Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/19 (D. G.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3626/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-3626/19, rješavajući apelaciju Demira Grapkića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Demir Grapkić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Pr 041395 19 Pžp od 16. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Demir Grapkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Nešet Ćehajić odvjetnik iz Gračanice, podnio je 17. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Pr 041395 19 Pžp od 16. srpnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim što je na raskrižju ulica prouzročio prometnu nesreću, na način što upravljajući putničkim motornim vozilom prilikom dolaska na raskrižje apelant bio dužan propusti vozilo koje je dolazilo s njegove desne strane, jer prometnim znacima nije drugačije određeno, a što nije učinio, usljed čega je došlo do fizičkog kontakta prednje lijeve strane putničkog motornog vozila kojim je upravljao apelant sa zadnjom lijevom bočnom stranom putničkog motornog vozila kojim je upravljao H.D., čime je počinio prekršaj iz čl. 235. st. 1. toč. 4. u vezi sa st. 3. i čl. 49. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti prometa). Apelantu je, uz primjenu čl. 21. st. 1. toč. 1. i čl. 22. st. 3. Zakona o prekršajima, izrečena novčanu kaznu u određenom iznosu, te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "b" kategorije u trajanju od 1 (jedan) mjesec, ali je primjenom odredaba čl. 246. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa odložio izvršenje izrečene zaštitne mjere pod uvjetom da apelant u roku od 6 (šest) mjeseci, od dana pravomoćnosti rješenja, ne izvrši prekršaj za koji se može izreći ta zaštitna mjera. Također, apelantu je na osnovu čl. 235. st. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, određen jedan kazneni bod.

3. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud je naveo da je branitelj apelanta predložio da se provede vještačenje po vještaku prometne struke i to na okolnosti da se apelant, nalazio u ulici s pravom prvenstva i da nije imao obavezu propustiti vozače koji dolaze s njegove desne strane. Dalje je naveo da je na inicijativu odbrane vještak prometne struke sačinio nalaz i mišljenje, te je predloženo njegovo saslušanje kao svjedoka – vještaka, odnosno stručne osobe. Prvostupanjski sud je odbio taj prijedlog odbrane, jer je ocijenio da je nepotrebno saslušavati vještaka prometne struke na navedene okolnosti, budući da su izvedenim dokazima na usmenom pretresu nedvojbeno utvrđene činjenice i okolnosti na osnovu kojih sud može sa sigurnošću donijeti odluku o pravu prvenstva prolaza na mjestu gdje se dogodila prometna nesreća. Naime, prvostupanjski sud je ukazao da bi saslušanjem vještaka prometne struke o okolnostima i činjenicama koje nisu sporne, došlo do nepotrebnog odugovlačenja postupka i povećanja troškova, a što je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti i ekspeditivnosti prekršajnog postupka. U pogledu toga, naveo je da branitelj i apelant nisu imali primjedbi na dokaze ovlaštenog organa (Zapisnik o uviđaju prometne nesreće, skica lica mjesta nezgode, fotodokumentacija koju čine 24 fotografije u crno-bijeloj tehnici a na kojima je prikazano lice mjesta prometne nesreće) koji su prezentirani na usmenom pretresu i uloženi u spis, dok je iskazima saslušanih svjedoka sud povjerovao, jer su dani na osnovu njihovih neposrednih čulnih opažanja, u pogledu važnih činjenica su suglasni, te su potkrijepljeni materijalnim dokazima ovlaštenog organa i zajedno čine jednu logičnu cjelinu. Ocjenom svih izvedenih dokaza, sud je u potpunosti stekao uvjerenje da se u konkretnom slučaju radi o putevima iste važnosti, zbog čega i važi pravilo desne strane i da je s tim u vezi prvenstvo prolaza određeno odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa, tako da je vozač H.D. imao pravo prvenstva prolaza u odnosu na apelantovo vozilo. Također, naveo je da je neosnovan i neprihvatljiv prigovor apelanta da apelant nije kriv za prouzročenu prometnu nesreću, iz razloga što je općina propustila da postupi u skladu sa Odlukom Vlade kantona i propustila da postavi prometni znak „Stop“ ili prometni znak „Ulica sa pravom prvenstva prolaza“, zbog čega je okrivljeni i smatrao da se kreće ulicom s pravom prvenstva, jer je apelant bio dužan postupati u skladu s postojećom prometnom situacijom i poštovati važeće propise o pravilima u prometu.

4. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da se iz apelantove žalbe proističe da osporava činjenično stanje kako je utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, ne navodeći u čemu se sastoji bitna povreda prekršajnog postupka, te povreda materijalnog propisa o prekršajima. Pri tome, naveo je da je apelant tražio da ukoliko sud ne prihvati navode iz njegove žalbe da se izvršenje odluke prvostepenog rješenja koja se odnosi na kaznu, odgodi na period od 6 mjeseci, pa navodi da bi se i sa takvom mjerom postigla svrha kažnjavanja, što je kontradiktorno svim njegovim navodima kojima osporava uopće postojanje prekršaja, smatrajući da je prekršajni postupak trebao obustaviti. Budući da se u skladu s čl. 84. st. 1. Zakona o prekršajima rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka povrede materijalnog propisa o prekršajima, Kantonalni sud je na osnovu čl. 90. Zakona o prekršajima odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na slobodu iz sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer je odbijen prijedlog da se provede vještačenje po vještaku prometne struke, a provedeni dokazi nisu jasni i ne utvrđuju krivnju apelanta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega je odbio prijedlog odbrane da se provede vještačenje po vještaku prometne struke, čime je ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3626/19 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio