Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2472/18 (A. S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2472/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-2472/18, rješavajući apelaciju Ale Sulejmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ale Sulejmanagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 082704 17 Kž 3 od 12. decembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 082704 17 K od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ale Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić advokat iz Bihać , podnio je 23. aprila 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 082704 17 Kž 3 od 12. decembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 082704 17 K od 29. juna 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 082704 17 K od 29. juna 2017.godine apelant je oglašen je krivim da je učinio krivično djelo Nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu KZ ) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju kaznu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2017. godine do 29. juna 2017.godine. Istom presudom temeljem člana 78. a u vezi sa članom 71. KZ od apelanta je oduzet predmet izvršenja krivičnog djela lovački nož.

3. U obrazloženju Općinski sud navodi da je zaključak da je apelant počinio krivično djelo na način, u vremenu i mjestu navedenom u izreci presude, utvrdio na osnovu iskaza svjedoka oštećenog Veladžić Mirsada ( u daljnje tekstu: oštećeni), Kartal Denijala, Bešić Amira, Makić Hasana i Dervić Saliha, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Dževada Durmiševića i podataka iz: medicinske dokumentacije za oštećenog Veladžić Mirsada, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentacije i razgledanog predmeta krivičnog djela - noža, koje dokaze je sud cijenio i prihvatio.

4. Nesporno je da su se apelant i oštećeni dana 15. februara 2017. godine nalazili na navedenom mjestu i da je zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa došlo do svađe između apelanta i oštećenog kojom prilikom je apelant prišao oštećenom i prilikom razgovora istog pitao kad će mu vratiti dug a zatim mu, rekao „ne pravi me ubicom, ubiću ti dijete ukoliko mi ne platiš dug“, a zatim je na način opisan u presudi izvadio nož i držeći nož u ruci išao za oštećenim oko četiri metra a u tom trenutku je svjedok Denijal Kartal povikao: „Ale pusti nož“ i prišao apelantu, a apelant je predao nož Denijalu Kartal i konačno nesporno je da je Hašimu Sulejmanagiću isplaćeno 15.000,00 DM za vozilo kombi. Ove nesporne činjenice proizilaze iz iskaza optuženog i iskaza oštećenog i drugih svjedoka te priznanica iz kojih je vidljivo da je Hašimu Sulejmanagiću isplaćeno 15.000,00 DM.

5. Općinski sud je našao da je sporno da li je apelant počinio krivično djelo s obzirom da je isti poricao izvršenje krivičnog djela navodeći da on nije imao namjeru da vrši nasilje i da povrijedi oštećenog i da se ne sjeća da je on oštećenom nanio tjelesnu povredu.

6. Međutim Općinski sud je cijenio kao neutemeljenu odbranu apelanta i njegov iskaz dat u svojstvu svjedoka kada istim poriče izvršenje krivičnog djela i nalazi da je suprotan sa dokazima koje je prihvatio. Općinski sud je naveo da je cijenio i prihvatio iskaz oštećenog koji u svom iskazu naveo kako se događaj desio (strana 5. i 6.). Općinski sud navodi iskaze svjedoka Amira Bašića i Denijala Kartala (koji opisuju sam događaj) i drugih svjedoka (oko spora u Medžlisu IZ, čiji je raniji rukovodilac oštećeni i porodice Sulejmanagić vezano za kupovinu kombija). Takođe, Općinski sud je cijenio i prihvatio iskaz vještaka medicinske struke dr. Dževada Durmiševića koji u svom nalazu i mišljenju naveo da se oštećeni javio u službu Hitne medicinske pomoći zbog porezotine u predjelu trbuha nastale na dan prijema 15. februara 2017. godine koju je zadobio od strane drugog lica nakon manipulacije nožem. Pregledom se evidentira u predjelu lijeve strane trbuha rezna rana dužine oko 2 cm, dubine 0,2 mm koja ne krvari, bez znakova utisnuća i lokalne upale ( i dalje kako je navedeno na strani 7.) Nalaz i mišljenje vještaka med. struke dr. Durmiševića potkrijepljen je podacima iz nalaza i mišljenja Hitne pomoći DZ Bihać sačinjen istog dana koji je već sadržan u obrazloženom nalazu i mišljenju pomenutog vještaka.

7. Općinski sud je naveo iskaz oštećenog prilikom unakrsnog ispitivanja ( str. 7. i 8.) te da je od apelanta (što proizilazi iz potvrde o oduzimanju predmeta, precizirana) oduzet nož, te sud navodi priznanice u vezi određenih isplata, kao i presudu Općinskog suda u Cazinu iz koje proizilazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ( među kojima je apelant) za isplatu, a tužena je medresa (dalje precizirano).

8. Općinski sud na strani 9. i dalje navodi zašto nije prihvatio odbranu i iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka odnosno njegovu tezu da Tužilaštvo nije dokazalo počinjenje krivičnog djela.

9. Na strani 12. presude Općinski sud navodi da je cijenio radnje apelanta i došao do zaključka da je apelant u kritično vrijeme postupao svjesno i voljno, da je bio svjestan da prijetnjom da će ubiti dijete oštećenom ukoliko mu ovaj ne plati dug, a potom i fizičkim nasrtanjem na oštećenog - na opisan način koji sud navodi, pri čemu je oštećenom nanio laku tjelesnu povredu u predjelu stomaka, izraženu u vidu rezne rane lijeve regije trbuha, a potom je nastavio prijetiti oštećenom nožem, tako što je išao za oštećenim i mahao nožem oko putničkog motornog vozila koje se tu nalazilo, nakon čega je zaustavljen u daljem napadu na oštećenog od strane Denijala Kartala - vrši nasilje prema oštećenom, što upućuje na zaključak da je apelant krivično djelo počinio sa umišljajem kao oblikom vinosti i da je htio njegovo izvršenje, a motiv za izvršenje krivičnog djela potiče iz neriješenih imovinsko pravnih odnosa. Kako je Općinski sud naveo uporište za ovakav zaključak suda nalazi se u okolnosti da je apelant i ranije oštećenom prijetio zbog čega je pravomoćno osuđen. Uz to apelant, kako je naveo Općinski sud, pokazuje i određeni stepen upornosti u vršenju nasilja i ugrožavanja sigurnosti oštećenog i članova njegove porodice.

10. Dakle, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo navedeno u izreci presude i da se u njegovim radnjama u subjektivnom i u objektivnom pogledu ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela Nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi stava 1. KZ zbog toga što je nasiljem prema drugom, i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, pri čemu je jedna osoba lako tjelesno ozlijeđena, za šta ga je oglasio krivim i istom izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine (za šta su daje obrazloženje na strani 12.).

11. Kantonalni sud je donio presudu broj 17 0 K 082704 17 KŽ 3 od 12. decembra 2017. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, nakon što je u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: ZKP) ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda kao i po službenoj dužnosti odlučio kao u izreci.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant prigovarao da je prvostepeni sud donoseći pobijanu presudu učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP jer nije raspravio okolnost da su se apelant i oštećeni slučajno sreli (i dalje kako je navedeno), odnosno da je apelant u konkretnom slučaju postupao u granicama nužne odbrane pošto ga je oštećeni ,,ošinuo“ sa tašnom koju je držao u ruci. Međutim, po ocijeni Kantonalnog suda u žalbi navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka nije konkretizovana, jer nije navedeno u čemu bi se ogledala nerazumljivost i proturječnost pobijane presude, pa ovi prigovor nisu mogli biti ispitani.

14. Dalje, na strani 3. je navedeno da je žalbom osporeno utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude jer prvostepeni sud nije prihvatio vjerodostojnost iskaza apelanta i da je apelant nakon određenih postupaka oštećenog „potegao nož“ i mahao sa nožem kako bi se odbranio i na taj način možda i povrijedio oštećenog. Po ocjeni Kantonalnog suda ovi navodi su neprihvatljivi. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio iskaz oštećenog pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima te iskazima ostalih saslušanih svjedoka, zaključio da je do događaja došlo na način kako je to sud pojasnio u presudi. Kantonalni sud nije prihvatio žalbene prigovore u pogledu samog toka događaja na način da je oštećeni taj koji je prvi započeo napad prema apelantu, a to sve iz razloga ( kako je naveo Kantonalni sud) što je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaz oštećenog i pravilno ga doveo u vezu sa iskazima svjedoka Danijela Kartala i Amira Bešića koji su u potpunosti neposredni očevici kritičnog događaja (i dalje navodi svjedoka Kartala da je vidio da apelant „ganja“ oštećenog sa nožem u ruci oko automobila, te da su sprečavali apelanta da dalje napada s nožem oštećenog).

15. Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi kazivao na načelo in dubio pro reo što je dovodio u vezi sa iskazom vještaka dr. Durmiševića i to u pogledu propusta u ocjeni dubine rane od 2 cm a ne 0,2 mm kako je to opisano kroz medicinsku dokumentaciju i da je navedena tvrdnja jako bitna u pogledu eventualne buduće naknade štete. Ukazujući da nije jasno za koje činjenice apelant smatra da se nisu mogle pouzdano utvrditi i da je radi takvih činjenica prvostepeni sud bio dužan primijeniti princip in dubio pro reo, Kantonalni sud je takođe naveo da se vještak detaljno izjasnio zbog čega smatra da bi se radilo o greški u pogledu dubine rane (0,2 mm), za šta je dao valjane razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud.

16. Nadalje na strani 4 Kantonalni sud je naveo (odgovarajući na žalbene prigovore) da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio KZ kada je radnje apelanta pravno okvalifikovao kao krivično djelo Nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. KZ pa je neosnovan žalbeni prigovor da je povrijeđen KZ. Po mišljenju Kantonalnog suda provedenim dokazima optužbe izvan svake razumne sumnje utvrđeno je da je apelant izašao iz kafića u kojem je sjedio, započeo verbalni sukob sa oštećenim na način da je tražio rješavanje imovinsko pravnog spora a potom je iz rukava gdje je već imao pripremljen nož izvadio nož i sa istim počeo mahati u pravcu oštećenog koji je bježao i koje me je zadao laku tjelesnu povredu. Stoga su u potpunosti na ovakav način ostvareni bitni elementi bića krivičnog djela koji se apelantu stavljaju na teret. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj krivično pravnoj sankciji a u vezi sa žalbenim prigovorima Kantonalni sud je našao da ni ti prigovori nisu osnovani, za šta je dao daljnje obrazloženje (strana 4).

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelant nalazi u činjenici da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama tako da ima ozbiljnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Obrazloženje presude odnosno pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja apelant osporava polazeći od onih „činjeničnih zaključaka koji prolaze iz iskaza apelanta kao svjedoka“. Apelant ukazuje da je izazvan od strane oštećenog o čemu sud nije dao nikakve razloge u presudi, te nije naveo zašto nije prihvatio iskaz apelanta (da se događaj odvijao kako je apelant kao svjedok naveo), te je sud potpuno nekritički prihvatio sve navode iz iskaza oštećenog. Nadalje, apelant osporava i način na koji je sud cijenio iskaze svjedoka, pri čem navodi da svjedoci nisu čuli razgovor apelanata i oštećenog, te osporava zaključak suda da su svjedoci potvrdili iskaz oštećenog. Takođe, apelant je problematizirao i utvrđenu povredu kod oštećenog, odnosno navodi da postoji kontradiktornost između nalaza vještaka i potvrde Doma zdravlja (u vezi dubine rane 0.2 cm ili 0.2 mm, da li je rana krvarila ili ne i drugo). Takođe, u pogledu provedenog vještačenja apelant se pozvao na povredu principa in dubio pro reo. Apelant navodi da se u postupanju apelanta ne stiču elementi krivičnog djela za koje je optužen. Apelant navodi da sud nije dobro cijenio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, te dalje pojašnjava da je sukob sa oštećenim nastao zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa i duga oštećenog i organizacije koju je zastupao prema apelantu.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i izvršio ocjenu dokaza, pri čemu apelant ukazuje da sud nije obrazložio zašto nije prihvatio iskaz apelanta, osporava način kako je ocijenio iskaze svjedoka i kako je provedeno vještačenje, te se suština navoda odnosi na tvrdnju da je apelant isprovociran od strane oštećenog i da u postupanju apelanta nema elemenata krivčnog djela. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje, koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i zaključka do kojih je (prvostepeni) sud došao analizom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a što je potvrdio i drugostepeni sud. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22.travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).

21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene iskaza apelanta (koji je negirao izvršenje krivičnog djela, što sud nije prihvatio nalazeći da je suprotan sa dokazima koje je prihvatio), kao i iskaza oštećenog, svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i medicinske dokumentacije za oštećenog, što je detaljno obrazložio, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao sasvim jasno obrazloženje, na osnovu utvrđenih činjenica i pozivajući se na relevantne zakonske propise da je apelant na način naveden u presudi počinio krivično djelo Nasilničko ponašanje, pri čemu je postupao svjesno i voljno, a obrazloženje suda ni u kojem dijelu se ne čini proizvoljno, niti u suprotnosti sa domaćim pravom ili garancijama koje pruža Evropska konvencija. Ni ostali navoda apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda, pogotovo oni koji se odnose na odluku o visini kazne. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2472/18 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio