Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/20 (A. R.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-375/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-375/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Alen Redžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alen Redžić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030895 18 U od 3. prosinca 2019. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alen Redžić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030895 18 U od 3. prosinca 2019. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkoga, kojega zastupa Anel Kurtović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030895 18 U od 3. prosinca 2019. godine.
2. Rješenjem tuženice (Uprava za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine) - Regionalnoga centra Tuzla od 4. lipnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta, kojim je tražio oslobađanje od plaćanja uvoznih carina na osobnu imovinu, tj. na rabljeni putnički automobil, bliže označen u dispozitivu prvostupanjskoga rješenja, u određenoj vrijednosti, prijavljen za stavljanje u promet carinskom prijavom od 17. travnja 2018. godine.
3. Rješenjem tuženice od 3. kolovoza 2018. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen na rješenje od 4. lipnja 2018. godine.
4. Osporenom odlukom Suda BiH odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja tuženice od 3. kolovoza 2018. godine. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je odredbom članka 3. Priloga Zakona o carinskoj politici propisano da se od plaćanja uvoznih dadžbina oslobađa imovina uvezena od strane fizičkih osoba, koja svoje mjesto boravka premještaju iz strane zemlje u carinsko područje Bosne i Hercegovine. Nadalje, da se navedena carinska olakšica može odobriti samo osobama čije je mjesto boravka bilo izvan BiH u neprekidnome trajanju od najmanje 12 mjeseci, odnosno najmanje 12 mjeseci u vremenskome razdoblju od četiri godine boravka, te da se odobrava isključivo za osobnu imovinu koja je prijavljena za stavljanje u slobodan promet u roku od 12 mjeseci od dana uspostave prebivališta unutar carinskoga područja BiH. Također, da je navedena carinska olakšica ograničena na osobnu imovinu, koja je bila u vlasništvu i koju je određena osoba koristila u svojemu prijašnjem mjestu boravka najmanje šest mjeseci, do dana kada je prestala da ima mjesto boravka u stranoj zemlji iz koje je došlo. Sud BiH istakao je da u konkretnomu slučaju ovaj uvjet nije ispunjen jer iz vlasničkoga lista predmetnoga vozila od 22. prosinca 2017. godine nesporno proistječe da je predmetno vozilo u vlasništvu apelanta počevši od 22. prosinca 2017. godine, odnosno da je tek toga dana izvršen prijenos prava vlasništva na apelanta. Sud BiH istakao je da, s obzirom da je apelant odjavio svoje mjesto boravka u stranoj zemlji 2. srpnja 2017. godine, a što proistječe iz potvrde Generalnoga konzulata BiH u Čikagu od 6. lipnja 2017. godine, to jasno pokazuje da je apelant svoje prebivalište odjavio prije nego što je uopće stekao pravo vlasništva na predmetnome vozilu. Sud BiH istakao je da je stoga pravilan zaključak carinskih organa da apelant ne ispunjava uvjete propisane člankom 176. toč. 6. Zakona o carinskoj politici, u svezi sa člankom 3. st. 2. Priloga istoga zakona, a kako bi mu se priznalo pravo na oslobađanje od carine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbu protiv osporenoga akta tuženice, kojim je odbijen kao neutemeljen njegov zahtjev kojim je tražio oslobađanje od plaćanja uvoznih carina na osobnu imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević