Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/20 (P. S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-763/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-763/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Pero Simić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Simić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 006050 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 006050 16 U od 13. aprila 2017. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, filijala Bijeljina broj 1175253451 od 13. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 22. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 006050 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 006050 16 U od 13. aprila 2017. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: filijala Bijeljina) broj 1175253451 od 13. septembra 2016. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 13. aprila 2017. godine, preinačena je predmetna presuda i odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Fonda PIO, kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja Filijale Bijeljina, a kojim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za izmjenu podataka u matičnoj evidenciji osiguranika Fonda PIO.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu apelanta, a koji zahtjev je apelant naslovio kao „poništenje odjave Uprave za indirektno oporezivanje BiH“. Vrhovni sud je naveo da su se, kada je u pitanju promjena podataka osiguranika u matičnoj evidenciji osiguranika Fonda PIO, prema propisima koji su važili 2005. godine (kada je za apelanta podnesena sporna odjava sa osiguranja), a koji su se odnosili na unošenje podataka u matičnu evidenciju koju je vodio Fond PIO, podaci unosili po osnovu odgovarajućih prijava koje je za osiguranike podnosio obveznik uplate doprinosa. Vrhovni sud je dalje naveo da je i prema važećim propisima Fond PIO i dalje nadležan da vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, uplatiocima doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da je izmijenjen jedino način podnošenja prijave koja se sada podnosi nadležnoj Poreskoj upravi, ali da takvu prijavu i dalje podnosi poslodavac kao uplatilac doprinosa. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, nesporno da je za promjenu podataka u matičnoj evidenciji potrebno da poslodavac podnese odgovarajuću prijavu, ali, kada promjenu podataka zahtijeva osiguranik, kao što je slučaj u predmetnom postupku, Fond PIO dužan je da utvrdi da li su ispunjeni uslovi da se izvrši promjena upisanih podataka. Vrhovni sud je naveo da navedena obaveza proizilazi iz odredbi člana 113. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da je takva obaveza bila propisana i odredbama člana 48. Zakona o PIO koji je bio na snazi 2005. godine. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant odjavljen sa osiguranja podnošenjem odjave tadašnjeg apelantovog poslodavca, Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava), a na osnovu rješenja Uprave kojim je apelantu radni odnos prestao sa 15. martom 2005. godine, te da su presudama Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) rješenja Uprave poništena, ali je istovremeno i odbijen zahtjev apelanta za vraćanje na posao, te je Sud BiH naložio Upravi da ponovi postupak izbora kandidata po internom oglasu za popunjavanje radnih mjesta. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, radno pravni status apelanta nije riješen donošenjem navedenih presuda Suda BiH, zbog čega iste ne predstavljaju osnov za izmjenu podataka u matičnoj evidenciji za apelanta, odnosno za poništenje sporne odjave. Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je naveo da su osporeni akti zakonito doneseni, te je zahtjev tuženog uvažio na način određen izrekom presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/20 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio