Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2741/18 („Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Nekretnina
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2741/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2741/18, rješavajući apelaciju „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nestro Petrol“ a.d.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014820 17 Uvp od 8. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Nestro Petrol“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014820 17 Uvp od 8. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 12. avgusta 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 3. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je sa „Parma trend“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavcem 8. juna 2011. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji broj OPU-357/11 kojim je kupio nepokretnosti označene katastarskim česticama br. 286/23 i 286/24 upisanim u zemljišno-knjižni uložak broj 1184 k. o. Laktaši (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti).
6. U parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) povodom tužbe tužioca V. V. iz Laktaša (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv tuženog radi isplate duga, postupajući po tužiočevom prijedlogu za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 052721 08 P od 8. jula 2011. godine. Navedenim rješenjem određena je mjera obezbjeđenja kojom se tuženom zabranjuje raspolaganje, otuđenje i opterećenje nepokretnosti označenih, između ostalih, i k. č. br. 486/23 i 486/24, k. o. Laktaši. Navedenim rješenjem je naloženo Zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda da zabilježi određivanje navedene sudske mjere obezbjeđenja na navedenim nepokretnostima u zemljišnoj knjizi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prema priloženim zemljišno-knjižnim izvacima utvrđeno da je tuženi upisan kao vlasnik navedenih nepokretnosti s dijelom 1/1.
7. Tužilac je 11. jula 2011. godine Zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda podnio zahtjev (zaveden pod brojem DN-5850/11) za upis sudske mjere obezbjeđenja na osnovu rješenja Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine.
8. Apelant je 22. jula 2011. godine podnio zahtjev za sprovođenje ugovora o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti (označenih katastarskim česticama br. 286/23 i 286/24). Apelant je 30. avgusta 2011. godine upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti umjesto tuženog.
9. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem testu: Okružni sud) broj 71 0 P 052721 11 Gž od 7. septembra 2011. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine o određivanju mjere obezbjeđenja.
10. Rješenjem Područne jedinice Banjaluka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.26/714-4-1-607/12 od 8. juna 2012. godine, a na osnovu navedenog rješenja Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine (koje se odnosi na k. č. br. 486/23 i 486/24, k. o. Laktaši), dozvoljena je zabilježba navedene sudske mjere obezbjeđenja na predmetnim nepokretnostima, označenih katastarskim česticama br. „286/23 i 286/24“ k. o. Laktaši.
11. Apelant se žalio protiv rješenja Područne jedinice od 8. juna 2012. godine navodeći da je predmetne nepokretnosti kupio od tuženog na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 8. juna 2011. godine, te da u vrijeme sprovođenja ugovora nije bilo evidentiranih zabilježbi – smetnji za promjenu prava svojine, pa samim tim sudska mjera nije ni mogla pratiti nepokretnost jer je ona već prometovana.
12. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) od 15. juna 2012. godine usvojena je apelantova žalba, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Međutim, protiv navedenog rješenja tužilac je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je Presudom broj 11 0 U 010007 12 U od 12. maja 2014. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju radi o grešci u brojevima parcela koja se može ispraviti u svako vrijeme posebnim zaključkom protiv kojeg je dozvoljena posebna žalba (član 207 Zakona o opštem upravnom postupku, u daljnjem tekstu: ZOUP) po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka. U konkretnom predmetu takva tehnička greška ne predstavlja povredu postupka koja je od značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti prvostepenog rješenja usljed čega ne predstavlja ni razlog uvaženja žalbe i poništenja prvostepenog rješenja. Otuda je ovaj propust prvostepenog organa tužena Uprava, kako je smatrao Okružni sud, bila dužna da otkloni tako što je trebalo da prije odluke o žalbi spis predmeta vrati prvostepenom organu na ispravku greške.
13. Postupajući u skladu s navedenom presudom Uprava je donijela novo Rješenje broj 21.05/714- 16712 od 10. juna 2014. godine kojim je odbila apelantovu žalbu (protiv rješenja od 8. juna 2012. godine) kao neosnovanu.
14. Protiv navedenog rješenja Uprave od 10. juna 2014. godine apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014820 14 U od 14. decembra 2015. godine u upravnom sporu uvažena je apelantova tužba, osporeno rješenje Uprave od 10. juna 2014. godine poništeno i predmetna upravna stvar riješena tako što je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Područne jedince od 8. juna 2012. godine uvažena i navedeno rješenje (kojim je dozvoljena zabilježba sudske mjere) poništeno (stav I izreke presude). Stavom II izreke je odlučeno da ta presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da je tužena Uprava u pobijanom rješenju navela da je tačno da je izrekom prvostepenog rješenja odlučeno o predmetnim nepokretnostima – parcelama označenih katastarskim česticama br. 286/23 i 286/24 i da je jasno (kao što je to konstatovano i u presudi od 12. maja 2014. godine) da se zapravo radi o parcelama označenim katastarskim česticama br. 486/23 i 486/24. Stoga je Uprava smatrala da je jasno da se radi o grešci u brojevima parcela koja se može ispraviti u svako vrijeme zaključkom, te da takva tehnička greška ne predstavlja povredu postupka koja je od značaja za ocjenu pravilnosti i zakonitosti prvostepenog rješenja. Okružni sud je dalje utvrdio da, iako je spomenutom sudskom presudom tuženi organ bio upućen da prvostepenom organu ukaže na propust u izreci rješenja koje je bilo neophodno ispraviti zaključkom, a u skladu sa članom 207 ZOUP-a, tužena Uprava to nije učinila. Okružni sud je smatrao da je na taj način tužena Uprava ozakonila prvostepeno rješenje kojim je naložena zabilježba sudske mjere obezbjeđenja kojom je određena zabrana raspolaganja, otuđenja i opterećenja na predmetnim nepokretnostima (k. č. br. 286/23 i 286/24), a koje nisu bile predmet sudskog postupka koji je okončan rješenjem Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine. Okružni sud je zaključio da prema tome nije ni bilo osnova da se na predmetnim nepokretnostima vrši zabilježba sudske mjere obezbjeđenja. Okružni sud se pozvao na čl. 196 stav 1 i 197 stav 2 ZOUP-a. Zaključio je da je rješenje Područne jedinice od 8. juna 2012. godine nezakonito jer je bez pravnog osnova na predmetnim nepokretnostima označenim u izreci rješenja određena sudska mjera, pa kako ni ne odgovara obrazloženju to je isto nerazumljivo, zbog čega ga je bilo potrebno ukloniti iz pravnog prometa. Budući da tužena Uprava, odlučujući o apelantovoj žalbi, nije poništila navedeno prvostepeno rješenje, time je, prema ocjeni Okružnog suda, i akt tužene Uprave obuhvaćen istom povredom te je stoga, takođe, poništen.
15. Tužilac je protiv navedene presude Okružnog suda od 14. decembra 2015. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 014820 17 Uvp od 8. februara 2018. godine uvažen je tužiočev zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda i navedena presuda preinačena tako što je apelantov tužba odbijena kao neosnovana (stav I izreke). Stavom II izreke presude tužiočev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora je odbijen kao neosnovan.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud presudom od 14. decembra 2015. godine usvajanje apelantove tužbe i odlučivanje u sporu ograničene pune jurisdikcije obrazložio time što je prvostepeno rješenje donijeto povredom odredbe člana 196 stav 1 i člana 197 stav 2 ZOUP-a jer je određena sudska mjera obezbjeđenja (zabrana raspolaganja, otuđenja i opterećenja) i na nepokretnostima za koje rješenjem Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine nije određena ova mjera obezbjeđenja (u dispozitivu prvostepenog rješenja su navedene oznake k. č. br. 286/23 i 286/24 umjesto k. č. br. 486/23 i 486/24).
17. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužilac blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, pored ostalog, istakao da je izvršeno prometovanje predmetne nepokretnosti uprkos izrečenoj sudskoj mjeri zabrane jer je zahtjev za zabilježbu mjere obezbjeđenja podnijet 11. jula 2011. godine, a upis apelanta kao novog subjekta izvršen je nakon donošenja mjere obezbjeđenja.
18. Vrhovni sud je dalje istakao da je apelant u odgovoru na navedeni zahtjev za preispitivanje naveo da je promjena upisa prava svojine izvršena prije podnošenja tužiočevog zahtjeva jer su predmetne nepokretnosti prometovane 8. juna 2011. godine, pa je navod zahtjeva da je promjena upisa vlasnika tih nepokretnosti izvršena nakon prijema zahtjeva neosnovana budući da je navedena promjena svojine izvršena 30. avgusta 2011. godine, a zahtjev za zabilježbu mjere obezbjeđenja je podnijet 30. septembra 2011. godine.
19. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pobijana presuda nije pravilna. Vrhovni sud je utvrdio da je u prvostepenom rješenju tužene Uprave greškom umjesto broja 4 upisan broj 2 prilikom označavanja broja parcela na kojima je izrečena mjera obezbjeđenja, pa je greškom umjesto oznake parcela 486/23 i 486/24 navedena oznaka „286/23 i 286/24“. Budući da se u obrazloženju tog rješenja navodi da se radi o parcelama 486/23 i 486/24, a te oznake su navedene i u rješenju Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine kojima je izrečena mjera obezbjeđenja, kao i u zk. ul. 1187 k. o. Laktaši u kojem su upravo navedene parcele 486/23 i 486/24, prema ocjeni Vrhovnog suda, očigledno je da se radi o štamparskoj grešci koju je prvostepeni organ dužan ispraviti po službenoj dužnosti u smislu člana 207 ZOUP-a. Navedenu štamparsku grešku će, kako je zaključio Vrhovni sud, ispraviti prvostepeni organ tužene shodno ovlašćenju iz odredbe člana 207 st. 1 i 2 ZOUP-a. Zaključeno je da činjenica da su u prvostepenom rješenju pogrešno označene parcele k. č. br. 486/23 i 486/24 u početnim brojevima, a za koje se nesumnjivo može zaključiti da se radi o štamparskoj grešci, onda ta činjenica, sama za sebe, ne može da bude osnov za poništenje osporenog akta, a ni prvostepenog rješenja.
20. Vrhovni sud je takođe utvrdio da nisu osnovani apelantovi navodi istaknuti u odgovoru na zahtjev za preispitivanje da je tužilac zahtjev za zabilježbu mjere obezbjeđenja podnio 30. septembra 2011. godine jer se u Rješenju Područne jedinice broj Dn. 5850/11 od 25. avgusta 2011. godine, kojim je odbijen tužiočev zahtjev za upis zabilježbe mjere obezbjeđenja, navodi da je tužilac zahtjev podnio 11. jula 2011. godine, a u spisu se i zatiče tužiočev zahtjev upućen Osnovnom sudu, Zemljišno-knjižna kancelarija koja je u to vrijeme bila nadležna za postupanje po navedenom zahtjevu. Imajući u vidu i odredbu člana 182 stav 1 Zakona o katastru Republike Srpske (kojom je propisano da će najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona područne organizacione jedinice preuzeti sve zemljišne knjige i ostalu prateću dokumentaciju od nadležnih sudova u Republici Srpskoj) Vrhovni sud je utvrdio da u vrijeme podnošenja zahtjeva za zabilježbu mjere obezbjeđenja Područna jedinica još nije bila preuzela zemljišne knjige od Osnovnog suda, pa je Osnovni sud, Zemljišno-knjižna kancelarija zahtjev trebala da proslijedi Područnoj jedinici na nadležno postupanje. Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi, a i nižestepeni sud u presudi od 12. maja 2014. godine, pravilno zaključili da je zahtjev podnijet 11. jula 2011. godine. Vrhovni sud je takođe smatrao da okolnost da je došlo do promjene upisanog vlasnika na predmetnim nepokretnostima, te činjenica da li je apelant bio savjestan kupac, nisu od značaja za odlučivanje u konkretnom upravnom sporu. Te činjenice mogu biti od značaja u nekom drugom postupku, a ne u tom postupku donošenja rješenja o dozvoli zabilježbe mjere obezbjeđenja predmetnih nepokretnosti, a na osnovu rješenja Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine, jer mjere obezbjeđenja prate nepokretnosti za koje su izrečene i ne zavise od promjene vlasnika tako da ostaju na snazi dok ne budu brisane. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant navodi da je predmetne nepokretnosti kupio od prodavca „Parma trend“ d.o.o. na osnovu ugovora zaključenog 8. juna 2011. godine i da je 30. avgusta 2011. godine upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama na navedenim nepokretnostima. Apelant smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno da je tužilac zahtjev za zabilježbu sudske mjere obezbjeđenja podnio 11. jula 2011. godine. Prema apelantovom mišljenju, taj zahtjev je podnesen 30. septembra 2011. godine kada je apelant već bio upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti (umjesto „Parma trend“ d.o.o.). Predložio je da Ustavni sud utvrdi navedene povrede apelantovih ustavnih prava i poništi osporenu presudu Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju u odnosu na apelantove navode da nisu postojali uslovi za sprovođenje rješenja Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine kojim je određena mjera obezbjeđenja na predmetnim nepokretnostima k. č. br. 486/23 i 486/24, svojina (tuženog) „Parma trend“ d.o.o. Trn, jer predmetne nepokretnosti navodno nisu bile svojina lica navedenog u rješenju kojim se određuje mjera obezbjeđenja, istakao da apelantovi navodi nisu osnovani. Naime, u vrijeme donošenja navedenog rješenja Osnovnog suda od 8. jula 2011. godine kojim je naložena mjera obezbjeđenja predmetne nepokretnosti su u zemljišnoj knjizi bile upisane na „Parma trend“ d.o.o. kao vlasnika tih nepokretnosti. Na osnovu tog rješenja tužilac u čiju korist su naložene mjere obezbjeđenja je 11. jula 2011. godine podnio zahtjev Područnoj jedinici za sprovođenje navedenog rješenja Osnovnog suda. Budući da se promjene upisa u zemljišnoj knjizi vrše prema redoslijedu prijema zahtjeva, onda je Područna jedinica bila obavezna da izvrši upis zabilježbe mjere obezbjeđenja na osnovu navedenog rješenja Osnovnog suda, a po osnovu podnijetog zahtjeva tužioca. Tek nakon podnošenja zahtjeva za upis mjere obezbjeđenja apelant je podnio zahtjev za sprovođenje promjene u zemljišnoj knjizi na osnovu kupoprodajnog ugovora, pa je 30. avgusta 2011. godine doneseno rješenje o sprovođenju promjene u apelantovu korist. Presudom nižestepenog suda uvažena je apelantova tužba i poništeno rješenje drugostepenog organa o odbijanju njegove žalbe protiv prvostepenog rješenja kojim je dozvoljen upis zabilježbe sudske mjere obezbjeđenja samo zato što je sud zauzeo stanovište da su u prvostepenom rješenju upravnog organa pogrešno navedene oznake parcela k. č. br. 286/23 i 286/24, a zapravo se radilo o parcelama k. č. br. 486/23 i 486/24. Vrhovni sud je istakao da to nisu bili razlozi za poništenje pobijanog akta budući da se radilo o štamparskoj grešci koja se shodno odredbama člana 207 ZOUP-a u svako doba može ispraviti. Ovo zato što su u rješenju Osnovnog suda kojim je izrečena mjera obezbjeđenja, koje rješenje predstavlja izvršni naslov za upis mjere obezbjeđenja u zemljišnoj knjizi, pravilno označene parcele k. č. br. 486/23 i 486/24. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
5. Ispravljanje grešaka u rešenju Član 207.
Organ koji je doneo rešenje, odnosno službeno lice koje je potpisalo rešenje može u svako vreme da ispravi grešku u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge očigledne netačnosti u rešenju ili njegovim overenim prepisima po službenoj dužnosti ili na zahtev stranke. Ispravka greške proizvodi pravno dejstvo od dana od koga proizvodi pravno dejstvo rešenje koje se ispravlja.
O ispravci se donosi zaključak. Beleška o ispravci upisuje se u izvornik rešenja, a ako je to moguće, i u sve overene prepise dostavljene strankama. Belešku potpisuje službeno lice koje je potpisalo zaključak o ispravci.
Protiv zaključka kojim se već doneseno rešenje ispravlja, ili kojim se odbija predlog za ispravljanje, dopuštena je posebna žalba.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 014820 17 Uvp od 8. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava navedenu odluku Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
29. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu zagarantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Prilikom razmatranja da li je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o grešci u označavanju spornih katastarskih čestica, a koju je prvostepeni organ dužan da ispravi po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke u smislu člana 207 ZOUP-a. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da se sudska mjera obezbjeđenja ne odnosi na apelantove nepokretnosti jer se radi o štamparskoj grešci koja će se ispraviti u predmetnom rješenju i zemljišnim evidencijama, pa ta činjenica, sama za sebe, ne može biti osnov za poništenje prvostepenog rješenja koje se stoga i ne odnosi na apelantove nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom ni na koji način ne pokreće pitanje prava na apelantovu imovinu, odnosno osporenom odlukom nije došlo do bilo kakvog miješanja u pravo na apelantovu imovinu.
33. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi
34. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu prava na imovinu Ustavni sud zaključuje da osporena odluka takođe ne pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Stoga su i navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporena odluka redovnog suda ni na koji način ne pokreće pitanje apelantovog prava na imovinu, odnosno osporenom odlukom nije došlo do bilo kakvog miješanja u apelantovo pravo na imovinu budući da se radi o štamparskoj grešci kojom su označene apelantove nepokretnosti, a koja će biti ispravljena shodno ZOUP-u.
36. Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kada osporena odluka ne pokreće pitanja prema članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Takođe, nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada osporena odluka ne pokreće pitanja apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević