Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/20 (Primo d.o.o. Donji Vakuf i drugi)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-51/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-51/20, rješavajući apelacije Primo d.o.o. Donji Vakuf i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Primo d.o.o. Donji Vakuf protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013350 19 U od 20. novembra 2019.

godine;

"SorSO" d.o.o. Laktaši protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006687 19 Gvpž od 23. decembra 2019.

godine;

Alirizah Vatrenjak protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026271 16 U od 27. novembra 2019. godine;

Mira Kaurin Trifković protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 14 0 U 003275 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine i Jasmin Karabegović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083898 20 Rsvlž od 22. januara 2020. godine;

zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

AP-51/20

1. Primo d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Belmir Đulović advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 7. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 013350 19 U od 20. novembra 2019. godine.

2. Općina Donji Vakuf, Općinsko vijeće, Komisija za žalbe (u daljnjem tekstu: tužena) donijela je zaključak broj UP201-31-01439/19 od 30. avgusta 2019. godine kojim je odbacila apelantov zahtjev za obnovu upravnih postupaka, jer apelant nije učinio vjerojatnom okolnost na kojoj se zasniva zahtjev, niti su ispunjeni uvjeti iz člana 246. Zakona o upravnom postupku.

3. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, radi poništenja zaključka tužene od 30. avgusta 2019. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 20. novembra 2019. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelant tuženoj podnio zahtjev za obnovu upravnih postupaka kako bi se donijela rješenja o poništavanju rješenja o naknadi za korištenje građevinskog zemljišta za godine od 2008. do 2019. godine, jer su odlukom Ustavnog suda FBiH broj: 64/17 od 23. oktobra 2018. godine poništene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH koje se odnose na određivanje naknade za korištenje građevinskog zemljišta. Kantonalni sud je naveo da razlozi koje apelant navodi nisu razlozi zbog kojih se može odobriti obnova postupka (član 246. tač. 1. do 11. Zakona o upravnom postupku). Naime, Kantonalni sud je naveo da je navedenom odlukom Ustavnog suda FBiH utvrđena neustavnost odredbi člana 63. st. 1., 2. i 3., te čl. 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, ali nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Kantonalni sud je naveo da su u vrijeme donošenja rješenja o naknadi za korištenje građevinskog zemljišta za godine od 2008. do 2019. godine navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu bile zakonite, pa je apelantov zahtjev za obnovu postupka po tom osnovu neutemeljen, a zaključak tužene od 30. avgusta 2019. godine pravilan i zakonit.

AP-367/20

4. "SorSO" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006687 19 Gvpž od 23. decembra 2019. godine.

5. Rješenjem Suda BiH broj S 1 3 P 006687 19 Gvl od 15. oktobra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 23. decembra 2019. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka završenog pravosnažnom presudom Suda BiH broj S 1 3 P 006687 11 P od 5. novembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj S 1 3 P 006687 14 Gž od 27. marta 2015 godine.

6. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je apelant na osnovu člana 222. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BiH) podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom presudom Suda BiH broj Sl 3 P 006687 11 P od 5. novembra 2014.godine, navodeći da apelantov punomoćnik, advokat S.D. nije imao ovlaštenje apelantovog direktora za vođenje parnice. Prvostepeni sud je ukazao da se razlozi na kojima se zasnova prijedlog za ponavljanje postupka moraju konkretizovati odgovarajućim činjeničnim navodima (član 222. ZPP BiH), što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Naime, prvostepeni sud je naveo da je apelant blagovremeno obaviješten da je apelantov punomoćnik, advokat M.M. otkazao punomoć, da je apelant u skladu s tim i izabrao novog punomoćnika, advokata S.D., pa su neosnovani apelantovi navodi da je apelantov zakonski zastupnik tokom trajanja postupka vjerovala da u istom kao apelantov punomoćnik postupa advokat M.M., te da nije imala nikakva saznanja o toku i ishodu parničnog postupka. Prvostepeni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da nije znao za promjenu advokata za zastupanje u predmetnom parničnom postupku, te da ničim nije učinio vjerovatnim da bi u ponovljenom postupku za apelanta mogla biti donesena povoljnija odluka, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 226. stav 2. ZPP BiH.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

AP-762/20

8. Alirizah Vatrenjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Admir Đulić advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026271 16 U od 27. novembra 2019. godine.

9. Zaključkom načelnika Općine Novi Grad Sarajevo, Služba za imovinsko - pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina broj 04-31-5163/11 H. G. od 21. oktobra 2015.godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05-31-3-1943/15 od 15. marta 2016.godine odbijenjem apelantove žalbe, odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog donošenjem pravosnažnih rješenja Općinske službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad Sarajevo broj 07-31-869/01 Č.S.8, broj 07-31-869/01 Č.S.-9. i broj 07 -31869/01 Č.S.-IO, sva tri od 19. januara 2006.godine.

10. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, radi poništenja rješenja tuženog od 15. marta 2016.godine, Kantonalni sud je donio presudu od 27. novembra 2019. godine kojom je odbio predmetnu tužbu. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da su apelantu putem punomoćnika, advokata A.Ž. 22. oktobra 2007.godine uručena rješenja Općinske službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad Sarajevo od 19. januara 2006.godine, čime je saznao za ova rješenja i njihov sadržaj. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant putem drugog punomoćnika, advokata E.H. prvostepenom organu 3. jula 2014. godine podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog navedenim rješenjima od 19. januara 2006.godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni organ odbacio kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjima od 19. januara 2006.godine, jer je protekao zakonski roka od 30 dana za koji je apelant kao stranka mogao tražiti obnovu postupka (član 249. stav l. Zakona o upravnom postupku).

AP-1056/20

11. Mira Kaurin Trifković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 18. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 003275 17 Uvp od 19. novembra 2019. godine.

12. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1069617660 od 10. novembra 2016. godine poništeno je rješenje tuženog od 9. septembra 2016. godine (kojim je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju počev od 1. septembra 2016. godine u određenom iznosu mjesečno) i odbijen apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

13. Rješenjem tuženog broj 1069617660 od 23. marta 2017. godine odbijen je apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 10. novembra 2016. godine.

14. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice, protiv rješenja tuženog od 23. marta 2017. godine, Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 14 0 U 003275 17 U od 21. avgusta 2017. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

15. Odlučujući apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 21. avgusta 2017. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 19. novembra 2019. godine kojom je odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da apelantica u prijedlogu za ponavljanje postupka nije istakla nijednu novu činjenicu niti novi dokaz koji bi mogli biti razlog za ponavljanje postupka (član 234. tačka 1. Zakona o opštem upravnom postupku), niti se na to u zahtjevu ukazuje. Vrhovni sud je naveo da je pravilno tuženi rješenjem na osnovu člana 241. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku odbio apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka, jer se ne radi o dokazima koji mogu dovesti do ponavljanja postupka okončanog rješenjem od 10. novembra 2016. godine, niti su okolnosti na kojima se prijedlog zasniva takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja stvari. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantičinu tužbu protiv rješenja tuženog od 23. marta 2017. godine.

AP-1072/20

16. Jasmin Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 083898 20 Rsvlž od 22. januara 2020. godine.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 083808 18 Rsvl od 18. septembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 22. januara 2020. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u ovom predmetu.

18. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude isticao isti razlog kao što je istakao i u prijedlogu za ponavljanje postupka, a to je da punomoćnik tuženog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać) nije imao potrebna ovlaštenja za obavljanje radnji zastupanja u ovom predmetu. Kantonalni sud je naveo da je Kantonalni sud rješavajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude donio presudu broj 17 0 Rs 083898 18 Rsž kojom je ovakav žalbeni prigovor cijenio i odbio kao neosnovan, jer je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je zaposlenik tuženog, koji je zastupao tuženog u ovom parničnom postupku, imao urednu punomoć. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom član 256. stav 1. ZPP određeno da se iz razloga navedenih u članu 255 tač. 1) do 3) ovog Zakona, ne može zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je sa aspekta člana 256. stav 1. a u vezi sa članom 255. ZPP apelantov prijedlog za ponavljanje postupka neosnovan. Spajanje predmeta

19. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-51/20.

Apelacioni navodi

20. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, u apelacijama br. AP- 762/20, AP-1056/20 apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok u apelaciji broj AP- 51/20 apelant pozvao na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Osim toga, u apelacijama br. AP-762/20, AP-1056/20 i AP-1072/20 apelanti su se pozvali na povredu prava prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima/zahtjevima za ponavljanje/obnovu pravosnažno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga/zahtjeva za ponavljanje/obnovu postupaka, odnosno da se dozvoli ponavljanje/obnova postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta (u apelaciji br. AP-51/20) o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i navodi apelanta (u apelacijama br. AP-762/20, AP-1056/20 i AP-1072/20) o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Nadalje, u odnosu na navode apelanata (u apelacijama br. AP-762/20 i AP-1056/20) o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/20 (Primo d.o.o. Donji Vakuf i drugi) | Sudska praksa | Aktio