Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-767/20 (I. B., T.V. i E. S. H.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Invalid
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-767/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-767/20, rješavajući apelacije I. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
I. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U
029957 17 U od 27. januara 2020. godine;
T. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013009 19 U od 12. decembra 2019. godine;
Elhimana Spahić Halilić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011590 20 U od 26. februara 2020. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2/2-35-2-1238-4/19 od 18. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici broj FZ7/2/1-35-2- 1971083/18 od 29. jula 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-767/20
1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je 26. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029957 17 U od 27. januara 2020. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 27. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja drugostepenog upravnog organa (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje) kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (Kantonalne administrativne službe u Sarajevu), a kojim rješenjem se apelantu, invalidu prve kategorije invalidnosti, ne priznaje pravo na invalidsku penziju.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je kod apelanta utvrđen gubitak radne sposobnosti i prva kategorija invalidnosti počev od 28. maja 1999. godine, te da je uzrok invalidnosti bolest. Dalje, da je apelant na dan utvrđenja prve kategorije invalidnosti imao navršene 43 godine života, te ostvaren ukupan staž od četiri godine, devet mjeseci i šest dana, kao i da mu na dan utvrđenja prve kategorije invalidnosti radni vijek iznosi sedam godina i osam mjeseci. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da osiguranik kod koga je utvrđena prva kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću bez obzira na dužinu penzijskog staža ili ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji osiguraniku pokriva najmanje 1/3 razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti računajući radni vijek na pune godine. Kantonalni sud je naveo da su, imajući navedeno u vidu, pravilno upravni organi zaključili da nisu ispunjeni uslovi iz člana 52. navedenog zakona za priznavanje apelantu prava na invalidsku penziju.
2. AP-824/20
4. T. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, podnio je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 013009 19 U od 12. decembra 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog drugostepenog upravnog organa (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje) kojim je odbijena žalba apelanta protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (Kantonalne administrativne službe u Travniku) kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na tvrdnju apelanta o pogrešno utvrđenom stažu osiguranja pravilno tuženi ukazao da se dokaz koji je s tim u vezi apelant predočio (uvjerenje tadašnjeg Društvenog fonda za penzijski i invalidsko osiguranje od 3. marta 1993. godine) nije mogao koristiti u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju, naročito ako se ima u vidu da je na navedenoj potvrdi bilo naznačeno da se ista može koristiti samo u svrhu otkupa stana, te da je nakon izdavanja tog uvjerenja 15. aprila 2010. godine sačinjena i izdata nova potvrda o stažu apelanta koja je korištena u predmetnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da su se ostali dokazi na koje se u vezi s navedenim pozivao apelant odnosili na izjave tadašnjih rukovodilaca i radnih kolega apelanta kojima se samo ukazuje na kojim poslovima je apelant radio, a ne koliki staž osiguranja je ostvario. Kantonalni sud je dalje naveo da neosnovano apelant tužbom prigovara da okolnost što tuženi u svojim evidencijama nema podataka o iznosima plata za 1969. godinu ne predstavlja zakonski osnov za izuzimanje te godine iz penzijskog osnova, jer se tuženi osnovano pozvao na odredbe člana 32. stav (1) u vezi sa članom 45. Zakona o penzijskom i invalidskog osiguranju. Navedenim odredbama propisano je da se starosna penzija utvrđuje od mjesečnog prosjeka plata koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije počev od 01. januara 1966. godine, a ako nema tih podataka, za penzijski osnov uzimaju se podaci od 01. januara 1970. godine, pa je tako tuženi za 1969. godinu kao platu uzeo iznos prosječne plate u Federaciji BiH uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata apelanta bila prosječno veća, odnosno manja od prosječne plate u Federaciji BiH u odnosu na 1969. godinu. Kantonalni sud je takođe ukazao da činjenica da je tuženi raspolagao podacima o plati apelanta prije 1969. godine i poslije te godine ne predstavlja osnovan prigovor prema kojem je tuženi mogao utvrditi iznos plate za 1969. godinu, jer takav način utvrđivanja odlučnih činjenica nije propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kantonalni sud je ukazao da se navedeno obrazloženje odnosi i na tvrdnje apelanta vezane za iznos utvrđene plate za 1987. godinu, te da je, u vezi sa tvrdnjom apelanta da je tuženi za izračun najpovoljnijeg penzijskog osnova trebao uzeti plate koje je apelant ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su najpovoljnije za osiguranika, tuženi u osporenom rješenju dao jasne i uvjerljive razloge zbog kojih je platu apelanta za 1987. godinu utvrdio u skladu sa članom 48. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa se onda penzijski osnov za apelanta imao utvrditi na osnovu prosječne plate ostvarene za vrijeme njegovog ukupnog staža, kako je propisano članom 32. stav (5) navedenog zakona.
3. AP-911/20
7. Elhimana Spahić Halilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Edin Imamović advokat iz Zenice, podnijela je 11. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011590 20 U od 26. februara 2020. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) broj FZ3/2/2-35-2-1238- 4/19 od 18. decembra 2019. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj FZ7/2/1-35-2-1971083/18 od 29. jula 2019. godine.
8. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženog, drugostepenog upravnog organa (FZ PIO) od 18. decembra 2019. godine. Navedenim rješenjem je odbijena žalba poslodavca apelantice (BH Telecom d.d. Sarajevo, Direkcija Zenica) izjavljena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa (Kantonalne administrativne službe) od 29. jula 2019. godine, te je izmijenjeno prvostepeno rješenje tako što je utvrđeno da apelantici počev od 18. novembra 2019. godine prestaju prava iz invalidskog osiguranja po osnovu druge kategorije invalidnosti. Rješenjem od 29. jula 2019. godine apelantici, kod koje je utvrđeno da postoji druga kategorija invalidnosti-promijenjena radna sposobnost zbog bolesti, priznato je pravo na raspoređivanje, odnosno zapošljavanje, na drugom odgovarajućem radnom mjestu koje ne iziskuje stalni rad sa strankama, kao i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu počev od 9. jula 2019. godine, do dana rasporeda na drugo radno mjesto.
9. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tuženi organ, u cilju pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilnog rješavanja predmetnog postupka, apelanticu uputio na ponovni neposredni ljekarski pregled kod nadležne ljekarske komisije Odjeljenja za drugostepeni postupak Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, koja komisija je dala nalaz, ocjenu i mišljenje od 18. novembra 2019. godine da invalidnost kod apelantice ne postoji. Navedeni nalaz, ocjena i mišljenje su, kako je naveo Kantonalni sud, doneseni u skladu sa pravilima medicinske struke i nauke i u skladu sa pravilnikom o postupanju ljekarskih komisija u postupcima ocjene invalidnosti. Kantonalni sud je takođe naveo da je tuženi pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilan zaključak o tome da, s obzirom na činjenicu da je utvrđeno da invalidnost ne postoji, apelantici ne pripadaju prava po osnovu promijenjene radne sposobnosti, odnosno, po osnovu druge kategorije invalidnosti, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 119. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 119. citiranog zakona propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju kada u toku korištenja prava prestanu da postoje uslovi za ostvarivanje tih prava, dok je stavom (2) istog člana utvrđeno da propisana prava prestaju od dana prestanka postojanja uslova za ostvarivanje prava, a u konkretnom predmetu početak prestanka prava apelantice je pravilno utvrđen sa 18. novembrom 2019. godine. Kantonalni sud je takođe naveo da paušalno i neosnovano apelantica ističe da se tuženi poziva na ljekarsko uvjerenje pri zapošljavanju od 29. avgusta 2007. godine jer iz nalaza, ocjene i mišljenja od 18. novembra 2019. godine nedvosmisleno proizilazi da je nadležna ljekarska komisija invalidnost apelantice cijenila na osnovu obimne medicinske dokumentacije koja obuhvata period od oktobra 1980. godine do novembra 2019. godine, te da za rješavanje predmetnog postupka nije bilo opredjeljujuće ljekarsko uvjerenje od 29. avgusta 2007. godine, kako je to pogrešno ustvrdila apelantica.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-767/20.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na nediskriminaciju, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević