Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5775/18 (A. K.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5775/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-5775/18, rješavajući apelaciju Aldina Kršo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aldin Kršo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 156371 16 Rev od 24. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aldin Kršo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 156371 16 Rev od 24. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 O P 156371 10 P od 18. oktobra 2013. godine utvrđeno je da je apelant dužan tužiocu (Općina Centar Sarajevo) isplatiti određeni ukupan novčani iznos, i to dio novčanog iznosa po osnovu naknade štete na ime izmakle dobiti za period od 1. marta 2011. do 30. novembra 2012. godine, dio novčanog iznosa na ime preuzetog, dospjelog, neplaćenog duga na dan 7. novembar 2012. godine i dio novčanog iznosa na ime dospjelih neplaćenih zakupnina za period od 1. novembra 2009. do 28. februara 2012. godine (stav I). Takođe je utvrđeno da je tužilac dužan apelantu određeni novčani iznos na ime nužnih ulaganja u poslovni prostor koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) (stav II). Istom presudom odlučeno je da su ta potraživanja međusobno prebijena, te je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati određeni ukupan novčani iznos, i to dio novčanog iznosa po osnovu naknade štete na ime izmakle dobiti za period od 1. marta 2011. do 30. novembra 2012. godine i dio novčanog iznosa na ime preuzetog, dospjelog, neplaćenog novčanog duga na dan 7. novembar 2012. godine (stav III). Ujedno je apelant obavezan tužiocu predati u posjed i raspolaganje poslovni prostor slobodan od lica i vlastitih stvari (stav IV).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužilac, kao zakupodavac, i apelant, kao zakupac, zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, prema kojem je tužilac izdao apelantu u zakup poslovni prostor uz mjesečnu zakupninu u određenom novčanom iznosu. Nadalje, da je odredbom člana 8. ugovora ugovoreno da je apelant dužan izmiriti dospjela dugovanja dotadašnjeg korisnika poslovnog prostora, pri čemu je konstatovano da je apelant prije zaključenja ugovora izmirio 50% duga, dok je preostali dio duga dužan izmiriti u 60 jednakih mjesečnih rata, uz redovno plaćanje mjesečne zakupnine. Dalje je utvrđeno da je tokom trajanja ugovora apelant prestao da izmiruje svoje obaveze, zbog čega je tužilac putem obavijesti pozvao apelanta da plati navedeni dug. Međutim, apelant nije izmirio dug, pa je tužilac jednostrano odustao od ugovora (u skladu sa članom 16. ugovora) sa danom 28. februarom 2011. godine. Kako apelant nije predao poslovni prostor tužiocu, tužilac je tužbom tražio neplaćene zakupnina do izjave o odustanku od predmetnog ugovora, isplatu ostatka neplaćenog preuzetog duga od ranijeg zakupca i naknadu štete za period nakon odustanka od ugovora pa do 30. novembra 2012. godine.
4. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant u periodu nakon otkaza nastavio koristiti poslovni prostor, odnosno u periodu od 1. marta 2011. do 31. novembra 2012. godine, pa je na taj način onemogućio tužioca da poslovni prostor izda u zakup drugom licu ili da raspolaže prostorom na drugi način, zbog čega je tužilac trpio štetu budući da nije mogao raspolagati svojim prostorom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor potpisan 2008. godine kada je utvrđena mjesečna zakupnina u određenom novčanom iznosu, te da bi tužilac predmetni poslovni prostor mogao dati u zakup za isti mjesečni iznos, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom djelu osnovan i ukupna šteta tužioca, odnosno naknada za izmaklu dobit iznosi tačno koliko se tužbom i potražuje.
5. Općinski sud je, dalje, naveo da apelant nije osporavao da nije plaćao mjesečne zakupnine na način kako je to ugovoreno ugovorom, a nije osporavao da nije isplatio dug ranijeg zakupca. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je iz finansijske kartice tužioca utvrdio visinu dugovanog iznosa i usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva. Takođe, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno koliko je sredstava apelant uložio u sanaciju, obradu i pripremanje poslovnog prostora, da je od strane Komisije za ocjenu nužnih radova (organ tužioca) utvrđen iznos nužnih ulaganja, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da se tužilac, kao zakupodavac, neosnovano obogatio za iznos nužnih ulaganja (član 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Dakle, apelant, kao savjesni posjednik, ima pravo na naknadu nužnih troškova i korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana (član 44. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da se prebijaju dugovani iznosi tužioca i apelanta, kao u izreci presude. Osim toga, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da apelant, prije tužiočeve izjave o otkazu ugovora, nije postupao u skladu sa zaključenim ugovorom (dugovao mu mjesečne zakupnine i dr.), zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio predaju u posjed i raspolaganje poslovnog prostora slobodnog od lica i vlastitih stvari (član
37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 156371 14 Gž od 30. septembra 2015. godine žalbe tužioca i apelanta su djelimično uvažene i prvostepena presuda je preinačena na način da je utvrđeno da je apelant dužan tužiocu isplatiti određeni ukupan novčani iznos (manji od iznosa u prvostepenoj presudi), i to dio novčanog iznosa na ime preuzetog, dospjelog, neplaćenog duga na dan 7. novembar 2012. godine i dio novčanog iznosa na ime dospjelih, neplaćenih zakupnina za period od 1. novembra 2009. do 28. februara 2012. godine (stav I). Takođe je utvrđeno da je tužilac dužan apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime nužnih ulaganja u poslovni prostor (stav II), da su ta potraživanja međusobno prebijena, te je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati određeni ukupan novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav III). U preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena u stavu IV.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tužilac postavio tužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi zbog korištenja poslovnog prostora nakon odustanka od ugovora o zakupu smatrajući da mu apelant duguje određeni novčani iznos. Međutim, Kantonalni sud je istakao šta propisuje odredba člana 189. stav 3. ZOO, te je naveo da tužilac nije dokazao da je osnovano mogao očekivati dobitak u vidu obračunatih zakupnina u visini koju je sam procijenio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije dokazana činjenica o namjeri tužioca da predmetni prostor ponovo izda u zakup, kao ni činjenica da je po redovnom toku stvari mogao po toj cijeni ostvariti dobit. Budući da tužilac nije dokazao postojanje izmakle koristi u smislu citirane zakonske odredbe Kantonalni sud je naveo da je zbog toga uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio taj dio tužbenog zahtjeva.
8. Presudom Vrhovnog suda 65 0 P 156371 16 Rev od 24. jula 2018. godine djelimično je usvojena revizija tužioca, nižestepene presude su preinačene (drugostepena presuda u stavovima I i III izreke, a prvostepena u stavu III izreke), te je utvrđeno da je apelant dužan tužiocu isplatiti određeni ukupan novčani iznos (jednak kao u izreci prvostepene presude), i to dio novčanog iznosa po osnovu naknade štete na ime izmakle dobiti za period od 1. marta 2011. do 30. novembra 2012. godine, dio novčanog iznosa na ime preuzetog, dospjelog, neplaćenog duga na dan 7. novembar 2012. godine i dio novčanog iznosa na ime dospjelih neplaćenih zakupnina za period od 1. novembra 2009. do 28. februara 2012. godine (stav I). Takođe je utvrđeno da je tužilac dužan apelantu isplatiti određeni novčani iznos na ime nužnih ulaganja u poslovni prostor (stav II), da su ta potraživanja međusobno prebijena, te je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati određeni ukupan novčani iznos, i to dio novčanog iznosa po osnovu naknade štete na ime izmakle dobiti za period od 1. marta 2011. do 30. novembra 2012. godine i dio novčanog iznosa na ime preuzetog, dospjelog, neplaćenog novčanog duga na dan 7. novembar 2012. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (prvostepeni sud propustio dosuditi zakonske zatezne kamate) (stav III). U preostalom dijelu revizija je odbijena (potvrđen stav IV nižestepenih presuda).
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužilac osnovano prigovorio da je odluka drugostepenog suda o zahtjevu za naknadu štete rezultat pogrešne primjene prava. Naime, drugostepeni sud je osnovanost navedenog zahtjeva pogrešno raspravio samo sa stanovišta odredbe člana 189. stav 3. ZOO i zaključio da tužilac nije dokazao postojanje izmakle koristi jer nije dokazao da je osnovano mogao očekivati dobitak u vidu zakupnine, odnosno da nije dokazao činjenicu da je imao namjeru da predmetni poslovni prostor ponovo izda u zakup i da bi po redovnom toku stvari mogao ostvariti dobit u vidu zakupnine čiju je visinu sam procijenio. Vrhovni sud je naveo da je bilo nužno taj zahtjev razmotriti i sa stanovišta odredbe člana 219. ZOO, koju je citirao. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prestankom ugovora o zakupu apelant, kao bivši zakupac, bio dužan do vraćanja stvari platiti tužiocu, kao vlasniku, naknadu izmakle koristi (član 189. stav 3. ZOO), ili naknadu za upotrebu tuđe stvari u skladu sa odredbom člana 219. ZOO, u visini tržišne zakupnine koja se u tom mjestu plaća za takve prostorije. Tačno je da odredba člana
219. ZOO podrazumijeva plaćanje tržišne zakupnine, a ne plaćanje zakupnine u visini navedenoj u ugovoru o zakupu koji je prestao. Međutim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta razumnoj sumnji da je visina tržišne zakupnine za predmetni poslovni prostor, imajući u vidu njegovu površinu i lokaciju (površina od 94 m ² i lokacija u centru grada), niža od mjesečnog iznosa ugovorene zakupnine. Vrhovni sud je naveo da je zakupninu u navedenom mjesečnom iznosu apelant, istina neredovno, plaćao tužiocu tokom trajanja ugovora o zakupu, ne zahtijevajući njeno sniženje zbog eventualno izmijenjenih okolnosti. Pored toga, životno iskustvo, kao i podaci iz identičnih sporova, ukazuju da je zakupnina koja se plaća opštini, kao zakupodavcu, niža od iznosa tržišne zakupnine. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da ni apelant tokom postupka nije iznio ni jednu tvrdnju ili dokaz na osnovu koje bi se moglo razumno posumnjati da je tržišna mjesečna zakupnina predmetnog poslovnog prostora niža od visine ugovorene zakupnine. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neprihvatljiv prigovor tužioca da je odluka o postojanju potraživanja apelanta istaknutog radi prebijanja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su za odluku o postojanju takvog potraživanja nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i taj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant pobija osporenu presudu samo u dijelu u kojem je odlučeno da je apelant dužan tužiocu nadoknaditi određeni novčani iznos po osnovu naknade štete za period od 1. marta 2011. do 30. novembra 2012. godine, te navodi da u toku postupka nije dokazano da je tužilac zaista pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti. Apelant navodi da tužilac nije dokazao da je osnovano mogao očekivati dobit u vidu zakupnina, niti je dokazana njegova namjera da poslovni prostor ponovo izda u zakup, a niti činjenica da je po redovnom toku stvari mogao po toj cijeni ostvariti dobit. Osim toga, apelant navodi da tužilac nije proveo niti jedan dokaz na okolnost visine tržišne vrijednosti zakupnine, a istu je bio dužan dokazati. Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da nije pravilna drugostepena presuda jer je bilo nužno zahtjev razmotriti i sa stanovišta odredbe člana 219. ZOO odnosno da je prestankom ugovora o zakupu apelant, kao bivši zakupac, bio dužan do vraćanja stvari platiti tužiocu, kao vlasniku, naknadu izmakle koristi (član 189. stav 3. ZOO), ili naknadu za upotrebu tuđe stvari u skladu sa odredbom člana 219. ZOO. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost u odluci Vrhovnog suda i obrazloženju koju je za takvu odluku taj sud dao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine