatra da su ti apelantkinjini navodi paušalni. Stoga, a naročito kod činjenice da je njen tužbeni zahtjev djelimično usvojen, Ustavni sud smatra da apelantkinja u konkretnom predmetu nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po osnovi pola u smislu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno da je zbog toga drugačije tretirana u odnosu na tuženog, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantkinjini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbijajući apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ona i tuženi tokom trajanja bračne zajednice stekli udjele u vlasništvu spornih pravnih lica, za utvrđenje da vlasnički udjeli u tim preduzećima predstavljaju posebnu imovinu tuženog dali jasno i argumentovano obrazloženje pozivajući se na odredbe člana PZ i ZPP, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredbi tih zakona na koje je apelantkinja neosnovano ukazivala.

42. Ustavni sud takođe zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda prava u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer apelantkinja nije ponudila bilo dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je u postupku različito tretirana u odnosu tuženog, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelantkinja pobija.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3144/18 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio