Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/20 (S. R.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-41/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 41/20, rješavajući apelaciju Stefana Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stefana Radovanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 004180 19 Kž 4 od 12. decembra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 004180 19 Kv 15 od 29.

novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stefan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Bakir Hećimović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 004180 19 Kž 4 od 12. decembra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 004180 19 Kv 15 od 29. novembra 2019. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti da se apelant pusti na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Vlasenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Okružni sud je donio Rješenje broj 14 0 K 004 180 19 Kv 15 od 29. novembra 2019. godine kojim je apelantu i ostalim licima navedenim u rješenju produžio pritvor zbog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), koji po ovom rješenju, nakon potvrđivanja optužnice, teče od 28. novembra 2019. godine i može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, s tim da će sud vršiti kontrolu opravdanosti daljeg trajanja pritvora svaka dva mjeseca, računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo nakon podizanja optužnice u optužnom aktu podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora, nakon potvrđivanja optužnice, na osnovu člana 202. ZKP, jer i dalje postoje zakonski razlozi propisani odredbama člana 197. ZKP. Optužnica je potvrđena 28. novembra 2019. godine. Na ročištu za izjašnjenje povodom prijedloga za produženje pritvora tužilac je ostao kod podnesenog prijedloga za produženje mjere pritvora koji je istaknut u optužnici, te priloženih dokaza. Optuženi, uključujući apelanta, izjavili su protivljenje prijedlogu za produženje pritvora, osporavajući osnovanu sumnju da su optuženi počinili krivično djelo za koje se terete, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga. Apelantov branilac, kako je navedeno u rješenju, “učinio je nespornim postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora, te je osporio postojanje posebnih pritvorskih osnova ističući lične, porodične i materijalne prilike apelanta“.

6. Nakon što je razmotrilo spis, navode stranaka i branilaca optuženih, vijeće Okružnog suda je odlučilo kao u izreci za šta je dalo sljedeće razloge:

7. Stanje spisa i priloženi dokazi ukazuju da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje i produženje mjere pritvora, da su optuženi preduzimali inkriminirane radnje koje imaju obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 124. stav 1. u vezi sa čl. 22. i 37. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), a što proizlazi iz materijalnih dokaza, prikupljenih u istrazi i dostavljenih uz optužnicu. Okružni sud se, nadalje, bavi pitanjem postojanja osnovane sumnje, odnosno dokazima iz kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje. Okružni sud je zaključio da je, suprotno tvrdnjama odbrane optuženih, Tužilaštvo prikupilo dovoljan broj dokaza koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su optuženi preduzeli radnje izvršenja koje su činjenično opisane, a ostale tvrdnje (kao naprimjer određene apelantove tvrdnje) ne mogu utjecati da drugačiji zaključak suda u ovoj fazi postupka, imajući u vidu da se ove činjenice dokazuju i/ili osporavaju na glavnom pretresu, prilikom neposrednog izvođenja dokaza.

8. U pogledu postojanja posebnih uvjeta za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav l. tačka a) ZKP a koji se odnose na opasnost od bjekstva optuženih M.M. i apelanta, Okružni sud je zaključio da u prijedlogu Tužilaštva nisu konkretizirane okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Stoga je Okružni sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da im se pritvor produži zbog razloga propisanih u članu 197. stav 1. tačka a) ZKP.

9. Nadalje je Okružni sud dao razloge zašto nije našao da je osnovan prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka b) ZKP.

10. Okružni sud je našao da je prijedlog Tužilaštva osnovan kada se radi o tački g) stava 1. člana

197. ZKP po kojem osnovu je optuženim određen i produžen pritvor u istrazi, odnosno da se nisu izmijenile okolnosti po potvrđivanju optužnice. Naime, Okružni sud je zaključio da i dalje postoje vanredne okolnosti, jer se optuženim stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, da opisana radnja izvršenja, prema kazivanju svjedoka, to čini posebnim s obzirom na posljedicu, pa bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira. Upravo zbog inkriminiranog događaja na javnom mjestu, ispred Parohijskog doma, gdje se očekuje poštivanje samog mjesta na kome se nalaze, kao i to da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj bi, zbog ovakvog načina izvršenja i težine posljedica, njihovo pojavljivanje i veliki broj okupljenih ljudi, dakle puštanje na slobodu rezultiralo bi stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

11. Sve navedene i obrazložene okolnosti za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, kao osnova iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, odnose se na konkretne radnje i događaje u vremenu relevantnom za produženje pritvora koje, po ocjeni Okružnog suda, potvrđuju nužnost dalje mjere pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.

12. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je, nakon što je razmotrio sadržaj prijedloga za produženje pritvora od 26. novembra 2019. godine, optuženim produžio mjeru pritvora nakon potvrđivanja optužnice, na osnovu člana 202. ZKP, zbog razloga propisanih članom 197. stav l. tačka g) ZKP, dok je u odnosu na pritvorske razloge iz člana 197. stav l. pod tač. a), b) ZKP u odnosu na apelanta zaključio da je prijedlog neobrazložen, da je zasnovan na paušalnim tvrdnjama, te da nije ničim dokazan, pa je kao takav neosnovan.

13. Okružni sud je naveo da je razmatrao i prijedlog odbrane o izricanu mjera zabrane umjesto pritvora, te da je našao da je takav prijedlog neosnovan, jer predložene mjere zabrane, kao što su zabrana napuštanja boravišta, zabrana putovanja i redovnog javljanja policiji ili neke druge, nisu adekvatne, s obzirom na razloge zbog kojih je produžen pritvor, da bi se eventualno navedenim mjerama osiguralo efikasno vođenje krivičnog postupka.

14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 14 0 K 004180 19 Kž 4 od 12. decembra 2019. godine kojim je žalbe optuženih (među kojima je i apelant) izjavljene protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovane.

15. Između ostalog, u obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori kojim se osporava pravilnost činjenične osnove pobijanog rješenja u vezi sa članom 197. stav 1. tačka g) ZKP.

16. Vrhovni sud je naveo da, suprotno prigovorima iz žalbi, u odnosu na osnov iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP Okružni sud nije ocijenio samo težinu krivičnog djela za koje se optuženi terete i težinu posljedice. Kako je Vrhovni sud naveo, ove činjenice su ocijenjene sa okolnostima koje se odnose na način izvršenja krivičnog djela – da je djelo izvršeno na javnom mjestu, ispred Parohijskog doma, gdje se očekuje poštivanje samog mjesta na kojem se nalaze, tako da sve te okolnosti u međusobnoj povezanosti konkretnom djelu daju posebnu težinu. Osim mjesta izvršenja na kojem se u kritičnom vremenu nalazio veliki broj ljudi, kao neposrednih očevidaca kritičnog događaja, i povređivanja oštećenog koje je izvršilo sedam lica, Vrhovni sud je naveo da se u prvostepenom rješenju pravilno ocjenjuje i obrazlaže činjenica da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj bi, zbog ovakvog načina izvršenja krivičnog djela i težine, te posljedica, puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je ukazao da sve navedene i obrazložene okolnosti kao osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP u vremenu relevantnom za produženje pritvora i po ocjeni Vrhovnog suda potvrđuju pravilnost zaključka prvostepenog suda o nužnosti dalje mjere pritvora po ovom osnovu. Vrhovni sud je, također, naveo da se žalbama ne ukazuje na neke nove činjenice i okolnosti kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijanog rješenja na kojem je zasnovan zaključak o daljoj potrebi da se primijene mjere pritvora po navedenom zakonskom osnovu.

IV.Navodi iz apelacije

17. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant navodi da je sud, kada je riječ o posebnom pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, propustio navesti razloge i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora po ovom osnovu. Apelant u tom pravcu upućuje na praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava, ukazujući da se u osporenom rješenju nije ukazalo na postojanje bilo kakvih činjenica da je javni red zaista trenutno ugrožen, odnosno da bi se takvo stanje nastavilo puštanjem na slobodu optuženih, posebno imajući u vidu činjenicu da je od momenta počinjenja navedenog krivičnog djela protekao period od sedam mjeseci. Opet ukazujući na praksu, apelant navodi da nije dovoljno puko pozivanje na apstraktan način na prirodu datog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je počinjeno i eventualne reakcije oštećenih. U pobijanom rješenju sud se rukovodio isključivo načinom izvršenja djela, pri čemu je, kako apelant ističe, povrijeđeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. Kako apelant navodi, ukazujući na praksu Ustavnog suda, ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda, nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela, odnosno da ovakva obrazloženja ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se fokus stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi mjera pritvora. Upravo je na ovaj način postupio i redovni sud, te ponovio činjenične navode Tužilaštva o izvršenju predmetnog krivičnog djela, te na tome zasnovao zaključak da bi javni red i mir bili i stvarno narušeni. Apelant, na kraju, napominje (na šta su ukazali Ustavni sud i Evropski sud) da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu optuženog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći.

a)Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, kao i Okružni sud i Tužilaštvo naveli su da je apelant iste argumente iznosio u postupku pred redovnim sudovima o čemu su se sudovi izjasnili u obrazloženjima donesenih rješenja, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice.

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) godinu dana u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina,

b) godinu dana i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina,

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i

g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda od 12. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

27. Apelant osporava rješenja redovnih sudova navodeći da je sud propustio navesti razloge i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b),

v) i g).

29. Apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje, pa će Ustavni sud ispitati postojanje razloga iz osnova člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.

30. U pogledu drugog posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, dakle, postojanja vanrednih okolnosti koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi, navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, a sa čime se po žalbi složio Vrhovni sud, prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP imao u vidu težinu krivičnog djela i njegove posljedice, a koje je ocijenio u vezi sa okolnostima koje se odnose na način izvršenja (za šta postoji osnovana sumnja) krivičnog djela – i to da je djelo izvršeno na javnom mjestu, ispred Parohijskog doma, gdje se očekuje poštivanje samog mjesta, tako da sve te okolnosti u međusobnoj povezanosti konkretnom djelu daju posebnu težinu. Pri tome je ukazano da se na mjestu izvršenja u kritičnom vremenu nalazio veliki broj ljudi i da je povređivanje oštećenog učinilo sedam lica. Okružni sud je ustanovio, a isto je potvrdio Vrhovni sud, da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj bi, zbog ovakvog načina izvršenja krivičnog djela i težine posljedice (što je dovedeno u vezu sa prisustvom velikog broja ljudi prilikom kritičnog događaja, očevidaca), puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Kako je Vrhovni sud ukazao, sve navedene i obrazložene okolnosti kao osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP u vremenu relevantnom za produženje pritvora potvrđuju pravilnost zaključka prvostepenog suda o nužnosti dalje mjere pritvora po ovom osnovu, a žalbama se nije ukazalo na nove činjenice i okolnosti kojima se dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz prvostepenog rješenja na kojem je zasnovan zaključak o daljoj potrebi primjene mjere pritvora po navedenom zakonskom osnovu.

32. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

33. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg razloga za mjeru pritvora, dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

34. Ustavni sud je imao u vidu praksu na koju se apelant pozvao u apelaciji, ali imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i data obrazloženja redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da ona ne utječe na drugačiju odluku Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje i postojanju posebnih pritvorskih razloga i okolnosti iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP u vezi s čime su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/20 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio