Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7299/18 (D. L.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7299/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-7299/18, rješavajući apelaciju Duška Lugonjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Duško Lugonjić zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Osnovnim sudom u Doboju pod brojem 85 0 I 055130 15 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Lugonjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 85 0 I 055130 15 I. Činjenično stanje
2. Apelant je 23. decembra 2015. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika N. D. Vl. SZD ,,Eurokrov“ Doboj, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 040638 13 P od 11. maja 2015. godine, koja je djelimično preinačena Presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 040638 15 Gž od 15. oktobra 2015. godine. Kao sredstvo izvršenja apelant je predložio zabilježbu, procjenu i prodaju nepokretnosti detaljno navedenih u prijedlogu za izvršenje. Predloženo izvršenje Osnovni sud je dozvolio Rješenjem o izvršenju broj 85 0 I 055130 15 I od 30. maja 2016. godine.
3. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da nepokretnosti koje su predložene kao predmet izvršenja nisu u zemljišno knjižnoj evidenciji evidentirane u izvršenikovom vlasništvu, zbog čega je Osnovni sud zaključkom od 30. marta 2016. godine naložio apelantu da sudu dostavi dokaz da je nadležnom organu podnesen zahtjev da se izvršenik u određenim zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Apelant je 2. juna 2016. godine dostavio sudu dokaz da je nadležnom organu podnio zahtjev za „upis nepokretnosti izvršenika“ u zemljišno-knjižnu evidenciju. Nadalje proizilazi, da Osnovi sud navedeno rješenje o izvršenju nije mogao da dostavi izvršeniku putem PTT usluge, jer se izvršenik odselio sa adrese navedene u prijedlogu za izvršenje, te je zaključkom od 10. avgusta 2016. godine naložio apelantu da dostavi izvršenikovu tačnu adresu. Apelant je po nalogu suda blagovremeno postupio, te je dostavio izvršenikovu novu adresu, na koju se takođe rješenje o izvršenju nije moglo izvršeniku dostaviti putem PTT usluge. Osnovni sud je zaključkom od 1. novembra 2016. godine po drugi put naložio apelantu da dostavi izvršenikovu tačnu adresu. Na apelantov prijedlog, Osnovni sud je rješenjem od 25. januara 2017. godine izvršeniku postavio privremenog zastupnika (S. Đ., advokata iz Doboja).
4. Na traženje suda, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, PJ Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je podneskom od 27. marta 2017. godine obavijestila sud da je za katastarsku opštinu Velika Bukovica od 2015. godine (u kojoj se vode i nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja) u toku postupak osnivanja katastra nepokretnosti, pa se u skladu sa tim ne provode promjene u katastarskoj evidenciji, zemljišnoj knjizi i knjigama uloženih ugovora, te da se po uspostavljanju katastra nepokretnosti ne mogu vršiti promjene niti održavanje u zemljišnim knjigama za područje za koje je uspostavljen katastar nepokretnosti.
5. Osnovni sud je, na apelantov prijedlog zaključkom od 11. februara 2019. godine naložio CJB Doboj da evidentira izvršeniku zabranu korištenja putnih isprava, te o tome obavijesti Državnu graničnu službu BiH.
6. Nadalje proizilazi da je Osnovni sud, po drugi put od nadležne Republičke uprave zatražio informaciju o statusu nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja. Republička uprava je podneskom od 12. aprila 2019. godine obavijestila sud da je identifikacijom parcele (čija prodaja se predlaže u ovom postupku) utvrđeno da predmetna parcela po starom premijeru odgovara parceli koja je u vlasništvu drugog lica, a ne izvršenika.
7. Apelant je u cilju okončanja predmetnog postupka Osnovnom sudu podnosio veći broj ugrancija i to: 19. juna, 17. avgusta, 29. septembra, 03. oktobra i 23. oktobra 2017. godine, zatim 2. marta, 17. maja, 13. juna, 16. jula, 4. septembra, 12. oktobra i 22.novembra 2018. godine.
8. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak u toku.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke. Naveo je da je osnovni razlog zbog kojeg postupak nije okončan to što je apelant predložio prodaju nepokretnosti koja nije u izvršenikovom vlasništvu, već je samo u njegovom posjedu. Naveo je da je stav Okružnog suda u Doboju, koji je zauzeo u jednom sličnom predmetu od 2. juna 2015. godine, da se u izvršnom postupku mogu prodavati samo nepokretnosti koje su u izvršenikovom vlasništvu, a da se ne mogu prodavati nepokretnosti koje su upisane samo kao izvršenikov posjed. U konkretnom slučaju na „odugovlačenje“ postupka je uticalo i neusaglašeno stanje u vođenju evidencija nepokretnosti po starom i po novom premijeru, te da je izvršenik upisan samo kao posjednik nepokretnosti koja predstavlja predmet izvršenja, dok je kao njen vlasnik upisano drugo lice. Osnovni sud je ukazao i na kadrovski problem tj. ukazao je da sud ima mali broj sudija u odnosu na broj predmeta (naročito u izvršnom referatu), te da postupajući sudija u ovom predmetu ukupno zadužuje oko 3000 predmeta.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26) . Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
14. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi se na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
15. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da su se u izvršnom postupku pojavile određene procesne smetnje koje su uticale na dinamiku namirenja i sam tok predmetnog postupka (izvršenik nije vlasnik, već je posjednik nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja, dok je treće lice u određenim zemljišnim knjigama upisan kao njihov vlasnik, zatim nedostupnost izvršenika zbog čega mu je sud u postupku postavio privremenog zastupnika), Ustavni sud zaključuje da se radi o složenom postupku.
16. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka svojim ponašanjem nije uticao na dužinu trajanja postupka koji je za njega od većeg značaja jer pokušava da namiri potraživanja utvrđena pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom.
17. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud tokom postupka nije imao periode većih pasivnosti, te da je procesne radnje preduzimao u razumnim rokovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud predloženo izvršenje dozvolio pet mjeseci nakon podnošenja inicijalnog akta (prijedlog za izvršenje podnesen 23. decembra 2015. godine, a rješenje o izvršenju doneseno je 30. maja 2016. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se nakon donošenja rješenja o izvršenju u predmetnom postupku pojavile određene procesne smetnje, izvršeniku se rješenje o izvršenju nije moglo dostaviti redovnim putem, tj. putem PTT usluge, zbog čega mu je u konačnici i postavljen privremeni zastupnik. Nadalje, izvršenik u određenim zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja, već samo kao njihov posjednik (u zemljišnim knjigama nepokretnosti se vode po „starom“ i „novom“ premjeru) dok je u određenim zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik upisano drugo lice, a što u konkretnom slučaju predstavlja objektivnu okolnost koja je u odlučujućoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u nadležnoj Republičkoj upravi u toku usklađivanje „starog“ i „novog“ premjera za nepokretnosti, između ostalih i nepokretnosti koje predstavljaju predmet izvršenja, da je taj postupak u toku, a što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka.
18. Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, te sve navedene okolnosti Ustavni sud zaključuje da Osnovni sud svojim postupcima nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku postojale objektivne okolnosti koje su u odlučujućoj mjeri doprinijele ukupnoj dužini trajanja postupka, a koje okolnosti se ne mogu staviti na teret Osnovnom sudu koji je preduzimao niz procesnih radnji u cilju provođenja predmetnog postupka bez nepotrebnog odugovlačenja (u cilju otklanjanja procesnih smetnji vezanih za izvršenikovu nedostupnost, sud je izvršeniku postavio privremenog zastupnika, naložio je CJB Doboj da evidentira izvršeniku zabranu korištenja putnih isprava, te da o tome obavijesti Državnu granicnu službu BiH, od Republičke uprave je dva puta tražio informacije o nepokretnostima koje predstavljaju predmet izvršenja). Imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević