Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/20 (S. M.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-162/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-162/20, rješavajući apelaciju Stipe Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipe Mihaljević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 030668 18 Rev od 15. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipe Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 030668 18 Rev od 15. oktobra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu broj: 122/2014 od dana 31. marta 2014. godine, da se naloži tuženoj „Mljekara Livno“ d.o.o. Livno da apelanta vrati na poslove i radne zadatke portira - stražara, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplati apelantu neisplaćene plaće, za period i u iznosu naznačen izrekom prvostepene presude, sa zakonskom zateznom kamatom, da u ime i za korist apelanta uplati kod FZ MIO/PIO sve obavezne doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje, kao i porez na plaće u novčanom iznosu te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio zaposlenik tužene na neodređeno vrijeme gdje je obavljao poslove portira, kao invalid II kategorije shodno rješenju Federalnog zavoda za PIO/MIO shodno kojem mu je priznato pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne iziskuju duže stajanje i hodanje, kao i pravo na odgovarajuću naknadu. Vrhovni sud je naveo da je 18. marta 2014. godine tužena donijela odluku o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova kojom je ukinuto radno mjesto portira - noćnog čuvara, a u obrazloženju je navedeno da je tuženoj zabranjen izvoz u Republiku Hrvatsku ulaskom te države u Europsku uniju, pa imajući u vidu da je tržište Republike Hrvatske predstavljalo 70% ukupnog izvoza poslodavca (tužene), ista je morala izvršiti racionalizaciju poslovanja. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužena je 31.marta 2014. godine donijela odluku o otkazu apelantu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga uz pravo na isplatu otpremnine u određenom novčanom iznosu, u obrazloženju koje je navela da je apelant zaposlenik stariji od 55 godina, da je zatražila saglasnost vijeća zaposlenika pa i sindikata, saglasno članu 26. stav (1) tačka 3) Zakona o vijeću zaposlenika, a tokom postupka apelant nije dokazao da je on ulagao prigovor na odluku o otkazu ugovora o radu skupštini društva. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbe čl. 87. i 98. Zakona o radu i člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je naveo da je izvanredni otkaz ugovora o radu prema odredbi člana 87. stav (1) tačka 1) Zakona o radu zakonit, jer je odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s odredbom člana 98. istog zakona, te člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika, a tužena kao poslodavac je u svojoj odluci navela okolnosti zbog kojih su se stvorili opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora apelantu (činjenica da EU nije odobrila uvoz proizvoda na tržište Evropske unije).Vrhovni sud je naveo i da je nesporno da je tužena zatražila saglasnost vijeća zaposlenika, odnosno sindikata, te pozvala vijeće zaposlenika i predstavnike sindikata da se u pismenoj formi izjasne, da daju ili odbiju saglasnost na otkaz ugovora o radu, u skladu sa članom 26. stav (1) tačka 2) Zakona o Vijeću zaposlenika, dok za činjenicu da kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika ili sindikat, nije odgovoran poslodavac niti na to utječe.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je u predmetnom slučaju došlo do povrede njegovog prava na imovinu kada je Vrhovni sud zaključio da je poslodavac ispoštovao zakonske odredbe time što se pismeno obratio nepostojećim tijelima i nakon toga donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom proizvoljno primijenio član 67. Zakona o radu, obzirom da niti sindikat niti Vijeće zaposlenika nisu formirani kod tužene kao poslodavca, pa nije bilo moguće ishodovati bilo kakvu suglasnost nepostojećih tijela za davanje otkaza apelantu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/20 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio