Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3839/18 (N. P.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršenje
- Protek roka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3839/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3839/18, rješavajući apelaciju Nijaza Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tač. a) i c) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Palića podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog presudom Općinskog suda Sarajevu broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Palića podnesena zbog nemogućnosti realizacije potraživanja koje je dosuđeno pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Palića podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 631597 17 Gži od 31. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Elma Veledar Arifagić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u kojem je doneseno Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 631597 17 Gži od 21. marta 2018. godine (o obustavi izvršenja), te zbog dužine trajanja parničnog postupka i nemogućnosti realizacije potraživanja iz radnog odnosa, dosuđenih pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine.
Parnični postupak
2. Apelant je 12. februara 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog „Energoinvest – Comet“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate plata, toplog obroka i regresa.
3. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime naknade iz radnog odnosa iz temelja neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za određeni period i to u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude). Predmetna presuda je postala pravomoćna 2. oktobra 2014. godine i izvršna 21. aprila 2015. godine.
Izvršni postupak
4. Iz stanja spisa proizilazi da je Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 0455449 12 Gž od 6. januara 2014. godine, poništena privatizacija tuženog „Energoinvest – Comet“ d.d. Sarajevo, te je izvršen prijenos 67% udjela u vlasništvu nad tuženim na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada), čime je postala većinski vlasnik.
5. Apelant je 2. marta 2017. godine Općinskom sudu podnio novi prijedlog za izvršenje protiv Vlade, a na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine i to na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode na transakcijskim računima izvršenika.
6. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 631597 17 I od 21. marta 2017. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Vlada je 29. marta 2017. godine izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju od 21. marta 2017. godine.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 631597 17 I od 1. juna 2017. godine usvojen je prigovor Vlade, rješenje o izvršenju od 21. marta 2017. godine stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak obustavljen. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražitelj izvršenja javno ili prema Zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezano da izmiri, te da u slučaju da treće lice ospori svoju obavezu na ispunjenje duga, to se pitanje prije izvršenja mora razriješiti u parničnom postupku. Kako je u konkretnom slučaju Vlada u cijelosti osporila rješenje o izvršenju, Općinski sud je primjenom citirane odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a, zaključio da apelant, sve do donošenja izvršnog naslova po tom pitanju, nije ovlašten tražiti izvršenje protiv trećeg lica, a što u konkretnom slučaju predstavlja razlog koji sprečava izvršenje donijetog rješenja o izvršenju u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, te je na osnovu odredbe člana 49. ZIP-a, odlučio kao u izreci.
9. Apelant je 13. juna 2017. godine podnio žalbu protiv rješenja o obustavi izvršnog postupka.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 631597 17 Gži od 21. marta 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
Apelacioni navodi
11. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, te zbog nemogućnosti realizacije njegovog potraživanja iz radnog odnosa, koje je utvrđeno pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant zbog dužine trajanja predmetnog postupka potražuje i naknadu nematerijalne štete.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. c) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
A.Protekao rok – dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka okončanog presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11.
augusta 2014. godine
13. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak okončan presudom Općinskog suda od 11. augusta 2014. godine. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant 27. aprila 2015. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv tuženog kao izvršenika u predmetu broj 65 0 I 501425 15 I, pa shodno tome, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema presude Općinskog suda od 11. augusta 2014. godine, jer se podrazumijeva da je apelant navedenu presudu primio prije podnošenja prijedloga za izvršenje Općinskom sudu. Apelant je 13. jula 2018. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju, pa proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu presudu Općinskog suda. B.Neiscrpljivanje - dopustivost apelacije u odnosu na navode o nemogućnosti realizacije potraživanja koje je dosuđeno pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039636 12 P 2 od 11. augusta 2014. godine
14. Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek i zbog nemogućnosti realizacije potraživanja iz radnog odnosa, dosuđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda. Naime, apelant smatra da je država, odnosno u konkretnom slučaju Vlada, dužna iz svojih sredstava da mu isplati iznose dosuđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, s obzirom da je izvršenik u većinskom vlasništvu države, odnosno Vlade. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se inter alia odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stanovište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno, Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kantonu slučaju TTU, i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornima za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti između ostalog navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi.... Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenima i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenima samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova…“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, kao i činjenicu da apelant nije pokrenuo postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno nije, na osnovu odredaba člana 54. Zakona o parničnom postupku podnio deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 5. Zakona o privrednim društvima kako bi Vlada, kao većinski vlasnik tuženog kao izvršenika, bila odgovorna za izmirenje predmetnog potraživanja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1467/17 od 11. juna 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je dosljedno podržao navedenu praksu Evropskog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, te je iz tog razloga predmetna apelacija nedopustiva.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. C.Prima facie - dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 631597 17 Gži od 31.
marta 2018. godine
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U odnosu na apelantove navode vezane za suđenje u razumnom roku, Ustavni sud uočava da je predmetni postupak trajao jednu godinu dana (od 2. marta 2017. godine do 21. marta 2018. godine). Pri tome, Ustavni sud konstatira da su Općinski sud i Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja bili iznimno aktivni i da su provodili procesne radnje u redovnim i razumnim rokovima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud predloženo izvršenje dozvolio 19 dana nakon podnošenja prijedloga za izvršenje (21. marta 2017. godine). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o prigovoru izvršenika od 27. marta 2017. godine donio rješenje nakon dva mjeseca (1. juna 2017. godine), dok je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja prvostepenog suda, kojim je predmetni izvršni postupak obustavljen, donio nakon devet mjeseci (21. marta 2018. godine). Međutim, analizom svih provedenih radnji redovnih sudova, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da se period od jedne godine, koliko se predmet ukupno nalazio na dvije sudske instance, ne može smatrati nerazumnim periodom trajanja izvršnog postupka. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu značaj predmeta za apelanta, njegovo ponašanje i ponašanje suda, naročito u situaciji kada je predmetni postupak okončan (rješenjem o obustavljanju postupka), Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant je u apelaciji isticao i kršenje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, koje je doveo u kontekst povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, o čemu je Ustavni sud već dao svoju ocjenu, zbog čega smatra da nije potrebno posebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja kojim je odlučeno i o njegovom prigovoru. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S toga su ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. c) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, ukoliko nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević