Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/20 (A. S.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-144/20, rješavajući apelaciju Alija Sinanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Sinanović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032167 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032167 19 P od 26. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amela Pejdah i Sanela Džanić iz Tuzle, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032167 19 Gž od 7. novembra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 032167 19 P od 26. augusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Suda BiH od 7. novembra 2019. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj 01-34-5-1109-34/18 od 23. novembra 2018. godine, rješenje broj 02-34-5-110938/18 od 4. marta 2019. godine, rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-34-51109-40/18 od 20. marta 2019. godine, kao i rješenje broj 01-34-5-1109-44/18 od 24. aprila 2019. godine, te se ista poništavaju i nalaže se tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto, pod uslovima i u skladu sa Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme broj 01-34-2-3046/14 od 29.12.2014. godine, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se obaveže tužena da apelantu isplati naknadu plate u visini plate koju bi apelant kao zaposlenik ostvarivao kod tužene da je radio, za periode i u iznosu naznačenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se traži da se obaveže tužena da u ime apelanta kod nadležnih fondova (nosioca obaveznih osiguranja) i obaveza po osnovu poreza uplati određeni novčani iznos za tražene periode, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je rješenjem prvostepene disciplinske komisije tuženog od 23. novembra 2018. godine apelant je oglašen odgovornim što je počev od 27. oktobra 2017. godine kontinuiranim iznošenjem neprimjerenih komentara i neistina, zasnovanih isključivo na vlastitoj percepciji, o radnim kolegama i šefu Odsjeka za poslovne usluge, u vidu krajnje neprimjerene i uvredljive komunikacije, narušavao kolegijalne odnose i radno okruženje u odnosu na druge zaposlene i time direktno otežavao izvršenje radnih zadataka. Zatim, da je u više navrata bez obrazloženja i bilo kakvog opravdanog razloga odbio izvršenje zakonitog naređenja u pogledu izvršenja konkretnog radnog zadatka, a koji je bio dužan izvršiti u skladu sa odredbom člana 20. stav 4. tačka h) Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji u UIO. Takođe, da je za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad koja je konstatovana u Nalazu i ocjeni od 14. maja 2018. godine od strane nadležnog doma zdravlja, počev od 14. maja 2018. godine kada je u pisarnicu RC Tuzla dostavio pomenuti nalaz i od recepcioneračuvara u Odsjeku za poslovne usluge tražio da mu otvori prostorije u kojoj boravi u toku radnog vremena kako bi iz iste odio privatni alat, zloupotrebljavao pravo na odsustvo u slučaju bolesti, između ostalog, obavljajući u međuvremenu određene zanatske poslove, na koji način je koristio odobreno bolovanje suprotno svrsi rada koje je ustanovljen. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je počinio teže povrede službenih dužnosti iz odredbi člana 21. stav 1.tačka a) i b), člana 25. stav 1. tačka b), člana 27. i 29. stav 1 . tačka b) navedenog Pravilnika, te je istom u skladu sa odredbom člana 33. stav 2. tačka c) Pravilnika izrečena disciplinska mjeraprestanak radnog odnosa. Sud BiH je naveo da je u odnosu ustanovljene povrede izveden niz dokaza u prvostepenom postupku, te da je iz izvedenih dokaza (uvida u sporne viber poruke koje je apelant slao šefu Odsjeka, iskaza apelanta, službene zabilješke od 10. maja 2018. godine, iskaza svjedoka, Informacije o kršenju Kodeksa ponašanja zaposlenih od 10. maja 2018. godine, uvida u druge materijalne dokaze koje Sud BiH detaljno obrazlaže na stranama 4-12 obrazloženja osporene presude) Sud BiH zaključio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja težih povreda službene dužnosti propisanih članom 21. stav 1. tačka a) i člana 25. stav 1. tačka b), članom 27., i članom 29. tačka b) Pravilnika, te da je za svaku od pojedično navedenih težih povreda službene dužnosti apelantu mogla biti izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, propisana članom 33. stav 2. Pravilnika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno tvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, obzirom da je privatan sukob između apelanta i drugog lica rezultirao prekidom apelantovog radnog odnosa, te da dokazi izvedeni u toku postupka nisu bili pravilno cijenjeni od strane Suda BiH, što je rezultiralo donošenjem osporenih presuda. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević