Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-143/20 (B. K.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-143/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-143/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Bore Kos, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bore Kos protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 288046 19 Gž od 19. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 288046 18 Mal od 7. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bore Kos (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 288046 19 Gž od 19. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 288046 18 Mal od 7. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi (D.K. i S.K.) da apelantu na ime naknade štete zbog neplaćene stanarine za naznačene periode solidarno isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant kao vanknjižni vlasnik koristio dio (prizemlje) kuće, a od odlaska u Zagreb 1978. godine, na način da su njegova braća do 1990. godine taj dio kuće izdavali podstanarima u njegovo ime i za njegov račun, da su se u toku rata u tu nekretninu uselile izbjeglice, da apelant nakon okončanja rata nije lično preduzimao radnje u cilju vraćanja u posjed dijela kuće od strane ovih lica, a nije mu ni poznato kada je vraćena u posjed na zahtjev njegovog brata, te da od preuzimanja u posjed od tuženih apelant dio (prizemlje) kuće nije izdavao u zakup jer nije uslovan za stanovanje. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant od 1990. godine nije dokazao da su postojale okolnosti koje su ga sprečavale da prizemlje kuće koristi u svrhu sticanja dobiti u vidu ubiranja zakupnine, da bi sa uspjehom mogao tvrditi su ga u takvom načinu sticanja dobiti spriječili tuženi počev od donošenja presude Vrhovnog Suda RS broj 71 0 P 070405 09 13 Rev od 9. septembra 2014.godine, kada je apelant stekao pravni osnov za upis prava vlasništva, zato što je i sam apelant izjavio da prizemlje kuće nije izdavao, jer nije bio upisan kao vlasnik. Okružni sud je naveo da se apelant nije izjasnio kada su iz prizemlja kuće iseljene izbjeglice, niti da je od njihovog iseljenja imao namjeru da ga koristi za sticanje dobiti u vidu zakupa do smrti brata koji je tu nekretninu u apelantovo ime vratio u posjed. Također, Okružni sud je naveo da apelant prizemlje kuće od preuzimanja u posjed 2017.godine ne koristi u svrhu sticanja dobiti u vidu zakupa, s obzirom da su isključeni struja i voda, a koja okolnost se ne može pripisati tužnim, jer apelant nije dokazao da je do isključenja struje i vode došlo radnjama tuženih za vrijeme dok su prizemlje držali posjedu bez pravnog osnova. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje izmakle koristi koja se mogla očekivati u redovnom toku stvari (član 189. Zakona o obligacionim odnosima), a koje su spriječene radnjama tuženih. Okružni sud je naveo da pravilna primjena materijalnog prava, a krećući se u granicama činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva, nije vezala prvostepeni sud za osnov tužbenog zahtjeva na koji se apelant poziva, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno našao da apelant ne može ostvariti pravo na naknadu koristi koje su tuženi imali od držanja u posjedu nekretnine čiji je vlasnik apelant (čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „supruga njegovog brata, njegov brat i tuženi kao njihova djeca bili u protivzakonitom i nesavjesnom posjedu apelantovog dijela kuće u prizemlju, te da po tom osnovu odgovaraju apelantu za štetu koja je nastala, jer je apelant radnjama tuženih i njihovih pravnih prednika spriječen da ubire zakupninu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević